Quantcast
Channel: STRAŽARNI LOPOV
Viewing all 579 articles
Browse latest View live

ZAGLAVLJENI U PROTOKU VREMENA

$
0
0
Jednom davno, odmah pored sjeverne granice naše male države Pešćenice, prostirala su se polja kukuruza okružena visokim drvećem. Izdaleka su krošnje tih stabala izgledale kao da imaju crno lišće, a tek kad bi došli dovoljno blizu shvatili bi da su krošnje crne od vrana koje su se tamo skupljale. U kukuruzištu je bilo hrane u izobilju i to je tada bio razlog što su na tom mjestu savile svoja gnijezda. Sa vremenom polja kukuruza su zamijenile stambene zgrade, ali vrane jednostavno nisu željele prihvatiti činjenicu da je njihovu oazu prekrio beton. I dalje su se skupljale u krošnjama i strpljivo čekale da se njihova kukuruzišta vrate. Prošlo je od tada tridesetak godina, a vrane još uvijek čekaju. Danas više ni ne znaju pravi razlog svoga boravka na tom mjestu. Možda se jedino one najstarije tek kroz maglu prisjećaju drevnih priča o raju koji će se jednoga dana ponovo ukazati na toj njima svetoj zemlji. No, jedan mali dio vrana se zaputio dalje. One kao da nisu željele čekati neki tuđi raj. Kao da nisu željele čekati ništa. Razmilile su se zagrebačkim ulicama i kljucale u mraku. Baš poput tih vrana smo bili i mi. Zaglavljeni u protoku vremena između šanka i barskih stolica, provodili smo dane bez planova i velikih ideja. 
- Pa gdje ti to sve stane? – pitala me Suzi na šanku u Concordiji nakon što sam u sebe sasuo 'ko zna koje piće to veće. 
- Moj želudac je kao i moje srce. Velik. – odgovorio sam hvatajući pritom drugu čašu koja je već spremna čekala ispred mene. 
Suzi je uzela piće i pridružila se Dudi, Žiletu i Gocu za stolom na terasi, a ja sam ostao unutra naslonjen na šank. Denis i Ake su pored mene rokali tekilu lizajući pritom sol i limun sa prljavih šaka. Krljo je na ulazu nešto objašnjavao Zdeni i Tresku te pritom lamatao rukama kao da nešto lovi po zraku. Sinke, Ćevap i Đoko su na drugoj strani šanka nešto raspravljali sa Lujom iz čijeg je dlana zraka svjetlosti parala dim koji se kolutao oko njihovih glava. Čvarak je bio zauzet kupnjom cvijeća od babe koja se pojavila sa košarom punom ruža na vratima, a Moljac je pričao sa Špancima koji su se upravo dorondali na motorima i zauzeli sredinu šanka. Brenki i Daka su pozvali rundu za ekipu, a Nino je zazujao prema separeima, u kojima su sjedili doktor Mišo u svom dugom crnom kožnjaku i Asistent.

Nešto kasnije pojavila se i Irena, u svojim srebrenim hlačama baš poput onih kakve je imao Iggy na omotu Raw Powera, tiha i zamišljena kao da je dolutala iz Caveovih stihova. Neko vrijeme nas je promatrala kako sa svih strana pridržavamo šank da se ne raspadne, a onda je prišla i stala pored mene. Kratko smo popričali o uobičajenim stvarima, a onda je razgovor krenuo nekim čudnim tokom.
- Mogu te nešto pitati, al' da se ne naljutiš?
- Naravno. – odgovorio sam.
- Da li je vama išta u životu bitno osim toga da se svako veće kad izađete što više ubijete? – upitala me pogledavajući ispod oka čaše posložene ispred mene i Čvarka koji mi poput Bokowskog u Barskoj mušici sa druge strane šanka nazdravlja i viče: For all my friends! 
- Pa ne znam. – odgovorio sam pomalo zatečen njenim pitanjem. – Što je tebi najbitnije u životu? 
- Pa znaš. Ono što bi svakome trebalo biti najvažnije u životu. – rekla je. 
- Bojim se da ne znam na što točno misliš. 
- Pa ono. 
- Što ono? 
- Ljubav. – rekla je tiho kao da joj je neugodno priznati. 
Nije u njenom odgovoru bilo neke skrivene želje ili poruke. Bila je to samo misao, iskrena i čista. Ali ljubav je bila riječ koju doslovno nikad nismo upotrebljavali. Kao pomen vraga u katedrali. Kao riječ zauvijek, prokleto duga i dosadna. Pijanstvo prije mamurluka. Držati nekoga za ruku umjesto letjeti. Kad se na fajruntu upale svijetla i konobar kaže da se polako krene, ljubav tada već odavno spava na nekom drugom mjestu. Ljubav je tražila promjene, napuštanje odaja naših privatnih ludila, zbog nekoga. Nitko od nas tada nije bio spreman za to. I zato smo riječ ljubav jednostavno izbrisali.
- I? – upitala me. 
- Što i? 
- Pa nisi odgovorio na moje pitanje. – bila je uporna. 
- Da mogu sada samo deset sekundi biti normalan, iskoristio bih to vrijeme i odgovorio bi ti. Ali ovako…
Irena se namrštila nezadovoljna mojim odgovorom, pa sam nastavio trkeljati: 
- Čekaj. Čini mi se da dolazi. Da, dolazi mojih deset sekundi razuma.
Malo sam zastao kao da čekam da mi se misli dokoturaju iz mozga do usana. 
- Odgovor na tvoje pitanje se skriva u onome što je govorio Čaruga. 
- Koji sad Čaruga!?! - zbunjeno me pogledala u oči.
- Pa onaj slavonski razbojnik koji je živio prije sto godina. 
- I što je govorio, taj, Čaruga? 
- Govorio je „budi kao ja pa ćeš znati da si živio“. Eto, u toj rečenici se skriva smisao naših života.
Irena je zakolutala očima, ali tu je tako i tako bio kraj našeg razgovora, jer smo snimili Mačka kako se sa svojim igračicama iskrada iz Concordije. Mačak je uvijek znao gdje ima dobar tulum i to je bio znak da krenemo za njim. 
Sljedeće jutro mi Irenine riječi nisu izlazile iz glave, ali shvatio sam ih tek pet, šest godina kasnije kad sam upoznao Branku i kada se jedan sasvim novi svijet otvorio pred mojim očima. 
Mislim da Irena nije nikada našla ljubav kakvu je tražila. Znao sam je kasnije često sresti u ulici Račkoga, onako u prolazu, pokraj drvoreda. Nikad ne bi zastali i popričali. Samo bi me pozdravila osmijehom čuvara tajni i ja bi joj kimnuo glavom u znak pozdrava. Nisam tada znao za svu bol koju je nosila u sebi, a kada sam saznao bilo je kasno.

Zaustavljena u trenu već je tiho nestala, kao treptaj oka u protoku vremena.

IRENA




POHOD NA KONJŠČINU

$
0
0
POHOD NA KONJŠČINU 
PRIČA O JEDNOJ OD NAJLUĐIH PUSTOLOVINA EKIPE SA MAŽURANCA (1990)
NAPISAO: JASEN JAKIĆ

Par dana prije polaska u Konjščinu, inspirirani fenomenalnim pohodom u vikendicu u Samoborskom gorju (zaboravio sam čiju, neki frend od Konvičnog), Uho je počeo skupljati lovu za tulum. Svako je trebao platiti neku izračunatu sumu; to je uključivalo hranu, piće, traaa...mvaj, karte (one jako male 1x1cm), kartu za vlak i još štošta, npr. paradajze). Skupili smo se ujutro oko 10 sati na Cvjetnom trgu, čini mi se, ili je to bilo za samoborski pohod? Ja sam sve pomiješao, ali tak i tak je bila skoro ista šema.

Gajbe sa klopom i cugom teglimo pješke od cvjetnog do željezničkog kolodvora, na smjenu. Dvojica na gajbu. Ide šarena banda zagrebačkim ulicama, ko da su pobjegli sa Mažuranca, prije podne, kad se takva ekipa, po nekom urbanom pravilu, ne viđa na ulici, a pogotovo ne u takvom broju... nekih 20-ak ljudi (za početak). Eto nas na glavnom željezničkom kolodvoru. Ulazimo u nekom puno većem broju od 'normalno' i potpuno okupiramo teritorij. Službenici ne znaju šta da rade, da li da zovu muriju ili kaj? Odma smo se raspršili po stanici, neki do blagajne po karte za vlak, drugi po cigarete i gume za žvakanje, a neki pak u običnu šetnju (tipa Ivona i Zrinka, stalno imaju nekaj za žlabrat). A željeznički ko željeznički, stalno pun kumica sa košarama, 'tipova sto govore LJ', i onih sto bacaju oči, ne usuđujući se dobaciti nešto jer nisu na svom teritoriju. Ekipa u tranzitu... naravno svi su krenuli za Njemačku. Ko bu ih pustil, ne znam. Ma tad se moglo kod švaba bez vize. Gledaju u čudu. Bili su u Grazu, Salzburgu, Munchenu, Stuttgartu, Frankfurtu i di već ali tak nekaj još nisu vidli. Imali smo običaj u kasne noćne i rane jutarnje sate prozujati kroz glavni kolodvor, snimati ekipu u tranzitu dok je spavala po podu (koji je već tada imao podno grijanje) na kartonima i čekala svoj vlak, da ih odveze u bolju budućnost. Oni budni su nas promatrali dok smo se jedan iza drugoga provlačili između njihovih kartona na podu u mrtvim rukavcima kolodvorskih hodnika. To nam je bilo omiljeno mjesto za telefoniranje. Znate tad se onaj pokret rukom u džep, da se izvadi mobitel, izvodio drugačije - odlaskom do obližnje telefonske govornice. Mi bi otišli do podalje govornice, na kolodvor. Zabava je bila bolja. Malogradski mutni likovi bi ponekad došli do nas i postavljali nam razna pitanja u želji za stjecanjem iskustva svjetske kulture. Sve u svemu, zagrebački Glavni željeznički kolodvor prije rata bio je nepresušivi izvor zabave i inspiracije. Koji svijet...?!

Vlak... hm, kak je to izgledalo putnicima, ne znam i niš se ne sjećam. Mora da se Keko pobrinuo za to (hehe). Silazimo u nekom selu i prelazimo stanicu, prugu... Bio je i Bebac (veli Aleksa). On i Uho su išli sa užicanom lovom po pelinkovac kad smo sišli s vlaka. Tu smo se negdje spolijali z kiselinom, ili je to bilo još u vlaku? Put do Uhine kućice u šumi, trajao je oko 45 min. Bilo je proljeće... toplo vrijeme, hodali smo po suncu, otkopčane jakne, ne baš toplo obučeni. Imali smo veliki ghettoblaster iz kojeg je treštala najnovija elektronika toga doba, neki EBM, NewBeat, Elektro, Industrial, Tekno Acid i slično. To je još nadodalo specijalnu atmosferu cijelom tom cirkusu koji se protezao stotinjak metara, kao neka parada, glavnom seoskom cestom. Ljudi i djeca su se u čudu nasadili na kućne ograde uz cestu i gledali predstavu, ne znajući sta da si misle; pa su onda najmudriji iz sela donosili zaključke...
Povorka se toliko otegnula da su prvi ljudi došli 10 minuta prije, a zadnji 20 minuta poslije mene. Ja sam bio negdje na početku kolone i kad sam došao, počeo sam se odma baviti vatrom i roštiljem. Vatra je gorila ispred kuće; drvo sim, drvo tam, neka zemlja na podu i grane koje čas pucketaju, čas te spotiću; a ljudi ko na partiju, odasvuda; svako nešto ne znam što... uglavnom sve je i više neg kaj treba bit. Sve puca! Kiselina nas je već prala pošteno; kak su ti ćevapi zgledali... jooooj. I točno kad je druga tura roštilja bila pečena... ... eto štrumfova.
Pitaju oni tko je gazda tu i nekako se pojavi Uho. Kažu da su se seljaki prepali da su četniki došli, pa su zeli puške v ruke da brane selo, ne? Je a kaj druge? ... pa su oni došli da vide kaj se to tu događa, da oni te četnike pošalju doma, odkud su i došli, ne? Morti koju za uho da im prilijepe (il' kak se to već dela kad dođu četniki). Evo, pitao sam Vedrana, kome je to mama pričala jer on je tada imao 6-7 godina , kak su to vidli ljudi iz sela i kaj su Štefa i Bara o tom pričale, a on mi veli: "Je, a čuj, prek plota ti to sve drukčije zgledi." Mama je znala da su to mladi alternativci iz ZG, dok je susjedstvo mislilo, koje takve mlade nije nikad vidlo, da su to četnici, koje isto tak nikad nisu vidli, pa su rekli da je to TO; kak se v te dane o tom na radiju i TV-u puno pričalo... I onda su milicajci rekli da su nas došli zaštititi od seljaka, da nas ne napucaju i da bu nas u sigurnost otpratili do željezničke stanice, na što sam im odgovorio da je njihova dužnost da oni nas štite tu di jesmo i da se mi bumo zabavljali i roštiljali, a da nek oni nas samo dobro čuvaju. Onda je murjak uzo obrađivati Uha, koji je na tripu bio malo emotivno rasturen, i uspio ga nagovoriti da ipak idemo jer da ak se nekaj desi... Sjećam se da je Uho urlao: ja ne želim nositi nekoga na savjesti...!
I tako smo počeli sa povlačenjem, a tek smo došli. Ali najbolji dio i prava zabava tek počinju... Dakle, 45 minuta smo išli od stanice do kuće, a za povratak nam je trebalo 2 sata, a možda i više. Iza nas ide Lada Niva, milicijska, sa hrpom reflektora na krovu i svijetli k'o Lada Niva sa ekstra reflektorima, kak one to već svijetle, se razme, ne?... JAKO. Ispred te jako svjetleće Lade Nive, a i iza nje, idu službenim korakom milicajci, naoružani s M-70 automatskim puškama, takozvanim Kalašnjikovima. I to do zuba naoružani, onak... Onda idu redom: Tomfa, koji skup sa Sandrom u jednom trenu dobije inspiraciju, pa spuste hlače i gaće i pokazuju miliciji neke fore, spreda i straga. To se desilo prije ili kasnije, nitko se ne sjeća točno kada, ali još imam sliku u glavi; bili smo zajedno kad se to desilo. Pod onim reflektorima, bil je to Tomfin prvi neslužbeni nastup pod svijetlima pozornice. Onda je tu Sandro, pa Tin i ja, a i još neki, pošto nas je bilo 30-ak, al da me jebeš ne znam 'ko sve. Ostali idu ispred nas, u doba te predstave, premda se poredak (čitaj: nered) stalno mijenjao, tj miješao. Sve je bilo ispremiješano, pa ćak ni murija nije znala koliko nas ima. Bilo nas je HRPA... 'moćna gomilica', kak su to u Rusiji nazvali.
Di smo ono stali... aha, kolona maršira (čitaj: seče lijevo-desno) prema stanici..., a murjaci pizde, svako malo, da požurimo, na što mi odgovaramo da nek idu, da nam opće ne trebaju držati svijeću sa tim svojim reflektorima. Sjećam se još samo dva djela... Pišalo mi se, pa sam se zaletio desnim krajem ceste, preskočio jarak i zaustavio se nakon 5-6 metara. Za mnom se čula dreka: STOJ, STANI, bježi, SVJETLI DESNO, brzo. Reflektori su se zaustavili na 'pišaću u polju' i nije im bilo jasno što sam sad stao, kad shvatiše da zalijevam usjeve. I drugi... Nakon nekog vremena, postalo mi je jasno da će taj put do stanice prebrzo završiti, pa sam odlučio da iniciram jedan mali štrajk sjedenjem, da oduljimo pustolovinu. Odjurio sam do početka kolone i sjeo na cestu, pozivajući ostale na pauzu. Sjećam se dobro da su me gledali zbunjeno, osjećajući se dužnim slušati muriju, koja je bjesnila svako malo da se požurimo. Zastali su i gledali, čekajući razvoj događaja. Kako su nailazili mamlazi iz 'prve ekipe', koje nije jebalo ni 5% sta murija priča, rekavši im da je vrijeme za pauzu i joint, odma su sjeli kraj mene i počeli smo rolati. Uskoro, eto i štrumfova, nailaze na neku gomilu na cesti, koja se ne giba više. Šta je sad, prvo se pitaju i dugo im nije jasno, a ne usuđuju se približiti. Naime stalno su bili na pristojnom razmaku. Nisu nas ni pretražili, pa nisu ni znali da li smo naoružani. A da jesu... ma nisu oni tad ni znali kakvi su to mali papirići, a vutra se pušila tradicionalno po selima pod normalno ili pak nisu imali blage veze o tome. Jedno od tog dvoje, jer kad smo smotali nekoliko onih naših, 'SIZE for 10 people', od papira za kruh, pošto tada nije bilo rizli za kupit, i zapalili ih, smrdilo je cijelo polje i cijela je kolona bila u dimu, a nisu ništa rekli. Znači: ili im je bilo to normalno, ili nisu imali pojma kaj to diha. Za ovu priliku ponijeli smo 20dkg grincajga. Kad su skužili da se ništa nije desilo, već da smo samo zasjeli na cesti, počeli su odma sa dernjavom, da ustanemo i idemo dalje. Na svu sreću, nisu udarali kundacima, ko u filmovima, jer bi nas onda trebali utovarivati u kamion i voziti, a i ti M-70 su imali sklopive kundake, koji nisu baš prikladni. Onda je došlo do totalnog odjeba... "Pederi, glupani, 'ko vas jebe..." i tko zna šta smo im sve poželjeli, većinu ionako nisu razumjeli (o.a. zagrebački street-slang i policajci, prije rata... hm?). Ali skužili su da su odjebani i da dalje nebu išlo, pa su pristali na malu pauzu, koja se naravno odužila i pretvorila u party, nasred puste ceste, usred pustog polja, usred mrkle noći, usred neke tripizdine... ni žive duše okolo. Tresti tako taj ghettoblaster sa najjebenijim elektro beat-ovima, šarena ekipa u kožnim jaknama, doc's-ama, zakovicama, noćnim naočalama, krpicama, dronjcima i raznim našivenim nemodnim (danas modnim) dodacima, baulja pred reflektorima milicijske pratnje... mora da je bila dobra slika, gledano iz zraka. OK, milicija nas je uredno sprovela do željezničke stanice i to bi bilo uglavnom to, što se tiće kolone. Nekaj'bogznakaj' se nije više desilo, niti su se donijele neke značajnije odluke. Zbrka je bila propisna i svi su se ludo zabavljali, a posebno, čini mi se štrumfovi, koji te događaje još i dan danas prepričavaju, kao jedini prisebni svjedoci.

Idemo dalje... Dolazimo na željezničku stanicu. Tu smo već bili ali nikome to ne pada na pamet i sve izgleda drugačije; opće ne znamo di smo ali na to nitko ni ne obraća pažnju; sasvim sporedna stvar, gdje god. Ulećemo, pardon: ulazimo elegantno, kak se to već glatko izvodi na tripu, u čekaonicu i zauzimamo ju cijelu, pošto nije baš velika, k'o Jabuka, onaj dio di se pleše pa skroz do DJ kabine. Ima klupice, nema stolova, nema razglas, ni sound system. Nema veze, imamo mi svoj. Aha, ima i jedna gajba bez klope i cuge, sa baterijama za ghettoblaster. Tu je trik. I sad neko dođe na genijalnu ideju i to čini mi se njih nekoliko spontano, da se smotaju baklje od vutre. Vani, na peronu, je bil telefon sa onom plexi kupolom, a na telefonu neke naše curice, spikaju sa starcima, da ih dođu pokupiti s autom. Čuba to snimi, dođe, uzme djevojkama slušalicu iz ruku i kaže roditeljima sa druge strane: "dobro veće gospodine, niš se vi ne brinite, niš vam se nebu kćerkama desilo, mi bumo na njih fino pazili i dobro ih izjebali. Ja sam riknul... počel je onak pristojno, da sam već izgubil interes da slušam neku standardnu spiku, kad čujem kraj; reko: Čubaaa, genijalac! Murija je, uvjerivši se da smo se mi udobno smjestili i udomaćili na stanici, otišla doma spavat jer je već bilo jako kasno. Ijoooooj, kakva magla se desila. Kad sam se vratio u čekaonicu, doslovno se nije vidlo dalje od 3 metra više ništa. To je bilo ko u Disco klubu kad puste dim. Veli mi netko, mnogo godina kasnije: "uđem ja u neki klub, a ono dim, muzika trešti, reko: cool mjuza, kad skužim da to nije nikakav klub, već da smo to na željezničkoj stanici u Konjščini, a ti nasred poda sjediš, okrenut leđima i zaokrećeš one gumbe na muzici, iskrivljavajući zvuk u ritmu, a svi odlijepljeni na tripu, meni se sve razlijeva pred očima, ovi iskrenuli face, oni tam naopačke, kak sad to, tam pak neki drugi kurac... sve u pičku materinu, TO stariii!!!" 
I tak je to bilo. Mi smo se zabavljali... ... i eto jutra. Prvi vlak za Zagreb hvatamo, 'ko da nam se nekam žuri. A baš smo mogli još malo ostati. Tak je rano da se ni ne kuži. Mora da je bilo oko 5 ujutro. U vlaku opet ista priča... 'rasparšoj'. Malo se vozimo, malo idemo pješke po vlaku. Vlak nema kupea. Zauzimamo cijeli jedan prazan vagon. Na slijedećim stanicama ljudi ulaze u vlak, prolaze kroz naš vagon ali nitko ne ostaje u njemu, svi ga izbjegavaju. Koji smo ološ ili tak nešto... umjetnici, ma isti kurac. Malo kasnije, gledajući sve one ranoranioce koji čekaju svoj vlak, palo nam je na pamet opet napraviti malu predstavu pa smo spustili prozor, spustili hlače, pa spustili i gaće, isturili dupeta kroz prozor i tak se provozali vlakom kroz stanicu. Šef stanice se nije bunio. Bilo mu je naime to jako OK. Kak je bilo putnicima na peronu, ne znamo ali vjerujemo da im je bilo odlično... tri gola dupeta što strše kroz prozor polako prolazećeg vlaka... to je to. Njihov dan je već bio ispunjen. Kak je predstava dobila odličan odziv publike, odlučismo napraviti i drugi dio, pa smo uvukli dupeta u vagon ali ne i u gaće i hlače i protrčali cijelim vlakom, od početka do kraja i nazad do našeg vagona. Ako se sjećam dobro, bili su uz mene Tin i Čuba, možda Tomfa. Niko drugi nije bil dosta lud za to. Onda se ne desi ništa više i mi odjednom dođemo u Zagreb.

Kaj sad? Niš, idemo nekam neke pizdarije delat. Pokupimo se nekam u većem broju, kod nekog doma i odspavasmo malo jer navečer morasmo ići na neki tulum napraviti neki nered i…. kak to već inače biva.

STRAŽARANI LOPOV 2014



ZABRANJENO PLAKATIRANJE: SEXA (1990)

$
0
0
NA STRAŽARNOG LOPOVA ZALIJEPIO: KORNEL ŠEPER




KROKODILI DOLAZE (STRIP 1981)

$
0
0
KROKODILI DOLAZE
TEKST: ELEKTRIČNI ORGAZAM 
SCENARIO I CRTEŽ: IGOR KORDEJ 
DŽUBOKS 1981




ZABRANJENO PLAKATIRANJE: ENJOY DEPECHE MODE (1991)

$
0
0

NA STRAŽARNOG LOPOVA ZALIJEPIO: IVICA DRUŽAK

Enjoy Depeche Mode su izvodili pjesme grupe Depeche Mode u specifičnim remix verzijama



BOMBARDIRANJE NEW YORKA NA ENGLEŠKOM

$
0
0


U novootvorenom CAFFE BARU RUPA (Andrije Hebranga 30, Zagreb), ovaj mjesec se održava serija koncerata izvođača s etikete SLUŠAJ NAJGLASNIJE:



LOU PROFA - DNEVNIK ROKENROL ZVIJEZDE

$
0
0

DNEVNIK ROKENROL ZVIJEZDE
DOKUMENTARNI FILM O PUNK ROCK LEGENDI LOU PROFI 
SNIMLJEN U REZIDENCIJI ZDENKA FRANJIĆA

Lou Profa & Zdenko Franjić
Autor: Andrej Lukaček
Slušaj najglasnije 2003






ALBUMI LOU PROFE SE ZA MALE PARE MOGU NARUČITI DIREKTNO OD IZDAVAČA: 


 


STRIPOVI NENADA BARINIĆA

$
0
0

Rock stripovi Nanada Barinića stvoreni u razdoblju od 1987. do 1993. godine


Strip KURVINI SINOVI je objavljen oko 1987/88 u beogradskoj Mladosti, a strip RIDE THE WIND je objavljen u StripOs-u 2013.godine

HVALA NENADU NA DOZVOLI DA SE NJEGOVI STRIPOVI OBJAVE I NA STRAŽARNOM LOPOVU





JURA STUBLIĆ I FILM - VRIJEME DOBRIH VIBRACIJA

$
0
0
JURA STUBLIĆ & FILM
VRIJEME DOBRIH VIBRACIJA

Nakon raspada originalne postave grupe Film, Jura Stublić 1987.godine nastavlja svirati pod imenom JURA STUBLIĆ & FILM. Kao gitaristu je angažirao Roberta Krkača, klavijature je svirao Bojan Goričan, a ritam sekciju su sačinjavali Dario Kumerle Kumić na basu i Željko Turčinović Tuki na bubnjevima, koji su prije toga zajedno svirali u grupi Regata, a Tuki je sredinom osamdesetih svirao i u po meni najrokerskijoj postavi Metessijevih Zvijezda. Nakon što su 1988. godine Krkač i Tuki napustili grupu, na njihovo mjesto su došli bubnjar Davor Vidiš i gitarist Deni Kožić (ex Ritam s ovoga svijeta, Psihomodo pop, Pips Chips & Videoclips, Pjer Žardin & Psi od Slame…). 
Nedavno sam sreo Denija i tom prilikom mi je dao snimku njihovog koncerta sa Šalate koji je sniman za live album koji na kraju nikada nije objavljen. Tom prilikom zamolio sam ga da mi kaže i nešto više o toj zadnjoj predratnoj postavi Filma:
Te davne 1988 godine nakon što je gitarista Robert Krkač napustio Juru Stublića, pozvan sam na „audiciju“ kod Daria Kumerlea koji je uz Tukija i Bojana, ustvari vodio tu novu postavu grupe Film. Dario je bio školovan glazbenik i gitarista koji je iz praktičnih razloga prešao na bas gitaru. Uz pomoć Bojana Goričana, također školovanog glazbenika dečki su radili aranžmane na Jurinim novim pjesmama i oblikovali ih u formu koja će na kraju biti snimljena u studiju i zauvijek zapisana na vinilu. 
Prošao sam „audiciju“ kod Daria i ubrzo pozvan na zvaničnu probu. Poznavali smo se i sviđao mu se moj pristup da gitare u nekim starim pjesmama grupe Film sviram kako su i snimljene. Za neke stare pjesme već su bili napravljeni novi aranžmani koji su bili pomalo pomodni jer su dečki vjerovali da će tako pjesme bolje zvučati uživo. Osobno sam volio grupu Film kao tinejdžer, često ih gledao iz publike i uvijek bi radije odabrao originalno snimljeni aranžman. Nije bilo lako staviti sve te različite gitare snimljene na pločama koje su svirali razni gitaristi pod zajednički nazivnik. Prvi gitarista Filma Mladen Juričić Max svirao je jednostavno ali sa svojim zvukom i na svoj originalni način. Na albumu Sva čuda svijeta gitaru je svirao Tini Varga, producent i vlasnik studija u Švedskoj koji je u osamdesetima snimio i producirao brojne ex. YU bendove i pjevače. Trebalo je „pomiriti“ pjesme starog Filma i nove Jurine pjesme što nije uvijek bio lak posao.

Nakon samo mjesec, dva probi, imao sam vatreno krštenje na pozornici velike dvorane Doma Sportova na koncertu ZG Rock Forces. Zanimljivo je da je na tom koncertu prateće pjevao i Max, prvi gitarista Filma. Koncert je snimala televizija i pred 10-tak tisuća ljudi u publici nastupila su tada četiri najveća benda: Psihomodo Pop, Jura Stublić & Film, Prljavo kazalište i Parni valjak.

JURA STUBLIĆ & FILM

ŠALATA, ZAGREB 1989 

PRVI DIO:
1. Para
2. Zamisli život u ritmu muzike za ples
3. Zajedno
4. Kad si mlad
5. Moderna djevojka
6. Neprilagođen
7. Boje su u nama
8. Ivana
9. Rob ljubavi
10. Vlak do zemlje sreće

DRUGI DIO:
11. Osmijesi
12. Signali u noći
13. Dom
14. Pjevajmo do zore
15. Valovi
16. Sjećam se prvog poljupca
17. Istina piše na zidu
18. Ljubav je zakon
19. Mi nismo sami




Otprilike godinu i pol dana nakon mog prvog koncerta u Domu Sportova i gotovo 80 koncerata po bivšoj državi, u proljeće 1989. god., održali smo veliki koncert na zagrebačkoj Šalati. Koncert se snimao audio pomoću režijskih kola R4, radija Zagreb i snimatelja ing. Mladena Škaleca. Na žalost, iako je ta snimka trebala biti izmiksana kako bi se objavio live album, Jura nije bio zadovoljan prvim preslušavanjima i od ideje izdavanja albuma uživo se odustalo. Mi smo snimku presnimili na audio kasetu koju sam uspio sačuvati kroz sve godine i na kraju digitalizirao. Mislim da je ta snimka dokument jednog vremena i tadašnje postave grupe Film, koja je nesumljivo i bez imalo pretjerivanja zvučala uvjerljivije od mnogih postava koje su se oformile nakon.

DENI KOŽIĆ

Kako je Deni nedavno objavio svoj prvi samostalni singl 'Nasukan' zamolio sam ga da mi kaže i par riječi o tom svom novom projektu. 
Zadnjih desetljeća učestvovao sam u raznim glazbenim projektima. Sve te suradnje i bendovi bili su moj izbor iz uvjerenja. Ponosim se što sam svirao s izvrsnim autorima poput Jure Stublića, Dubravka Ivaniša, Davora Slamniga, Davora Gopca. Uvijek kad bi se približio snimanju vlastitih pjesama odvukao me neki novi poziv u neku novu suradnju. 
Pred kraj prošle godine odlučio sam da ću se odsad posvetiti samo svom kantautorskom radu. Uživam u pisanju pjesama i tekstova i osim svirke uživo ništa ne može nadmašiti taj osjećaj stvaranja. Na početku nemate ništa a nakon toga dogodi se pjesma koju snimite. Pjesma Nasukan snimljena je u studiju DAN MRAK grupe PipsChips&Videoclips. Snimatelj i producent Ivan Božanić, krasan suradnik i prijatelj pogodio je atmosferu koju sam želio prenijeti u pjesmu. Kod nas postoje producenti koji u vašoj muzici odmah traže nešto slično u svijetu kako bi „posudili“ neke zvukove, neke harmonijske linije pa sve do melodija koje se bezočno popaljuju. Upravo zato uživam u radu sa Božom jer smo oslobođeni tuđim izravnim utjecajima i pušta me da se „izrazim“ kako želim. Veselim se nastavku rada s njim i Tinom Ostrešem na mom prvom albumu. Bubnjeve i udaraljke svirao je fenomenalni Tin Ostreš, bas je snimio Marko Levanić a klavijature neponovljivi Ivan Arnold. Mlada i nadahnuta brass sekcija stigla je iz grupacije JeboTon.

Spot za pjesmu snimili smo na velikom karnevalu u Rijeci. Redatelj Gonzo, moj frend Žac i ja putovali smo dva puta u Rijeku kako bi bili potpuno zadovoljni snimljenim kadrovima. Mislim da je Gonzo pjesmi donio jednu novu dimenziju, kontrapunkt koji je ustvari sjajan. Anita Jovanov zbilja je začinila sliku u montaži a melankolija u tekstu i melodiji pjesme prošarana sa svim tim veselim i grotesknim licima na karnevalu pretvorila je ovaj spot u kratki filmić koji se sa zanimanjem gleda do kraja. 
Prošlog mjeseca smo objavili i novi singl "Major Tom".



FOTOGRAFIJE GRUPE FILM: BACHRACH - KRIŠTOFIĆ





ABSTRAKTES SELBSTZERSTOERENDERS THEATER (1990)

$
0
0
PLAKAT JE NA STRAŽARNOG LOPOVA ZALIJEPIO: KORNEL ŠEPER

ABSTRAKTES SELBSTZERSTOERENDERS THEATER


KLIT:"Uglavnom koliko se ja sjećam 90 posto opreme za KSET smo posudili i demolirali, KSET ofarbali bijelo, na Kontraviziji smo prošli nekako, u Celju sa Satanom Panonskim je bilo kao nikada nikome... u studio smo ušli i snimili Kečeru album za jedan dan i kao takvi više nismo mogli dobiti ni opremu niti prostor, a i počeli smo se osipati po Evropi... Ne sjećam se da smo bili nekakvi agresivci po defaultu, ali nedostatak kreacije je bio krpan ekscesom, a mlado je i ludo pa nikoga nije ništa puno bolilo..."/ STRAŽARNI LOPOV 2014 /





HVALA KORNELU, KLITU, PICEKU I JASENU



KULUŠIĆ: G.B.H. 1987

$
0
0

Fotografije snimljene na prvom koncertu punk 
grupe G.B.H. u Zagrebu 1987. godine

HVALA DUČEU I LIBEU NA FOTOGRAFIJAMA


A AKO STE PROPUSTILI OSAMDESETE:




BICIKLIĆ

$
0
0
BICIKLIĆ
TEKST: ŽARKO JOVANOVSKI

Htio sam, a nikad nisam, napisati par riječi o fenomenu zvanom Biciklić (ili kako ih ljudi zovu Biciklići, vjerojatno u podsvijesti imajući Beatlese, dakle množina koja predstavlja masu bicikleta).
Poticaj za pisanje je jedna godina. Od prvog Biciklić post-martinje krša, do drugog post-martinje krša u Gray Roomu u Medici.
Naprosto je nevjerojatno da netko ima drskosti nazvati se bendom i tako jebeno šarmantno katastrofalno loše (po mediokritetskim kriterijima) odsvirati sat vremena promašaja (koje Bog obožava!) kao Biciklić (-Beatlesi) na zadnjoj svirci u Gray Roomu. I sve onda nosiš još danima u srcu kao najbolji infarkt koji ti se ikad desio, kao fantastičnu nadrealnu uspomenu smrti kulture. Šarm i direktnost jesu Biciklić. Stoje pred tobom, sviraju poznate akorde koje si uhvatio po trakama na Youtubeu ili negdje drugdje (tko zna gdje), ali sve se odjednom izgubi u nekoj grandioznoj grešci, uživo, najpijanijeg člana, ili najnaduvanijeg, u nekoj neplaniranoj stanci i cičanju žičanih instrumenata, u smaknuću svijesti. Genijalna (genijalno je čak umanjenica za doživljaj ove buke) buka umirućih zvijeri.
Da li greške mogu činiti svirku? Definitvno. Greške jesu svirke uživo, sve ostalo je otuđen, nastran i stran svijet, zajebano savršen i ružan, njihov, a ne moj, njihov, a ne naš. Kad isključivo greške čine svirku, onda je to koncept svemira. Entropija koja ti deformira lice. Osmijeh, naravno, ravno iz crne rupe.
Zar ne volimo najviše sve one rockerske ploče i nastupe gdje netko poludi, gdje se nekome non-stop otvara treće, sedmo i dvadest i osmo oko, rockersko oko, ono oko zbog kojeg uopće slušamo tu vrstu glazbe, a ne, recimo, turbo-folk ili hypno-disco-trance, u kojima je sve poznato prije nego krene prvi ton?
Ovaj bend nije samo njihov, on je svačiji i ničiji, opće dobro, (kulturna baština Hrvatske), opće raspoloženje, ono što ova zemlja (i šire) jeste - romantična punkerska pizda prepuna rupa u mozgu! Biciklić je opis nacije na koljenima, nacija kao takva - stanje duha, oprost koji nikad neće doći, komunizam i fašizam (Dinamo-Hajduk) u jednom, muško i žensko koji se hrvaju u blatu, prevara i poštenje, jedan i nula koje povraćaju i usput pokreću kompjuter, zbunjenost i savršenost mentaliteta Balkana koji se svaki dan mamuran budi od 7 ujutro do 21 uvečer.
Dojam je, da ti sam, kao publika, možeš, na koncertu Biciklića napraviti stvar, kreirati "from the scratch" i možeš pjevati tekst koji hoćeš. Možeš pjevaču uzeti mikrofon i kreirati. Mislim da gitaristi, u principu, ne bi imali ništa previše protiv, da doneseš svoju vlastitu gitaru i pojačalo i da zažežeš svoju vlastitu skupinu akorda, i otpjevaš vlastito - što god misliš da ide, na njihov ritam s bubnjeva (pa i svoj ako te nosi inspiracija). Zaprvo, kako je to uopće moguće da to jeste bend kad je toliko toga dozvoljeno? A sve je dozvoljeno. I da gitaristu trese struja usred svirke, i da se usred live giga mijenjaju bubnjari (a zašto bi kaos bio neko zlo?) pa se sad prvobitni bubnjar pretvara u drugi vokal, koji prvome oduzima rolu koju Debeli (glavni vokal) vraća - kad dođe k sebi, nakon prvobitnog grogi stanja (iz nekih halucinogenih razloga).
Naći se usred takvog kaosa je nešto najdragocijenije što se može desiti normalnom čovjeku - dobro poznati, vojni ustroj benda potpuno se ovdje raspada - apsolutno sve postaje moguće - publika postaje bend, a bend postaje što god netko želi da bend bude. Mogućnost su bezgranične, i to je sve tako jebeno ljudski da svemir može samo zadovoljno trljati rukama - kaos je dobio svoj glazbeni izraz (zaboravite Einstürzende Neubauten - ovo je to...)
Najbolje od svega je da Biciklić ima dobre pjesme. Ako se sve izvede kako su zamislili, i onda može biti jebeno. Dok većina zagrebačkih punk bendova isprazno tambura da je - "Grad (je) naš" (nemoj me jebat!) ili spominju "Sjećanja", (na što, pas ti mater - pijan si od šesnaeste?), Biciklići govore o onome što je fakat - šta kog briga, jebote, čiji je grad(?) i kakava su i jel postoje uopće sjećanja? Mi (Biciklić) se jebemo sa "Miki Mausom", grijemo svi na na "Hrpi" i pijani završavamo i svršavamo u Ljubljani - nema jebeno ničeg osim toga...
I kad Biciklića više ne bude, ostat će sirene koje tule, jer dobra subkultura nikad nije bila jasna muzika - subkultura je oduvijek bila buka duše koja se raspada. I kad se sve raspada - NAJBOLJE SE PLEŠE!



STRAŽARNI LOPOV 2014


IVAN MARUŠIĆ KLIF - FAZNI POMAK

$
0
0
IVAN MARUŠIĆ KLIF - FAZNI POMAK

Fazni pomak za prostor, softver, pet kamera, pet projektora, svjetla i neodređeni broj posjetitelja.
Fazni pomak je vremenska razlika između dva vala s istom frekvencijom u odnosu na istu referentnu točku u vremenu.
U klasičnoj upotrebi faznog pomaka u glazbi, npr. kod Steve Reicha, radi se o kašnjenju istog zvuka ili iste muzičke fraze, međutim ovdje se ne radi o kašnjenju iste slike nego o kašnjenju pokreta - ne ponavlja se sadržaj nego parametar putanje - kamere prolaze put od jedne do druge točke u prostoru sa vremenskim pomakom.
U realizaciji rada krenuo sam od rigorozne matematičke definicije faznog pomaka, pokušavajući ga primjeniti na pokretne kamere postavljene u prostoru, međutim želja da ujedinim dva principa: fazni pomak i praćenje jedne prostorne točke iz više pozicija, povremeno proizvodi paradoksalne situacije u kojima se javljaju greške i logički paradoksi, te dolazi do razilaženja metode i prakse.
Uvjet faznog pomaka je da dva vala imaju istu frekvenciju, odnosno da svaka kamera radi isti pokret, da prelazi isti put. Da bi taj fazni pomak bio prepoznatljiv, kamere bi morale biti postavljene jedna pored druge, međutim u ovom slučaju kamere snimaju iz različitih prostornih kuteva, te u mnogim slučajevima ovo više nije fazni pomak. U određenim prostornim putanjama će se pojaviti klasični fazni pomak, dok će se u nekim drugim raspasti, mutirati i deformirati.
Što sve pridonosi tom neredu?
Unatoč određenim tehničkim talentima, moj pristup je primarno umjetnički i iracionalan, a sposobnosti ograničene. U procesu se često javljaju bugovi i otkrivaju kardinalne greške u razmišljanju. Tehnika ima svoj život, kamere se ponašaju po sebi svojstvenim pravilima, koja je ponekad moguće prilagoditi mojim željama, a ponekad i nije.
Te situacije više ne tretiram kao problem nego kao šansu. Kreiram sistem koji živi između programiranog i nepredviđenog. Sistem sa ugrađenim greškama i manama, koji je na kraju življi i nepredvidljiviji nego savršen sustav.
Sistem je programiran da dozvoljava slučajnost.
Sistem proizvodi nešto sto je izvan moje moći.
Sistem proizvodi mane i greške.
Sistem održava fragilnost tehnologije.
Sistem podržava vlastiti neuspjeh.


POGON JEDINSTVO 
Trnjanski nasip bb,  Zagreb
Otvorenje izložbe je u četvrtak 20.11.2014 od 19-22h
Izložba je otvorena do nedjelje 23.11. od 17-21h



THE MUSIC DIES IN WAR-TORN YUGOSLAVIA (1991)

$
0
0
THE DEVIL COMES TO ZAGREB:
THE MUSIC DIES IN WAR-TORN YUGOSLAVIA
STORY AND PHOTOS BY TEUN VOETEN
OBJAVLJENO U AMERIČKOM ČASOPISU REFLEX 1991. GODINE

MATERIJAL IZ ARHIVE ZDENKA FRANJIĆA

SATAN PANONSKI - VRBIK, ZAGREB 14-15.12.1991:




KONTRAVIZIJA - ZAGREB 1990

$
0
0
KONTRAVIZIJA - ZAGREB 1990
TEKST: DUBRAVKO JAGATIĆ
STRAŽARNI LOPOV 2014

Bilo je to vrijeme postsocijalističkog blagostanja. Preciznije, bilo je to vrijeme kad je bilo vrlo izvjesno da nikada ništa više neće biti kao prije iako nitko nije imao pojma što će biti već sutra. Vrijeme bez određene državotvorne politike u kojem su duty free shopovi nicali kao gljive poslije kiše, nitko nije vjerovao u oporavak jugoslavenskog dinara i gotovo sav platni promet išao je na crno a i mi smo imali više nego dovoljno novaca u džepu za tekuće provode.
Dvorana Pauk u SKUC-u bilo je moje tadašnje radno mjesto, ne računajući istovremeno rad na televiziji u emisiji Hit Depo, te uređivanje i vođenje radio emisije na radiju 101 odnosno Omladinskom radiju o domaćoj sceni. A i pisanje po raznim redakcijama znalo je omogućiti dodatni prihod. Ukratko, bio sam u sceni svakodnevno.
Na ovaj ili onaj način. U SKUC-u sam obavljao posao urednika koncertnih događanja sa fenomenalnom ekipom ljudi. Na čelu tadašnjeg SKUC-a sjedio je Tomislav Javorčić, moj prvi suradnik bio je (danas na žalost pokojni) Milivoj Dugandžić (kasnije u jednom periodu i Krešo Čulić) dok su radionice i povremene umjetničke aktivnosti vodili, danas vrhunski stručnjaci u svom području. Radionicu kreativnog pisanja bila je podijeljena na prozu, poeziju i dramu. Radionice proze su držali Slavenka Drakulić, Pavao Pavličić i Goran Tribuson (prva takve vrste u istočnoj Europi). Poeziju su poučavali Branko Čegec i Zvonko Maković i dramu Miro gavran. Sergej Goran Pristaš vodio je kazalište te su tijekom perioda 1989./1990./1991. Nastale neke vrhunske kazališne predstave u produkciji SKUC-a. Jedna od njih je i svakako 'Broken Mirror' u režiji Saše Turjak koja je za glazbu angažirala Stevena Browna i Blainea Reiningera (Tuxedomoon). Radionicu plesa vodila je Milana Broš dok su se za vizualni identitet brinuli grafički dizajneri Željko Serdarević i Darko Fritz. Ja sam se trudio održavati što bolji odnos sa svim tada aktivnim koncertnim promotorima (Dragaš, Primorac, Čikara, Krsnik, Šega, Vidmar, Monika, Ambrozić…) koji su mi tjedno nudili izuzetno velik broj izvođača iz regije i svijeta među kojima sam ja birao što bi bilo dobro dovesti u Zagreb i SKUC. Bez ikakve sumnje, bile su to godine sjajnih koncerata.
Moja je ideja bila da jednom mjesečno moramo održati jedan profitabilan koncert kako bi mogli organizirati barem dva do tri nekomercijalna ali vraški atraktivna nastupa nekih opskurnih bendova, tada na početku karijere (Young Gods, Casandra Complex, Ride, Insekts, Clock DVA, Christian Death, Meat Beat Manifesto…). Dakako, bilo je tu nezaboravnih koncerata vrhunskih bendova poput Taste Departmenta , zadnja dva koncerta Azre održana u Zagrebu, Laibacha, Borghesie, Miladojke Youneed… i gotovo svih većih bendova iz regije. Bilo je tu i nekih pionirskih događanja poput jednog od prvih techno partya (I.N.R.I. Show -live) kao i prvi rap koncert na kojem je nastupila zagrebačka rep grupa Diffo (12. svibnja 1990.).
SKUC je tada bio vodeći centar za alternativna koncertna zbivanja u Zagrebu ali i znatno šire. Tako se i manifestacija kontra Eurosonga nametnula nekako sama po sebi. Kada je 6. svibnja 1989. godine grupa Riva pobijedila na Eurosongu sa pjesmom 'Rock Me', nitko nije vjerovao da će se slijedeći Eurosong odnosno tada pjesma Eurovizije, održati u Jugoslaviji. Štoviše, u Zagrebu i to u KD Vatroslava Lisinskog u subotu 5. svibnja 1990. godine. Koliko se sjećam, ideja za Kontraviziju rodila se ne puno prije održavanje iste pa je bio veliki uspjeh što smo dogovorili nastup čak 14 izvođača sa svih strana svijeta. Sve kako bi što više nalikovali Euroviziji ali sa potpuno drugačijim tipom izvođača i muzike. Walkingseeds iz Velike Briatnije, Šanev i Pirati iz tadašnje Čehoslovačke (koja je taman stekla neovisnost od Sovjetskog saveza a pred dijeljenje na Češku i Slovačku), Arhangel iz Skopja, SCH iz Sarajeva, Disciplina kičme, Haustor, Sexa, Diesel, Studeni Studeni, Generali… Dvorana pauk i disco SKUC-a na dvije pozornice i program koji je trajao do sitnih sati. Gotovo svi tadašnji mediji su popratili našu koncertnu diverziju dok su neki novinari poželjeli da Kontravizija postane tradicionalan manifestacija koja bi se mogla održavati svake godine u vrijeme održavanja Eurosonga. Odlična ideja koja nije nikada zaživjela.
Kako god, mi smo imali 14 izvođača sa svih strana svijeta, različitih glazbenih pravaca i više od tisuću gledatelja. Već spomenuto blagostanje i izobilje omogućilo nam je (uz blagoslov ravnatelja Javorčića) da gotovo svi izvođači dobiju popriličnu veliku količinu pića za svoje potrebe tijekom koncerta. Dakako da su to svi objeručke prihvatili i da je atmosfera bila očekivano vesela na početku koncerta. Kako je kulminacija rasla tako je i sve veća količina muzičara bila sve pijanija da bi vrhunac dočekali vidno pripiti. Međutim, unatoč svim našim naporima i dobroj volji, entuzijazmu i izdacima te unatoč sjajnim bendovima i jednako dobroj svirci, zvijezda večeri ipak je bila i ostala Tajči , koja je predstavljala Jugoslaviju pjesmom 'Hajde da ludujemo' dok je te godine na Eurosongu pobijedio Toto Cutugno sa pjesmom 'Insieme: 1992'.
Svejedno, lijepo se prisjetiti tih dana.



LIDIJA BAJUK / DIESEL / WALKING SEEDS (GB) / ŠANOV (ČSSR)




DISCIPLINA
KIČME

1. Objava pobjednika Eurovizije
2. Uvod / Lambada 
3. Ah kakva sreća 
4. Zašto? 
5. Iza 9 Brda 
6. Novac neće doći 
7. Dečija pesma 
8. Zeleni Zub II 
9. Zeleni Zub 
10. Manitua mi 
11. Betmen, Mandrak, Fantom 
12. Tata i mama





1. Partija naša  
2. The Day When I Was Born 
3. Ne dozvoli da zaboravim 
4. Master





U realizaciji ovoga posta su sudjelovali:

KORNEL ŠEPER – audio snimke i plakati
DUBRAVKO JAGATIĆ – tekst
IGOR MIHOVILOVIĆ – digitalizacija audio zapisa
TENO – video zapis grupe SCH


OBRADA STRAŽARNI LOPOV 2014





DOMAGOJ GABRIĆ - 4 MITSKA DANA

$
0
0
DOMAGOJ
NAPISAO: ŽARKO JOVANOVSKI

Domagoj Gabrić, rođen je 3. studenog 1966. i bio je četvrtak, a napustio nas je 13. listopada 1991. i bila je to nedjelja. Svi znamo da je između ta dva datuma 25 godina, i to je malo, prekratko za jedan ljudski život, ali ja Domagojev put vidim samo kao ta četiri dana od četvrtka do nedjelje. 4 kratka i zbijena dana, gotovo mitska 4 dana u kojima je trebao i sanjati, i ljubiti, i reći, i urlati mladenački - punim plućima - i stvoriti nešto, nešto lijepo i čvrsto, kao svoje likovno djelo. I Domagoj je u svoja četiri kratka dana govorio - govorio je brzo i točno, preciznim potezima na papiru, zidu, tkanini ili dasci, o onome što je u njemu i o svijetu oko sebe, kao da je znao da vrijeme nije na njegovoj strani.
Da bi ostavio trag, uzimao je prvo što bi mu došlo pod ruku. Mogao je to biti komad platna, mogao je biti istrgnuti papir iz bilježnice, mogla je biti i klupa za vrijeme dosadnih predavanja, a mogao je biti i studentski index, prepun crteža na marginama. Sve na čemu bi se moglo risati i prenijeti njegov dragocjeni svijet među nas smrtnike. Izvana mediteranski naočit, snažan mladić prepun energije, odlučnih gesta, u njemu je sve bilo prepuno nježnog i gustog sna i titranja. Nacrtane zvijezde na nebu, začas bi pretvarao u prijeteće ornamente nekog čudovišta ili u glavu izvanzemaljca, ili figure iz nekog davno izgubljenog dalekog vremena i neke davno izgubljene kulture. Uvijek u potrazi za tajnovitim svjetovima iz doba kada su bogovi hodali zemljom.
I uvijek, baš uvijek je tu bila muzika. Može se reći da je Domagoj slikao glazbu, te da su njegove slike i crteži neka vrsta posebnog notnog zapisa pjesama glazbenih junaka koje je volio: Pink Floyda, Grateful Deada, Doorsa i Drugog načina. Sve bendovi koji su psihodeličnim zvucima tkali šarenu tkaninu što dozvoljava i nuka da se traži i nalazi u snu i snatrenju. Muzika mu je bila bitna jer je bila nematerijalna, jer je bila mistična, jer ga je inspirirala da objavi svoja traganja za nepoznatim svjetovima, crtajući.
Kroz proteklo vrijeme od Domagoja su ostale samo uspomene, poput nekih filmskih flasheva - i sve je sada nekako nedovršeno i nesavršeno, kako to valjda samo život sam može oblikovati.
...Kao kad smo, na njegov prijedlog, usred zime jedne hladne siječanjske srijede, popodne, odlučili otići na Sljeme. Ja sam odustao kod tunela. Domagoj je rekao da ide gore. Odgovarao sam ga, ali nije uspjelo. "Ja idem", rekao je i otišao prema planini, u sumrak. Padala je noć, i bila je zima za poluditi i otišao sam kući u toplo, zabrinut za prijatelja. Sutradan mi je rekao da nije bio gore i da se predomislio, ali da je zaspao na klupi na Gornjem gradu i da je bio jako sretan. To je bio on - uvijek prema nepoznatom i neizvjesnom, avanturističkog duha, ali uvijek ta potreba da se na kraju sanja pod svaku cijenu.
...Ili kao kad sam došao prvi put u njegovu sobu gdje je na jednom zidu prolio gomilu boja, ali tako lijepo ih je prolio da sam znao satima buljiti u tu plohu pitajući ga kako je to napravio tako savršeno, kao neku gustu vilinsku šumu kroz koju misli prolaze kao neki svjež vjetar igrajući se bojama. Rekao mi je da je to sve napravio slučajno. "Ako je to uspio slučajno, kako bi tek izgledalo da je svijesno prolijevao boju" - pitao sam se. Ali ta boja nije prolivena slučajno, u ruci koja je sve napravila na zidu, bio je talent jednog umjetnika, nešto što netko ima, a netko nema. Domagoje je, "to", imao.
...Ili flash sa satova crtanja akta na Akademiji. Dok je većina crtala akt ugljenom, u jednom dosadnom ritualu, bojažljivo povlačeći jednu te istu crtu nekoliko puta, koju bi onda obrisali (i tako više puta u nizu), Domagoj je za deset minuta bio kompletno gotov. Potezi su bili snažni, odlučni, njemu je bio dovoljan jedan pogled na model da bi formirao crtež. "Što se tu ima misliti" - tvrdio bi slavodobitno, te bi nakon toga nastavio crtati ornamente oko akta sve dok papir ne bi bio ispunjen do posljednjeg kvadratnog centimetra. I do kraja sata model na njegovim crtežima pretvarao se u čarobnjaka, drugi put u grčkog junaka s kopljem u ruci. Talent u njemu nije dozvoljavao trošenje na isprazne školske vježbe. Naprosto se moralo još nešto desiti, još nešto dodati da bi bilo zanimljivo crtati. I sve što je stvorio, napravio je u 25 godina, u ta 4 mitska dana, od četvrtka do nedjelje. Ostaje pitanje, što bi napravio tek, da je sada tu s nama i da je stvarao sedam mitskih dana?
Danas Domagoj svijetli na nebu, poput jedne od zvijezda sa njegovih crteža. I pretvara se ta zvijezda u čarobnjaka, čudovište, izvanzemaljca ili figuru s hrama drevne kulture. I onda je opet zvijezda, koja nas odozgo nasmiješeno čeka.

Kako želim, kako želim da si tu.
Mi smo samo dvije izgubljene duše
Koje plivaju u akvariju
Iz godine u godinu,
Jurimo stalno istim poljem.
I što nalazimo?
Uvijek iste stare strahove.
Volio bih da si tu.

/ Pink Floyd - Wish You Were Here /



DOMAGOJ GABRIĆ 1966-1991

STRAŽARNI LOPOV 2014

DOMAGOJ GABRIĆ, DAVOR MEZAK I JASMINA KRAJAČIĆ 
CONCORDIA, ZAGREB 1990




PREDRAG DELIBAŠIĆ: BIOGRAFIJA NEUSPEŠNOG MUZIČARA

$
0
0



1. Rat Savior (Gutter Guitar)
Sa prvog solo albuma, split LP sa mojim trećim JA - Bassta! Pex. Ovo je prva Gutter Guitar pesma koju sam napravio. Kad sam je postavio na myspace desilo se čudo i lokalni muzički fanatic Scott Bishop mi je rekao da pokreće record label i da hoće da moje izdanje bude prvo na etiketi. Tako je nastao Heartless Robot Productions za koje sam objavio nekoliko izdanja.
2. Curious Bird (Smrts)
“Poluhit” sa prvog albuma Smrts, čak je i video za pesmu urađen. Rif koji sam davno napravio, ali koji je oživeo tek sa Smrts.
3. Amos Kito (Bamodi)
Mislim da je ovo bila prva pesma koju sam napisao za Bamodi i odmah se odlično primila od benda. Odlična igra reči u naslovu.
4.  Vampires' Family Tree (Bassta! Pex)
Moja omiljena BP kompozicija. Nastala poigravanjem sa jevtinom wah-wah pedalom. Snimljeno u mojoj ondašnjoj spavaćoj sobi. Kao i mnogi naslovi i ovaj je pozajmljen iz naše “popularne” culture – “Rodoslov loze vampira” Momčila Nastasijevića
5. Reflex Never Dies (Predrag Delibasich)
Kada mi je dosadilo da smišljam nadimke pravio sam muziku pod svojim imenom. Ne sećam se kada je ova stvar nastala, ali znam da me je iznenadila kao minimalni zamalo techno na gitari.
6. Serpent Bites The Young Lion (Predrag Delibasich)
B strana singla Happy Hobo. Taj singl mi je prilično otvorio muzičke vidike, u smislu da sam shvatio da mogu i malo kompleksnije stvari da radim.
7. King Wave Rising (Smrts)
Prva stvar na b strani drugog albuma, poletni instrumentalni partizanski rock.





8. Sight That Harms / Gaze That Harms (Soviet Valves)
Jedna od retkih pesama koje nismo drugi gitarista ili ja napisali, već pevač Miloš. Došao je na probu rekao “jel možete da svirate nešto kao: ta-na-na-na, ta-na-na-na…” Mi smo malo čeprkali po gitarama i ubrzo je pesma bila gotova.
9. A Dog Escaped (Bamodi)
Pesma nastala u Japanu 2008 kada sam čeprkao po tamo kupljenom Epiphone SG basu.
10. Rhythm of Crime (Gutter Guitar)
Sa “Smell You Later” CDa, kada sam otkrio da sviranje gitare ne znači samo sviranje po žicama. Uz Loop Station pedalu dosta se toga moglo napraviti i sa poigravanjem sa gitarskim kablom. Očigledna referenca na jedan od najboljih filmova sa naših prostora. 2008 me je Goran (The Babies / Modern Dellusions) proveo kroz kraj gde je film sniman, dosta se promenilo.
11. Carrion Luggage (Soviet Valves)
Naš prvi singl, ali ovo je verzija od nedelju dana pre raspada benda, meni draža.
12. Redux For 25 Basses (Abe Sada)
Živi snimak koncerta za 25 bas gitara. Snimljeno u jednoj lokalnoj galeriji. Pošto je zgrada bila trošna mudro sam se postavio blizu izlaza za slučaj da plafone krene da se ruši zbog niskih frekvencija sviranih izuzetno glasno.
13. I Want You (Night signals)
14. Nobody's Girl (Night signals)
Obe pesme su snimljene u oktobru 2014. I Want You sam napisao, čini mi se, još u Soviet Valves period, ali iz nekog razloga ne sećam se ni da smo je uopšte probali.




BIOGRAFIJA NEUSPEŠNOG MUZIČARA
NAPISAO: PREDRAG DELIBAŠIĆ

Mislim da ima par godina kako sam otkrio Stražarnog Lopova, sećam se da sam odmah pisao autoru i otada smo u sporadičnom kontaktu. Pre nekoliko meseci Goran je preslušao neke moje albume i predložio mi da napišem nešto o svom muzičkom bavljenju, pa…
Zovem se Predrag Delibašić, rođen sam i odrastao u Smederevskoj Palanci, a pola svog života, od kraja 1992 živim u Perthu, Australia. Kao i mnogi doseljenici prolazio sam kroz razne životne dogodovštine što se življenja u drugoj zemlji tiče, te ne bih gnjavio oko tih stvari, već ću se držati muzike.
Prvu gitaru sam dobio kada sam imao 8 godina. Naučio sam tri akorda i to mi je bilo dovoljno. Kod nas se nisam ozbiljno bavio muzikom, osim jednog srednjoškolskog benda koji je uglavnom radio obrade Ramones-a i za kojim su ostale jedna majica i 3-4 fotke. A muzika je oduvek bila prisutna, od najmlađih godina: preko radija, gramofona, televizije…
Elem, kada sam došao ovde nastavio sam da uživam u muzici, ali prvu ozbiljnu odluku da se aktivnije bavim muziciranjem sam doneo tek polovinom 2001 kada sam konačno našao posao koji volim i koji mi je davao dovoljno slobodnog vremena. Kupio sam prvu gitaru, jeftinu i slabu kopiju Stratocastera, i osnovao bend.
Zvali smo se Sokkol. Bubanj, bas, gitara i vokal. Svirali smo punk, sa, recimo, r’n’r uticajima. Uvek mi je bilo teško da poredim svoj bend/muziku sa nekim drugim bendom, pa neću ni da pokušavam. Osim odličnog iskustva oko organizacije koncerata, do sviranja istih, nema nekog značaja u tom bendu. Svirali smo 20-ak koncerata u Perthu, raspali se posle nekoliko meseci. 
2004 odlazim u Japan po prvi put i tamo se oduševim činjenicom da mladi/demo bendovi ostavljaju svoju muziku na diskovima i kasetama u muzičkim radnjama besplatno, za mušterije. Pomislio sam da je veliki entuzijazam u pitanju i nedostajalo mi je tako nešto, taj polet vezan za stvaranje i sviranje u bendu. Čim sam se vratio u Perth pozvao sam prijatelje i napravili smo Soviet Valves.

SOVIET VALVES
Taj bend je prvu probu imao u maju 2004, a poslednji concert 20. Maja 2005. U tih 12 meseci mi smo napisali i snimili preko 20 pesama i otsvirali 41 koncert! Objavili smo dva CDEP-a, jedan split 7” i jedan 7”EP, koji je objavio Smart Guy Records iz San Francisca, doduše kada se bend već raspao.
U tih godinu dana sam stekao izuzetno r’n’r iskustvo. U privatnom životu mi je sve išlo fino, pa sam mogao dosta da dam bendu, a i bend nije bio sebičan. Pesme su se rađale lako, učile još lakše i vrlo brzo uvrštavale u repertoar. Imali smo dve gitare, bez basa, ali mislim da to nije bitno uticalo na zvuk benda, koji je bio punkish/post punk stila, mada ja uvek više volim da kažem da je to bučni pop. Svirajući često vrlo brzo smo stekli poklonike u ovdašnjoj publici/medijima, ali vreme je bilo da se naš pevač preseli u London, pa smo prekinuli sa radom kada se dosta očekivalo. Voleo bih da smo snimili album, jer mislim da smo bili zreli za to. Pre par godina je ovdašnji Vertex Records objavio 12” Mini LP sa 6 neobjavljenih pesama. Soviet Valves su imali dva koncerata 2006 i 2007 kada je pevač Miloš dolazio ovde u posetu familiji.
Kada se bend raspao imao sam kraća iskustva sa par bendova, od kojih je jedan bio bend sa kojim sam prvi put svirao van Pertha. Radili smo dve turneje, obe su bile vrlo poučne, za vreme prve sam bio čak i uhapšen, ali o tom drugom prilikom…

BAMODI
2006 osnivam Bamodi, a u isto vreme i Abe Sada – improvizujuću grupu sa isključivo bas gitarama – buka niskih frekvencija! U to vreme sam svirao solo koncerte na bas gitari i privukao pažnju lokalne osobe koja se bavila akademskom kompozicijom i koja je došla na ideju za bend sa bas gitarama. Pored toga što sam tih godina dobro naučio improvizatorski zanat, još jedna lepa stvar je što sam sa Abe Sada radio dve turneje po Japanu. Snimili smo 4 CDa i jedan split LP. Abe Sada još uvek, mada vrlo retko, svira koncerte.
Bamodi su bili pakleni trojac bez kormilara: brzo, kratko i bučno! Ja sam se u to vreme masivno palio na Minutemen i Melt Banana, pa recimo da sam hteo takav bend, mada ne znam liče li Bamodi na njih uopšte. Za 6 meseci smo imali gotov album sa 22 pesme u 30 minuta. Prodali smo sve karte za promociju istog i od tih para otišli u Melbourne da sviramo. Par godina kasnije smo objavili split CD sa japanskim Bariken i sa njima svirali ovde, u Sydneyu i Melbourne. 2009 sam napustio bend i osnovao Smrts.

SMRTS
U međuvremenu sam radio solo bas i gitarske radove i objavio solo vinile LP/CD, kao i kompilaciju sa još dvoje lokalnih solo muzičara “Smell You Later”, sa kojom smo išli na turneju po Japanu. O tome je snimljen i dokumentarac. Ko zna, jednoga dana režiser se možda reši da ga konačno postavi na internet. Ovako, prikazivan je ovde po bioskopima, te na nekim svetskim festivalima.
2009 radim muziku za lokalni celovečernji film “Wasted on the Young”, prilično ambijentalnog stila (muzika, ne film). U međuvremenu radim nešto drugačiji solo projekat. Naime, snimio sam par “free jazz” numera, u kojima sam svirao bubnjeve i soprano sax. Jedne noći sam slušao snimak bubnjeva i u par sekundi čuo interesantan ritam. Ubacio sam ga u program i loop-ovao i odjednom sam imao osnovu za pesmu. Kojih pola sata kasnije dodao sam gitarsku melodiju na to, sve miksovao i tako je nastala pesma “Happy Hobo”. Par dana kasnije uradio sam još jednu pesmu na sličan način i vrlo brzo sam ih imao čak 6, što je izašlo na 7” singlu/CDEP-u “This Season’s Colourful Tones”.
To je počelo da se pušta na lokalnoj radio stanici svakodnevno, pa sam vrlo brzo shvatio da mi treba bend da te pesme sviramo uživo. Pozvao sam nekoliko prijatelja i tako su nastali Smrts. Odmah smo krenuli timski da radimo na pesmama i stilu i za nekoliko meseci smo već imali snimljen album “Sun Sets on a New Tomorrow”, koji je objavljen na CDu 2010.
Par godina kasnije objavljujemo drugi album “Have Friends and Visit Them at Night” na LP-u i CD-u i sviramo turneju po Australiji. Muzika je instrumentalni rock sa surf, te istočno-evropskim uticajima. Dva bubnja, tri gitare, bez basa/vokala. Svirali smo dosta po Perthu, ali instrumentalna muzika teško ima prođu kod velike publike, pa je neki ozbiljan uspeh izostao. Još uvek radimo i dok ovo tipkam miksujemo 4 nove pesme.

NIGHT SIGNALS
Početkom 2013 pokrećem novi bend, Night Signals, sa gitaristom Soviet Valves, sa namerom da pravimo pop pesme, šta god to bilo. Koji mesec kasnije konačno nalazimo ženski vokal. Ovih dana objavljujemo prvi EP, pa šta bude. U međuvremenu radim i kompjutersku elektronsku muziku kao Omega is the Alpha… Nikad dosta!

STINA, PREDRAG I CHRIS COBILIS

POKUŠAJ DISKOGRAFIJE

Sokkol
No Reason, No Hope, No Goal CD – desetak primeraka, snimci sa probe I koncerata, 2002
Soviet Valves
Soviet Valves CDEP, 6 pesama, septembar 2004
Fun, Safe & Anonymous CDEP May 2005
Split 7”sa Whitechappel 2004
7EP, 4 pesama 2005
Death Trumps Romance Mini LP, 6 pesama 2012
Airport City Shuffle
Summer CDEP 2007
When Simians Attack CD 2007
Abe Sada
Subzilla CD 2007
Tartar Steppe CD 2007
The Lost Chord CD 2008
Bamodi
Bamodi CD 2007
Gutter Guitar/Bassta! Pex
Gutter Guitar
Predrag Delibasich
Dance to my Gentle Music, Monster! CDEP 2011
3 songs on various compilations
Smrts
Omega is the Alpha
KONCERTI VAN PERTHA 

5 turneja po Australiji / Airport City Shuffle (2006 i 2007), Bamodi (2007 i 2009), Smrts (2012) / 
4 turneja po Japanu / Abe Sada (2007 i 2009), Gutter Guitar (2008), Predrag Delibasich (2010) /
2 koncerta u Beogradu  / Gutter Guitar (2008) /
1 koncert u Zagrebu  / Gutter Guitar (2008) /

STRAŽARNI LOPOV 2014


MAJKE - KLUB EX, VARAŽDIN '93

$
0
0
MAJKE
KLUB EX, VARAŽDIN 09-12-1993 


PRVI DIO
1. Bare i Korozija zabavljaju publiku
2. Ja sam budućnost (rana verzija) 
3. Pukla si me u nezgodno misto 
4. Ljubav ubija 
5. '89 
6. Sam 
7. Fantastična vatra 
8. Svijet je opasan 
9. Bez pameti 
10. Lutak iskrivljenog lica 
11. Ne mogu se kontrolirati 
12. Zbunjen i ošamućen 
13. Sveti planet 
14. Iz sve snage 
15. Zaboravi 
16. Budi ponosan 
DRUGI DIO
17. Novi dani 
18. Bare zabavlja publiku 
19. Mršavi pas 
20. Dobro se osjećam 
21. Putujem 
22. Nikada te neću zaboraviti 
23. Poziv na bis  
24. Samo za tebe čuvam ljubav svu 
25. Krvarim od dosade 
26. Uzmi sve (divlja duša) 
27. Želim da te vidim 
28. Svaku noć i svaki dan 

BARE - VOKAL 
ZOKI - GITARA 
KILMISTER - BAS 
KOROZIJA - BUBNJEVI





KILMISTER / KOROZIJA / BARE / ZOKI / DANIEL - FOTOGRAFIJA IZ ŽILETOVE ARHIVE

BORIS I IVICA BAĐUN, VODITELJI KULTNE RADIO EMISIJE "OBRAČUN KOD HR KORALA"  I
ORGANIZATORI ROCK KONCERATA U VARAŽDINU, SA BARETOM U JABUCI 1998. GODINE


STRAŽARNI LOPOV 2014



BOŽESAČUVAJ - MILIKIJA

$
0
0
BOŽESAČUVAJ
MILIKAJKI

FOTOGRAFIJE SNIMLJENE 1984. GODINE, DAKLEN PAR GODINA PRIJE ZNANSTVENO-FANTASTIČNOG I NAUČNO-POPULARNOG MEĐUNARODNOG USPJEHA DIZAJNERSKOG DVOJCA "BOŽESAČUVAJ"

BINO I BORO
BORO, PATER I BINO

HVALA BINI NA FOTOGRAFIJAMA IZ BOŽESAČUVAJ OSTAVŠTINE




BOA 1981-1982

$
0
0


BOA 
SC, Zagreb 11-06-1981 
1. Kriva priča 
2. Milion 
3. Ne odajte me sad 
4. Zar nećeš shvatiti 
5. Na nišanu 
6. Davni trag 
7. Živjeti od mraka 
8. Sela gore 
9. Melodrama 

Mladen Puljiz - klavijature, vokal 
Slavko Remenarić - gitara 
Damir Košpić - bas 
Igor Šoštarić - bubnjevi






INTERVJU (DŽUBOKS 1981)
INTERVJU (DŽUBOKS 1982)


STRAŽARNI LOPOV 2014



Viewing all 579 articles
Browse latest View live