GONE BALD
VOLTA, AMSTERDAMProfessor Lutz's Big DictionaryRelease Party23-11-20131. Something happened with time 2. Svaki dan je dobitak 3. Don't forget to breathe Razorblade Jr. (guitar/vocals)Professor Lutz (drums) Shot by Jasmina Pjesma „Svaki dan je dobitak“ je posvećenaDraganu Pajiću Paji 1956-2014
RAZORBLADE JR.20 GODINA NOBLE NOISE ROCKA - TURNEJA 2014 Napisao: Ivica Košavić (Razorblade jr.)
Pa, kao prvo ima par razloga zašto se izuzetno veselim ovoj turneji. Razlozi možda neće zvučat najpozitivnije, ali, vjeruj, u srži i jesu. Kao 1. naradio sam se k'o konj u realizaciji/organizaciji i samom kreiranju cijelog tour'a (i još nije sve skroz do kraja gotovo dok ovo pišem). Čovjek si pomisli da će nakon 20 godina bit lakše, al'čovjek onda ostane samo na tom "da BI nakon 20 godina TREBALO bit lakše". Veselim se i zato jer svaka promjena člana u bendu, svaka štucavica u bendu, svaki moment kad nešto ne štima, stvara neke glupe "medvjeđe zamke" koje te zadrže na jednom mjestu i ne daju ti dalje, bez obzira dal' ti je išlo dobro do tog momenta il' ne. Te štuc-pauze, to su gadne stvari u AKTIVNOM bendu, koje sam nažalost iskusio dosta u ovih 20 godina.
Radiš i stvaraš, mučiš se da ti "peak" do kojeg si mukom došao ne posustane i da samo ide dalje prema gore, a nikako prema dolje, i onda , BUM. Neki kurac se dogodi i neko otiđe iz benda, stvarajući sa tim ne samo rupu u članstvu, nego i tu prokletu pauzu koja čini "peak" strmoglavo u "fall". Dakle što pričam? Pa, dođeš do određenog kontinuiteta, al onda moraš stat i tražit drugog člana, il'članove, (opet)....itd, itd, itd…
Samim tim, naravno, nema albuma, nema koncerata, pa ni turneja neko vrijeme. Da je to samo to, bilo bi još i cool, al nije, jebi ga, onda kad i nađeš novog člana (ili članove) doslovno moraš skoro od početka, dok opet ne stvoriš taj ,nekakav "peak".
Sretan sam što je Lutz naišao (bilo bi kul reći "ko iz vedra neba", al' tu u Amsterdamu i nije baš tako često vedro). Aniway, uz to što smo se dobro sko(m)nt(p)ali, stvorili smo si malu automehaničarsku radnju u prostoriji za vježbanje i zasukli rukave da bi došli do momenta kad možemo reći da je "mašina ponovo nauljena", i samim tim krenut ju malo (napokon) i vozit!
Sa zadnjim bubnjarom s kojim sam svirao (2012) sam radio godinu dana na materijalu, stvaranju/uvježbavanju, pa na kraju i snimanju istog, koji je onda trebalo počet promovirat, ali iz osobnih razloga on se morao povući i taj materijal je ostao "on hold". E sad dal je to "sreća u nesreći" il'što god, al baš se pogodilo da je savršeno upao u igru uz 20 godišnjicu Gone Balda sa kojom će biti promoviran.
Hvala Stražarnom Lopovu na interesu i predstavljanju. Nadam se da će koncerti bit popraćeni u finom broju, ne samo radi nas ili organizatora, nego najviše zbog ljudi koji nas kao band možda niti ne znaju, a neki čak niti takvu (ili sličnu) vrstu mjuze i ako si dopuste (sebi, pa i čulima svojim) da se (bar) malo otvore konceptu/koncertu, poprilično sam siguran da neće ostati ravnodušni i njihovo ispunjenje te večeri će sigurno bit i naše.
STRAŽARNI LOPOV 2014PROFESSOR LUTZ
BLATO - KAVEZ - AMSTERDAM
INTERVJU 2014
Professor Lutz, ili pravim imenom Radovan Lučić, svoj je muzički put započeo još početkom osamdesetih u kultnim zagrebačkim grupama Korowa Bar, Psihomodo pop i Trobecove krušne peći. Sa Davorom Slamnigom (ex Buldožer) 1983.godine svirao je na ploči "Mira Furlan i Orkestar Davora Slamniga", u devedesetima je radio sa Branimirom Štulićem na njegovim solo albumima nakon Azre, a kako sam kaže: "Sad već star i polućelav odlučio je svoje dugogodišnje iskustvo staviti u službu projekta Gone Bald."
GORAN POLAK: U ranim osamdesetima se na potezu Blato - Zvečka - Kavez, uz ekipu iz tada već etabliranih grupa poput Prljavog kazališta, Parnog valjka, Azre, Haustora ili Filma, počela okupljati jedna mlada generacija muzičara koja je inicirala pokretanje jedne nove zagrebačke alternativne scene, predvođene Psihomodo pop-om, Trobecovim krušnim pećima, Dorian Gray-om i La Fortunjerosima. Kako si i ti bio dio te ekipe, možeš li se za početak ovoga intervjua nakratko vratiti u to vrijeme?
RADOVAN LUČIĆ: Uvijek se rado vraćam u to vrijeme, nije mi bilo dosadno. Sad se na to gleda kao na nešto posebno, ali ja to tada nisam tako doživljavao. Blato mi je bilo jako drago, i Mali Kavez, kad god bi izašao mogao si srest nekog poznatog, svi su se više-manje znali, moglo se uvijek nažicat za cugu, bilo je dobrih komada.
GP: Koliko je ploča “Mira Furlan i Orkestar Davora Slamniga”, koju si krajem 1982. godine snimio u Ljubljani sa (kako i samo njeno ime kaže) gitaristom Davorom Slamnigom, koji je do tada svirao u slovenskoj grupi Buldožer i poznatom glumicom Mirom Furlan, pomogla tvojoj bubnjarskoj karijeri u osamdesetima?
RL: Ne mogu ocijenit koliko mi je ta ploča pomogla u bubnjarskoj karijeri (ako se o tome uopće može govoriti!), sa snimanja u Ljubljani vlakom sam otišao drito u Knjaževac na odsluženje vojnog roka. Zbog snimanja sam zakasnio dan ili dva, više se ne sjećam, pa sam automatski izgubio skraćenje te sam morao odguliti punih dvanaest mjeseci. Uz poslije još tri jer nisam bio upisan na fakultet. Osim toga, ploča je tada imala vrlo slab odjek, band nije imao menadžera tako da nije bilo značajnih nastupa, a ni mediji nisu bogzna kako popratili tu atrakciju. U „karijeri“ mi je više pomoglo sviranje s Karowa bar, to je bilo još prije Furlanice, čini mi se, ili istodobno. U tom bandu su svirali između ostalih i pokojni Pile (Hrvoje Piletić) i Tomo Indermuhlen koji su imali širok krug poznatih pa su vjerojatno tu i tamo spomenuli s kim sviraju, a osim toga s njima sam i nastupao.
GP: Zanimljivo je da si nakon te ploče u isto vrijeme svirao u Psihomodo popu (gdje si na mjestu bubnjara zamijenio Tigrana koji je otišao u vojsku) i Trobecovim krušnim pećima. Te obje grupe su bile poznate po svojim energičnim nastupima. Možeš li izdvojiti par koncerta koji su ti po toj anarhiji na stageu ostali u posebno sjećanju? RL: S Psihomodom sam jednom svirao u Karlovcu, tada nam se pridružio i Kepeski, jedan od osnivača banda koji je došao na dopust iz vojske. Znam da su bubnjevi bili totalno razvaljeni, a bome i Gobac! Prepuna dvorana, vrištanje, guranje, polijevanje s pivama… S Trobecima sam odsvirao odličan koncert u Moši, bili smo predgrupa D.O.A, poslije je Šolc (Dražen Šolc, dugogodišnji bubnjar Parnog Valjka) uletio u svlačionicu i oduševljeno mi čestitao. To mi je jedan od najvećih komplimenata u životu jer Šolca neobično cijenim! Naravno, “dupli” koncert u Galeriji suvremene umjetnosti bio je također vrlo zanimljiv, Gobac je potrgao stage, srušio se i završio s glavom u bas bubnju… A u Studentskom centru mi se u žaru nastupa popeo na leđa dok sam svirao, nije mi bilo lako!
GP: Psihomodo je u tom ranom demo periodu zvučao kao sirovi punk rock band, a Gobac je izgledao na stageu kao zagrebačka verzija Johnny Rottena. Misliš li da bi i oni poput Trobeca danas ostali zapamćeni samo na razini kulta, da nisu napravili svojevrsne kompromise u svojoj muzici? Jednom si mi prilikom napisao da je i u toj demo fazi Gobac brijao na saksofonistu u bendu, što se tebi baš nije sviđalo.
RL: Ja ne mislim da je Gobac napravio neke prevelike kompromise, duboko vjerujem da sve što radi radi “iz srca”. Uvijek je volio jednostavnost, uz određenu “lirsku notu”. Zato je valjda tada i htio saksofon u bandu što bi po meni urodilo razvodnjavanjem cjelokupnog zvuka. Stoga mi je bilo jako drago kad je u bend došao Sale (ja sam tada već bio u Amsterdamu) i “pooštrio” koncepciju. S dva odlična gitarista postali su izvrstan band. Meni je osobno žao da tako nije ostalo.
GP: Sa Slamingom, Gobcem, Barom iz Trobeca i Pjer Žardinom si radio u to vrijeme na još jednom zanimljivom projektu. Na punk rock operi “Zagrebački brijač”. Sjećam se gužve pred Galerijom SC-a prije toga koncerta, ali sad više ne znam jel je bilo rasprodano, pa nisam mogao ući ili je bila prevelika gužva pa se nisam mogao probiti dalje od ulaznih vrata. Možeš li u kratkim crtama opisati sadržaj / koncept “Zagrebačkog brijača”? RL: Bara nije radio na projektu, uletio je kao basist za svirku. “Brijač” je bila izvrsna zajebancija, Slama je isprobavao svoj novi Avatar, gitarski sint koji je kupio od Tome Indermuhlena, pili smo vino od pokojnog Jenca iz Primoštena, snimali na dvokanalni magnetofon što god bi nam palo na pamet. Polako smo slagali raznorazne gluposti u nekakvu priču i složili nekoliko potpuno raznovrsnih pjesama. Ja sam svirao na praznom kanistru od vina, često su nam dolazili u goste Piro i Čile, bilo je jako veselo.
GP: Kako ste svi koji ste radili na tom projektu i danas na neki način aktivni u muzici, možda bi bilo zanimljivo da se jednom prilikom okupite i ponovo odsvirate “Zagrebačkog brijača”. Bio bi to zagarantirano veliki hit. Koncert koji bi ostao zabilježen u analima rock muzike na ovim prostorima...
RL: Možda, znam da je Slama prilično skeptičan prema naknadnim okupljanjima, smatra da za sve postoji neko određeno vrijeme i kontekst. Izvan toga to više nije to. Mislim da je što se toga tiče u pravu.
GP: Galerija SC-a je osim koncerata i izložba bila poznata i po tome što ste tamo imali probe…
RL: Da, moj brat je tada vodio Galeriju, a kako je u isto vrijeme organizirao Treću liniju (koncerte novovalnih bandova u Studentskom centru) omogućio je mnogim postavama probe u galeriji. Ja sam tamo svirao s Trobecima kad su probavali i Dorian Gray i još neki bandovi, ne mogu se sjetiti kako su se zvali…
GP: Kad smo već kod proba. U tvom podrumu u Jurjevskoj gdje ste isto vježbali je izbio požar u kojem su vam izgorjeli svi instrumenti, a čuo sam i vrijedna biblioteka od tvojih roditelja. Navodno se požar desio nakon nekog tuluma. Da li se zna pravi uzrok?
RL: Ne, uzrok se nikada nije saznao. Moj tata je tada radio u Republičkom zavodu za zaštitu spomenika i bio je odgovoran za izdavanje građevinskih dozvola u projektu revitalizacije Tkalčićeve. Mnogi ugostitelji dolazili su mu s raznoraznim zahtjevima koje nije mogao odobriti. Bilo je i prijetnji tako da je lako moguće da je netko ubacio „Molotovljev koktel“. Na to je najviše ličilo. Stari je nakon tuluma bio u prostoriji i nije ništa osjetio, a imao je dobar nos: da smo ostavili neki opušak valjda bi nešto tinjalo... Tek nakon nekih pola sata čuo se prasak stakla i cijeli je podrum u par sekundi bio u plamenu.
GP: Grupa Korowa bar je danas totalna nepoznanica širem kugu ljudi, a opet među okorjelim fanovima ex-yu muzike ima više nego kultni status. Kako se o njima više manje samo zna to da su promijenili ime u Karlowy Vary i izdali jednu ploču na kojoj je gostovala Magi iz EKV-a, možeš li mi ti kao jedan od onih koji su u toj grupi ostavili svirački trag reći nešto više o njima? RL: Stvari su bile jako zanimljive, kao i tekstovi. Sjećam se jedne pjesme koja se zvala „Metni mi ga mili“. Pokojni Pink je imao izvrstan sound na basu, u neobičnom kontrastu s Manceovim glasom. Žao mi je što nema snimaka, koliko se sjećam bio je to jako dobar band. I Zambeli je neko vrijeme pjevao, on je bio agresivniji od Mancea i dobro se kretao.
GP: Bio je tu i jedan mali band sa Saletom Zalepuginom nakon raspada njegovih La Fortunjerosa?
RL: Da, Ex Lex! Saletov autorski band, potpuno u stilu ondašnjih “novih” Yesovaca. S braćom Šabijan na gitari i klavijaturama, izvrsni glazbenici. Prije nastupa u Saloonu otišao nam je basist, zvao sam Baru koji je nakon jedne probe besprijekorno odsvirao desetak prilično zahtjevnih stvari!
GP: Sredinom osamdesetih si se kao i puno ljudi iz zagrebačkih alternativnih krugova zaputio prema obećanoj zemlji Nizozemskoj. Sigurno ti nije bilo lako otići, kako bi naši stari rekli, trbuhom za kruhom. Što je po tebi bio razlog te velike seobe na relaciji Zagreb - Amsterdam i kako si se tada sa obzirom na svoje godine snalazio u “belome svetu”?
RL: Razlog je bio ekonomska kriza, nedostatak perspektive, osjećaj nekakve učmalosti. Puno sam pio u to doba, nisam imao bend, nisam imao curu, nisam imao stan, nisam bio zadovoljan poslom koji sam radio, za par čizama trebao sam štedjeti pol godine, na boci vina u dućanu bilo je i po pet naljepnica sa cijenama što je značilo da je pet puta poskupilo prije nego što se prodalo… U Amsterdamu sam se snašao dosta dobro, nakon što sam spiskao lovu od prodaje bubnjeva u kofišopovima i seksšopovima bio sam prisiljen tražiti posao pa sam radio što se moglo raditi, čuvao pse, čuvao djecu, čistio po kućama, farbao, prao suđe, konobario… Našao sam curu, Nizozemku, preko nje dobio papire, naučio jezik itd.
GP: Kada sam za Stražarnog Lopova pripremao tekst “Demo grupe Psihomodo pop i Trobeci” čuo sam se sa Robijem (sa kojim si svirao u Psihomodu) i on mi je tada rekao da si poslovno uspio u Amsterdamu. Možeš mi sa par rečenica opisati taj tvoj poslovni dio života koji nije vezan uz muziku?
RL: Ne bih ja rekao da sam poslovno uspio, još uvijek živim od mjeseca do mjeseca, stanujem u socijalnom stanu, nemam auto i ne jedem po restoranima, ne odlazim na krstarenja i daleka putovanja. Doduše, neko vrijeme sam dobro zarađivao kao tumač i službeni prevoditelj; naime, kako me pri učenju nizozemskog počela zanimati lingvistika upisao sam fakultet i diplomirao na slavistici te na temelju toga položio ispite za tumača i prevoditelja. Onda sam godinama radio na hrvatsko-nizozemskom rječniku koji je konačno krajem prošle godine ugledao svjetlo dana. Sad predajem hrvatski na faksu, ali to nije puna satnica tako da se usput još bavim književnim prijevodima i davanjem privatnih satova hrvatskog jezika.
GP: Pročitao sam neke tvoje studije objavljene na web-u od kojih mi se posebno svidjela ona o utjecaju slenga na govorni standard (“Kako briju brijači”). Da li si razmišljao da te tvoje tekstove objediniš u knjizi?
RL: Jesam, ali ti moji radovi su tematski različiti pa je to komplicirano. Malo sociolingvistike, pa malo standardologije, pa leksikografije, semantike i sintakse… Kad ih se dovoljno nakupi pa ako ih uspijem nekako povezati i naći izdavača, tko zna.
GP: Vratimo se muzici. Malo je poznato da si surađivao sa Đonijem Štulićem, liderom na ovim našim prostorima nikad prežaljene Azre, na njegovim solo albumima “Balegari ne vjeruju sreći” i “Anali”. Kako je bilo raditi sa njime i kako ste se uopće našli u tim burnim devedesetima?
RL: Našli smo se, čini mi se, preko Stephana Kippa, bivšeg Johnnyjevog basista i muža Mirne Crnobori, moje prijateljice iz Zagreba. Na probama je bilo vrlo dinamično, on je vrlo energičan i ima neku sposobnost da izvuče maksimum iz tebe. Ali, nažalost, totalno je lud. Osim neobičnih političkih stavova ima i potpuno nerealan odnos prema stvarnosti. Povrh svega, praktički me zajebao i to dva puta. Premda on to tako ne vidi. Mjesecima smo spremali album, on, Damir Kranjčar i ja, a onda je bez riječi nestao s materijalima i snimio album i odradio par koncerata s nekom ekipom u Zagrebu. Vratio se i ponosno mi pokazao ploču na kojoj nas nigdje nije naveo niti nam ikako zahvalio na trudu. Kad sam mu to zamjerio jako se iznenadio, jer to su njegove stvari pa valjda može s njima raditi što hoće. Poslije nas je opet nagovorio na suradnju da bih nakon nekog vremena pustio jednom prijatelju svirke s probe, a ovaj mi kaže da zna te stvari, slušao ih je na “Analima”! Ja pojma nisam imao, Johnny mi ništa nije rekao, valjda je opet mislio da sa svojim stvarima može raditi što hoće i da svirače nije potrebno obavijestiti o bilo čemu… Nakon toga s njim više nemam kontakta.
GP: Fanovima Azre zbog tekstova koji po mišljenjima mnogih nisu bili na nivou njegovog renomea stečenog u Azri nekako nisu legli njegovi solo albumi. Da li je Štulić nakon Azre zapao u kreativnu krizu ili je možda nestankom Jugoslavije nestao i svijet iz kojega je crpio inspiraciju za svoje stihove? Ili je jednostavno to bio njegov način da napravi konačni odmak od kulta Azre?
RL: Nemam pojma, ja nikada nisam slušao tekstove ni u kakvoj glazbi tako da mi je to slaba strana… A nikada nisam bio ni neki obožavatelj Azre: s Johnnyjem sam svirao potajno se nadajući nekakvom uspjehu, probe su stvarno bile izvrsne, a iskreno rečeno pomalo mi je i godilo da sviram s tako poznatim likom.
GP: Krajem mjeseca sa grupom Gone Bald sviraš u Zagrebu. Možeš mi reći nešto više o suradnji sa Ivicom Košavićem (Razorblade Jr.), koji je osnovao Gone Bald još prije dvadesetak godina i izdao do sada već popriličan broj albuma? RL: S Ivicom sam zapravo došao u dodir preko Caprija (bivši saksofonnost Haustora i Cul-de Saca), njih dvojica su se redovito nalazila u kafiću blizu mog stana, a kako sam jedno kratko vrijeme svirao s Caprijem u nekakvoj glazbenoj radionici znali smo skupa poslije otići na piće. Znao sam Ivicu otprije, ali nikad nismo zajedno svirali. Kako sam se s Caprijem opet bio narajcao na svirku, ponudio sam se Ivici za bubnjara. On je imao materijale pa smo počeli vježbati, zajedno s Caprijem. Onda se Capri vratio u Hrvatsku pa smo ostali nas dvojica. Zadnje dvije postave bile su mu također dvojac tako da to nije ništa novo. Jako mi se sviđaju njegove stvari, vrlo je ozbiljan, nadaren i vrijedan glazbenik s nevjerojatnim osjećajem za ritam, lijepo surađujemo.
GP: Uskoro krečete na turneju?
RL: Da. Za sada su dogovoreni kuncerti u Beču, Mariboru, Bistrici ob Sotli, Rovinju, Osijeku, Đakovu, Čakovcu i dvaput u Zagrebu, 27.05. u KSET-u i 01.06. u SPUNK-u.
GP: Da li vam je u planu neki album nakon turneje?
RL: Budući da je novi album upravo izišao, ove godine nećemo još ništa snimati. Materijala imamo, vjerojatno ćemo ga pripremiti za album sljedeće godine.
GP: Za kraj. Ima li još neki projekt na kojem si radio kojeg se ovom prilikom nismo dotakli, a za koji misliš da bi bilo u redu da ga spomenemo?
RL: Da, moj dragi amsterdamski band “Womenizer”! Tri “zagrebačka crnca”, braća Sidig (Pero) i Samir s frendom Alenom i ja, ljudi nisu vjerovali što čuju kad bismo počeli razgovarati na zagrebačkom slangu! Alen je odličan pjevač, u međuvremenu je završio akademiju i pjeva opere u Berlinu. Burazi Sidig i Samir uredno gažiraju po Nizozemskoj i šire.
GP: Hvala ti što si našao vremena za ovaj intervju i vidimo se na koncertima Gone Balda, koji će između ostaloga biti i dobra prilika za okupljanje nekih starih zagrebačkih brijača.
RL: Nema na čemu, i drugi put!
STRAŽARNI LOPOV 2014
GONE BALD - TOUR DATES:
23.05.2014 - VIENNA, AUSTRIA - Fluc + fluc wanne 24.05.2014 - MARIBOR, SLOVENIA - Dvorana Gustaf Pekarna 25.05.2014 - BISTRICA OB SOTLI, SLOVENIA - Klub Metulj 26.05.2014 - ROVINJ, CROATIA - Pou Grada Rovinja 27.05.2014 - ZAGREB, CROATIA - KSET 29.05.2014 - OSIJEK, CROATIA - Club Exit Osijek 30.05.2014 - DJAKOVO, CROATIA - Club Storm Đakovo 31.05.2014 - ČAKOVEC, CROATIA - Prostor CeZam Čakovec 01.06.2014 - ZAGREB, CROATIA - (stari) Spunk
NOVI ALBUM MOŽETE PRESLUŠATI OVDJE
