Quantcast
Channel: STRAŽARNI LOPOV
Viewing all 577 articles
Browse latest View live

PUNK FANZINI U JUGOSLAVIJI 1980/1991

$
0
0

PUNK FANZINI U JUGOSLAVIJI 1980/1991


Mogu li fanzini spasit Jugoslaviju?

NAPISAO: DARIO ADAMIĆ (ZIPS & CHAINS)

Zovem se Dario Adamič i rođen sam u državi koja se zvala Jugoslavija, gdje sam i živio sve do kasne '89. praktički godinu i pol prije početka rata. Moje djetinjstvo, pubertet i dio adolescencije sam proveo tamo, pa je normalno da se i moja veza s punkom preslikava s lokalne punk scene. Bez obzira na nacionalizam koji je kasnije postao presudan za budućnost te države, činilo se, barem na neko vrijeme, da je Punk scena bila imuna na isti.
Prvi val punkera i punk bendova pogodio je Jugoslaviju niti godinu dana nakon što se to dogodilo u Britaniji. Prvo je zadesio sjeverne dijelove zemlje (posebno Ljubljana) da bi se odmah širio prema jugu i istoku (prvo Rijeka, Zagreb, Pula, a zatim i Beograd, Novi Sad, Split, Sarajevo, Subotica, ...). Bendovi su svirali širom zemlje i nitko nikada nije imao problema zbog nacionalizma ili nečeg sličnog. Ali svi smo živjeli u drugačijoj političkoj situaciji i čelična ruka predsjednika Tita još je vladala zemljom.
Tito je umro i sve se počelo mijenjati: polako ali sigurno. Početak osamdesetih vidio je rođenje hardcorea, opet prvo u Ljubljani, ali za ostatak zemlje imao je drugačiju putanju nego eksplozija punka. U biti stiže skoro istovremeno u veće gradove i u provinciju, definitivno zbog nepostojeće medijske buke oko fenomena. Po prvi put neki bendovi doživljavaju nacionalistički šovinizam kad sviraju u nekim drugim djelovima države (posebno na relaciji Ljubljana-Beograd) ali nikad nije bilo sigurno je li to treba uzeti kao nacionalizam ili samo puki lokal patriotizam različitih gradova (kao što je to kasnije bio slučaj između Novog Sada i Subotice, gdje oba grada imaju relativno sličnu nacionalnu strukturu).
U svakom slučaju, u godinama koje slijede punk / HC scena imala je tendenciju osuđivanja bilo koje vrste šovinizma i stvaranja jedninstvene scene (festivali poput Strah ´85 u Subotici, Udarec Na Prvi Marec u Krskom 86e ili Hardcore Urgh u Zagrebu 88e su imali bendove iz razlicitih krajeva zemlje. Također kompilacijske kazete poput “Noć nad Jugoslavijom”, “Promjenite Kazetu, Zavija” ili “Jedino Bubašvabe Preživljavaju Černobil” predstavljale su bendove iz cijele Jugoslavije).
Ali kako su godine prolazile ljudi su postali sve svjesniji problema. Nacionalizam je sve više i više utjecao na svakodnevni život i nakon godina iluzije da možemo pobijediti taj problem, početkom devedesetih pojavljuju se skinhead bendovi i fanzini sa nacionalističkim porukama. Jugoslavija praktički nestaje u kasno proljeće 1991. godine i tu naša priča završava.
                                                                                
KARTA YU PUNK FANZINA



U ovom članku htio sam napraviti pregled fanzinske hc/punk scene u Jugoslaviji od njenih početaka 1980e pa do raspada zemlje 1991e (večina fanzina rađena od strane bendova, koji govore samo o njima samima, nije uključena ovdje). Htio bih zahvaliti ljudima koji su mi pomogli u prikupljanju informacija: Gvido, Rudolf, Goja, Goc, Tomaž, Igor, Vuja, Kukac, Lema, Šunjka i Staša. Hvala na nesebičnoj pomoči. 



Za razliku od drugih zemalja, Jugoslavenska punk / HC scena nikad nije imala 'tour de force' fanzin (poput MRR i Flipside u SAD-u, a Trust i Zap u Njemačkoj, TVOR u Italiji, QQRYQ u Poljskoj itd.) uglavnom jer ili nisu izlazili regularno, ili nisu imali dobru distribuciju, ili se nisu sadržajem posebno isticali od drugih. Ipak, fanzini koji su imali određenu reputaciju na Jugo sceni bili su prvo Vrnitev Odpisanih i Dvadeset 4 Časa, a kasnije još i Bolji Život i Platfuzz. Scena je uglavnom bila zatvorena u nacionalnom okviru i samo je par fanzina bilo djelomično ili potpuno pisano na Engleskom (Autopsia, Dvadeset 4 Časa, Zips & Chains, Energy Shower, TSOM / Virus, Body & Soul,..). To je ujedno i razlog zašto naši fanzini nisu bili čitani izvan Jugoslavije, i zašto se prosječan zine štampao u tiražima od 30 do 100 primjeraka, dok je najveća zabilježena naklada bila 600 primjeraka, fanzina štampanog od strane ŠKUCa. I iako naši fanzini nisu bili čitani izvan zemlje (uz par dužnih iznimki) strani fanzini su se zato mnogo čitali među Yugo punksima, primjerice Maximumrocknroll, Raising Hell, Problem Child, Flipside, TVOR,...

No, svejedno, evo priče, po kronološkom redu:

1980.-1982.
Kao što sam ranije spomenuo, punk scena početkom osamdesetih je gravitirala oko velikih gradova (poput Ljubljane, Zagreba, Rijeke, Beograda, Novog Sada,...) pa je bilo prirodno da se prvi punk fanzini pojave upravo tamo. Ali dok je dokumentacija iz zapadnih djelova države oskudna, lako je bilo pronaci fanzine rađene istočnije. Prvi fanzini u Jugoslaviji bili su: Zagrebački Trubač (Zagreb), Pank (Ruma / Beograd), Urbana Gerila, Bez Naslova, Alternativa, U Ognju Strasti (svi iz Beograda), Kult (Rijeka), Punk Problemi, Fanzin (oba iz Ljubljane), Pankzija (Maribor), Bla Bla Bla (Trate), Autopsia, Indigo, Bankrot, Rose Sélavy (svi iz Rume), Kvazimodo, Kreten, (oba iz Pančeva), Besplatna Diploma i Ego (oba iz Sarajeva).
Većina tih fanzina pojavljuje se samo jednom ili dvaput. Jedini zine s nekoliko brojeva (5) bila je Urbana Gerila.
Ubrzo nakon njih, pojavljuju se: Iznad (Pančevo), Fanzin, Berliner Strasse, Punx Kultura (svi iz Beograda), Krik 80-ih (Kragujevac), Prkosno Udarnički, Punk u 1982  (oba iz Novog Sada) i Instant Gladna Igra (Kragujevac).

1983.-1985.
1983a donosi potpuno novu generaciju fanzina. Bilo je to doba kada je hardcore jako utjecao na postojeću punk scenu (posebno na sjeveru, ali i u ostatku zemlje) tako da se to odrazilo i na fanzine. Ovaj period obilježava nastajanje dva najdugovječnija fanzina na našoj sceni: Vrnitev Odpisanih (Ljubljana) i Dvadeset 4 Časa (Beograd). Prvi će trajati do veljače '89, kada je izdao broj 7, dok je ovaj drugi nadživio raspad Jugoslavije s preko 20 izdanja.
Osim njih, neki drugi fanzini su bili prilično važni u tom razdoblju, posebno Zašto Baš Mi? (Subotica) sa svojih 6 brojeva, Izazov (Raša) također sa 6 brojeva, a isto toliko i za Punk Proces (Novi Sad) čiji je šesti broj iz 1987e ujedno i prvi broj fanzina Bolji Život. Corpus Delicti (Karlovac) koji je započeo 1985. izdao je 11 brojeva do 1990. i Progressive Idiots (Zagreb) s 5 izdanja od 1985. do 1987. Vrlo karakteristično za to je razdoblje što su se fanzini počeli pojavljivati u provinciji, uostalom kao i punk / HC bendovi.
Ostali fanzini koji su bili aktivni u ovom periodu: Trič Trač, D. Moscheni Calzolaio, Moderna Omladina, Iz Protesta, Retrospektiva (svi iz Pule), Stres (Barban), U Grudi Pucajte (Rijeka), Možda Je To Poza? (Split), Fashion (Zadar), Manipulacija (Zagreb), Jamarske Novice (Ljubljana), Inkriminalni Produkt (Maribor), Punk V Galaksiji (Laško), Ni Izbire (Idrija), Udar Svijetu, Sluh (oba iz Mostara),  Ćup - zine (Tuzla), Teror (Zenica), Inces (Novi Bečej), Prevara (Subotica),  Van Kontrole, Budi Se Istok I Zapad, Revolt, Korak Života, Fucking Chaos (svi iz Novog Sada), Katastrofa, Odgovor, Delirium Tremens, Akromegalija (svi iz Beograda) i Napred (Kragujevac / Požarevac).

1986.-1988.
Hardcore je 1986. vjerojatno živio najbolje dane u Jugoslaviji. S nekoliko starijih fanzina koji su još uvijek aktivni (Vrnitev Odpisanih, Zašto Baš Mi?, Corpus Delicti, Dvadeset 4 Časa, Progressive Idiots, Retrospektiva) novi rastu kao gljive nakon kiše. U Mojim Očima, Fantom (oba iz Kragujevca), Na Pragu 21. Stoljeća (Novi Bečej), Depresija (Idrija), Cianid (Kranj), 12 Kongres ZSMS Krško ´86 (Maribor), Metal (Beli Potok) koji nakon 25og broja mijenja ime u Oprem Dobro, Attack (Karlovac), RED, Doomsday, Trač, Posthumno, Idiot, Profili (svi iz Beograda), Flash, Memento Mori (Pula), U Grudi Pucajte (Rijeka), Disgusting Cock, Zašto?, Utopija (Zagreb), Veliki Prasak (Kutina), Delirium (Šabac), Punk Holokaust (Debeljača), RMP (Ljubljana), Wah Wah (Koper), Exces, RIP, Istočna Fronta (svi Banja Luka), Sloboda Govora (Subotica) kojima su se u razdoblju od godinu-dvije pridruzili New Regime (Doboj), Öröm (Čoka). Krv I Mozak, Živeo Punk, ? (svi iz Smedereva), Bolji Život (Novi Sad), Zips & Chains (Split), Disorder Destruction Chaos, Black Side, Decontrol (svi iz Karlovca), Sewerage, Aa, No More Heroes, Predskazanje, ldzine, Minimum Rock'n'roll, Body & Soul (svi iz Beograda) Kult Brigada (Kotor), Crni Humor, Warhead (oba iz Slavonske Požege), Chaos (Sisak), Epitaph, Crash, Energy Shower, Viva La Dark, Faccia (svi iz Sarajeva), Tapirosaurus Rex (Krnica) Platfuzz (Laško), Independence, TSOM, Virus, Šmrklj, 600000 Razloga Da Odustanete (svi iz Zagreba), Bad Boys And Good Dogs (Vinkovci), Ples Slomljenog Dupeta Na Vetru (Subotica), Death City (Bačka Palanka), Stihovi Protesta (Novi Bečej). U ovom periodu nestaje sa scene jedan od najutjecajnijih Yugo zinova Vrnitev Odpisanih, ali neki fanzini nastali u ovom razdoblju nametnuli su se na Yugo sceni, pa i na duže vrijeme (Oprem Dobro, TSOM, U Mojim Očima, Delirium, Zips & Chains, Warhead, Minimum Rock'n'roll, Bolji Život, Fantom, Krv i Mozak, Epitaph, Platfuzz,...).

1989.-1991.
Ovo je bilo čudno vrijeme za Yugo zine scenu. Fanzina je bilo mnogo, ali je rastao i broj fanzina koji su se posvetili skinhead sceni koja je bila u porastu. Pozitivna stvar je bila pojavljivanje prvog Makedonskog fanzina na jugu zemlje. Novi fanzini su u prosjeku kratko trajali (osim izuzetaka: Ci Ci Fuj, D´Iks, Linija Vremena, Glans Penissis) i mnogi su prekinuli s radom zbog rata. Ipak, 1989. donosi brdo fanzina: Madness, Clockwork Novi Sad, 021 Calling, Šuljev Zabavnik, Noise Reduction Off (svi iz Novog Sada), D'Iks (Nova Gorica), Dirty City (Kragujevac). NLP, Kruhoborba (oba iz Ljubljane), Ci Ci Fuj (Kočevje) Conflict (Bačka Palanka), Udarac Drito (Slavonska Požega), The Snow Fall, Neue  Uniform Product, Liberation, Destination  (Sarajevo), Linija Vremena (Novi Bečej) No Name (Maribor), Revenge Of Sledge Hammer, Spend A Jolly Day (oba Beograd), I Što Sad?, Črnomerečki Urlik (oba iz Zagreba), Moje Življenje (Ajdovščina), Defenders Of The Faith (Karlovac) koje su u kratkom razdoblju slijedili Teškoto (Skopje), Glans Penissis (Šibenik), Bzzzip, Quid Nunc? (oba iz Murske Sobote), Ujvideki Shitkasz (Novi Sad), Truth or Madness, 011/93 (oba iz Beograda), Wear Chucks (Brežice), Fuj (Banja Luka), Batschka Tribüne, Starfuckers (oba Subotica), Our Future, I Bol I Bes (oba Prilep), Vibro (Sarajevo), Začetak Po Koncu (Celje), Cveće Zla, Zašto? (oba iz Smedereva), Jefimija Destruction (Kragujevac), Opposition (Mostar) i Luvattu Maa (Šabac).


Ova priča završava kada Jugoslavija prestaje postojati u onom obliku koji smo znali 45 godina, odnosno, onog momenta kad su Slovenija i Hrvatska istupili iz iste. Naravno, moglo se pričati i o fanzinima nakon toga, ali želio sam ograničiti ovaj članak na dane kada je pripadnost ovoj sceni postojala bez obzira na onu nacionalnu.
Da li je ovo sve? Ne, sigurno da nije. Nemoguće je dati jedan sto postotni prikaz punk i HC fanzinaštva u bivšoj nam zemlji.
Zašto? Najveći izvor informacija za ovaj članak bili su moji osobni fanzini, recenzije iskopane po istima i nekoliko prijatelja zinemakera iz onih dana. Jedan mali dio toga može se naći i na netu. Međutim, ogromna večina fanzina iz onog vremena nije došla ni do tiraža od 100 komada, najčešče i daleko manje. I kad jedan takav fanzin, koji je kopiran u par desetaka komada i podijeljen prijateljima, ni ne dođe do nekog drugog fanzina koji će o njemu napisat recenziju, najčešče se tu gubi svaki trag. Recimo prvi fanzin koji sam ikada kupio, davne ´85 zvao se Sluh i dolazio je iz Mostara. Niti jednom u idućih 35 godina nisam čuo da se taj fanzin igdje spomenio, bilo u vidu recenzije u nekom drugom fanzinu, kroz priču ili na internetu. I tko zna koliko je još takvih ´sluhova´ bilo širem bivše Jugoslavije.
Članak sam napisao jos 1993e godine i objavio ga na Engleskom jeziku u devetom broju svog fanzina Zips & Chains. Kad me je Goran pitao da li ga imam na Hrvatskom, a nisam ga imao, odlučio sam još malo čeprkat po fanzinima i memoriji frendova, pa kad već moram cijelo štivo prevesti, da ga i upotpunim. Tako da se u odnosu na prvobitni članak cijeli rad obogatio za nekih tridesetak fanzina što potvrđuje ideju da prikaz sigurno nije potpun bez obzira na uloženu količinu truda.
PS – Ako itko posjeduje neki fanzin koji se ne spominje u ovom članku, a rađen je između 1980e i svibnja 1991e i bavi se punkom, molim vas kontaktirajte me na commonguy @ libero.it Biće mi zadovoljstvo dodati ga na mapu.





ZIPS & CHAINS / STRAŽARNI LOPOV


POLET PLATZ - POLET JE KRIV ZA SVE (1983)

$
0
0

POLET PLATZ
NAJAVE ZA PRVI "POLET PLATZ" U KLUBU STUDENTSKOG CENTRA (1983)



STRAŽARNI LOPOV

PHANTASMAGORIA U ĐURI (1991)

REZULTATI DŽUBOKS IZBORA '81 YU SCENA

$
0
0

REZULTATI DŽUBOKS IZBORA '81 YU SCENA

STRAŽARNI LOPOV


EKATARINA VELIKA - DEMO I LIVE SNIMKE (1986-1990)

$
0
0

EKATARINA VELIKA
DEMO I LIVE SNIMKE 1986-1990

1. Soba
2. Novac u rukama
3. Ti si sav moj bol
4. Stvaran svet oko mene
5. Earth
6. A Couple Of Years For Us
7. Seven Days
8. Pored mene
9. Iznad grada
10. Srce
11. Voda
12. Tonemo


1-4 DEMO SNIMLJEN PRIJE ALBUMA "S VETROM UZ LICE" (1986)
5-7 PJESME NA ENGLESKOM JEZIKU (1990)
8-12 LIVE TRSTENIK (1989)


Pjesme na engleskom su snimljene za prilog press materijalu koji je napravljen za nastup u francuskom gradu Toulouseu, 11.05.1990. godine, na kojem je Ekatarina Velika predstavljala Jugoslaviju na prvom europskom biennalu rock'n'rolla.




















U REALIZACIJI POSTA SU SUDJELOVALI:
EDITA MARTINOVIĆ
IGOR MIHOVILOVIĆ
ZARE (FREE BIRD MUSIC SHOP)



STRAŽARNI LOPOV


LA FORTUNJEROS - LIVE 1982 (VIDEO)

$
0
0


LA FORTUNJEROS

SAŠA ZALEPUGIN JR. SALE
gitara / vocal
MARIJAN PODGORSKI MAC
bas / vocal
SLOBODAN ŽMIKIĆ ŽMIX
bubnjevi

STUDENTSKI CENTAR, ZAGREB 1982

TONSKA PROBA
1. Bol
2. Tijelo mira
3. Kad sanjam - plačem
KONCERT
4. Bol
5. Zmajo
6. Techno - Blackout
7. Kad sanjam - plačem
8. Zatvaram oči
9. Ja
10. Tijelo mira
11. Andrija
Bonus:
12. Alisa (Snimljeno u Lapidariju 1983. godine)




LA FORTUNJEROS & MARIJAN CRNARIĆ (MANAGER BENDA)




HVALA SAŠI ZALEPUGINU NA VIDEU IZ NJEGOVE PRIVATNE ARHIVE,
ŽMIKSU NA HRLETOVIM FOTOGRAFIJAMA I IGORU MIHOVILOVIĆU


STRAŽARNI LOPOV

DARK DANCE

$
0
0

DARK DANCE U ZMAJEVOM GNIJEZDU

Priča o mom osobnom dark danceu počinje kada sam još kao osnovnoškolac krajem sedamdesetih prvi puta pogledao film „U zmajevom gnijezdu“.
- Morate vidjeti kako se Bruce Lee šora! - rekao nam je Kizo toga dana i bilo je to dovoljno da se sa škvadrom iz ulice zaputim sa Peščenice u kino na drugom kraju grada, što je sa obzirom na moje tadašnje godine bila prava mala avantura. Još danas se dobro sjećam nabrijanih ninđa cigića ispred kina. Nacrtanog plakata za film uglavljenog u velikom staklenom panou na ulazu. Prve scene u kojoj se Bruce Lee pojavio na kino platnu i zauvijek promijenio moje djetinjstvo.
Nije prošlo ni tjedan dana, a čitav zid moje sobe je bio oblijepljen njegovim posterima. Upisao sam se u školu Kung Fua, u željezari kupio komad lanca, napravio nunčake i njima vrtio po sobi. Moji roditelji su živjeli u strahu da nunčake i moji ostali kung fu rekviziti ne završe u televizoru ili prozoru, ali nisam si mogao pomoći jer su me borilačke vještine totalno zaludile. Kako je zaštitni znak Bruce Leeja u filmovima bio njegov crni kimono, počeo sam se i ja oblačiti u crno.
Kakav je samo kaos u mojoj dječjoj glavi nastao kada sam saznao da je moj savršeni uzor bio đanki, da je taj najjači čovjek na svijetu kojem nitko ništa ne može umro mlad i to u krevetu nakon provedene noći sa ljubavnicom. I dalje sam obožavao njegove filmove i proučavao njegove knjige o borilačkim vještinama, ali počeo sam ga promatrati iz neke druge perspektive. Besmrtnost je zamijenila prolaznost i kada je krv isprala zemlju sa kostiju ostalo je samo crno sjeme.
Sa vremenom Bruce Lee je nestao sa zida moje sobe, a zamijenili su ga Pink Floyd, The Who, Beatlesi, Stonesi, Hendrix i Zeppelini. Došlo je vrijeme hašomanijade i tako sam iz svoje crne odjeće uskočio u traperice isprane u varikini, ali samo nakratko, jer je jedan događaj opet izbrisao boje sa moje odjeće.
Jednog dana sam ušao u prodavaonicu gramofonskih ploča u prolazu kod nebodera na Trgu Republike i zagledao se u omot ploče na kojoj je pisalo MORRISON HOTEL - HARD ROCK CAFE. Zamolio sam prodavačicu da mi je pokaže i tako dok sam kao privučen nekom magijom gledao u sliku na omotu, neki stari dugokosi frik koji je stajao na pultu pored mene me pogledao ispod oka napušenim pogledom, nasmiješio se i samo mi rekao: - Kupi to mali nećeš požaliti!
Još isti dan Doorsi su se prvi puta zavrtili na mome gramofonu i ja sam sav mladenački bunt koji sam tada osjećao pronašao u njihovoj muzici. Nikada se nisam vidio među onima koji su petkom u Centru zagrljeni plesali k'o da su na Woodstocku. Jebeš peace and love parole, mislio sam tada. Ja sam želio kroz zid, ne mantrati ispred njega, a Jim Morrison je radio baš to.
U to vrijeme bez interneta je bilo malo dostupnih fotografija stranih bendova i najčešće su se po časopisima upotrebljavale jedne te iste slike. Na fotografijama Doorsa Morrison je najčešće bio ili gol do pasa ili je bio obučen u crno, pa kad se tome doda da sam tada kupio ploču "Absolutely live" te vidio na omotu Morrisona u crnoj košulji i kožnim hlačama sa otkačenim remenom, bilo je to i više nego dovoljno da se vratim u stari film.
Osim muzike Doorsi su me opčinili i svojim tekstovima. Našao sam knjigu sa notnim zapisima svih njihovih objavljenih pjesama, iz nje sam prepisao sve tekstove u jednu bilježnicu i zamolio gospođu kod koje sam išao na instrukcije njemačkog, a koja je bila i umirovljena učiteljica engleskog, da mi ih prevede. U kakvu sam samo nepriliku uvalio tu staru gospođu, jer ja sam bio još dijete, a Morrisonovi stihovi su bili mračni, prepuni erotike. Gutao sam te tekstove kao papa bibliju.
Sve vezano za Doorse mi je izgledalo savršeno do onoga trenutka kada sam u rock enciklopediji pročitao njihovu biografiju i u njoj otkrio da je Jim Morrison tada već desetak godina bio mrtav. Koliko su mi roditelji bili sretni što više ne vrtim nunčakama po stanu, toliko su opet živjeli u strahu da ne zapalim stan, jer sam na zidu napravio malo drveno postolje, iznad kojeg je bila Morrisonova slika, na kojem sam ponekad palio svijeće. Kad sad malo bolje razmislim što mi je u to vrijeme sve bilo polijepljeno po zidu, soba mi je izgledala k'o stranica u večernjaku sa smrtovnicama. Morrison, Brian Jones, Bob Marley, Lennon. Sve mrtvac do mrtvaca. Jedino su Jimmy Page i Syd Barrett bili živi, al' kako je Page bio sotonista, a Barrett doslovno prolupao od tripova i oni su već bili jednim velikim dijelom na drugoj strani..
„Geht in die Knie und klatscht in die Hände, beweg deine Hüften und tanz den Mussolini, tanz den Mussolini, tanz den Mussolini...“ - zarežao je nervozni glas iz zvučnika u Centru. Luđački ritam grupe DAF zatutnjao je mrakom i zaledio usnule dugokose hašišare. Emil Matešić se u svojim uskim crnim hlačama i širokoj bijeloj košulji poput podivljalog zloduha razletio među njima, te ih pritom razmaknuo svojim plesom na sve strane. Nije to bilo neko nekontrolirano punkersko divljanje. Njegovi energični i odrješiti pokreti su u ritmički svršenom skladu naglašavali svaki takt pjesme, a grč na licu i njegova visina su svemu tome davali još neku dodatnu androidnu dimenziju. Zdenko Franjić je uobičajeno stajao sa strane kao da nadgleda čitavu tu situaciju, sa Treskom koji je onako krupniji od njega izgledao kao da mu je tjelohranitelj. Emil, kojega smo po toj pjesmi Veljo i ja prozvali DAF, nam je sa svojim plesom izgledao toliko otkačeno, da smo mu se nakon nekog vremena i mi pridružili, a u tim krugovima također su zaplesali Rujana i Tomica. Malo pomalo u mraku Centra stvaralo se nešto što će godinu dvije kasnije, nakon zatvaranja Centra zbog preuređenja (što je ujedno bio i početak kraja Centra kakvog smo mi voljeli), Tomica, Emil i Zdena pretvoriti u Dark Dance slušaonice u Jabuci.
Tih ranih osamdesetih su se u Poletu i Džuboksu pojavili tekstovi o nekim stranim bendovima čije se ploče nisu mogle naći u Jugotonu i Suzy, pa čak ni i u Trstu. Zdena je sve te tekstove studiozno proučavao, te odlazio u malo mjesto Gorice, na talijansko slovenskoj granici, kupovao je tamo ploče od bendova koji su mu se činili zanimljivi i donosio ih u Zagreb. Nije trebalo puno da na tu novu muziku navuče i ostale. I onda tako, jednog lijepog proljetnog dana 1984-e godine, Emil je sa Moljcem sve ploče koje su on i Zdena skupili biciklima odfurao u Jabuku, gdje je sa Tomicom i Borisom Pirkićem dogovorio da će jednom tjedno raditi slušaonice alternativne muzike koje će se zvati Dark Dance. Toga dana Frenki i Bela su uselili u klub i po prvi puta zajedno zaplesali u mraku.
Mene su u to vrijeme Dee Dee, Robi, Bino i Boro navukli na punk. Brijao sam sa njima po Mažurancu i oko kaveza, nosio punkersku kožnu jaknu i hlače sa rajfršlusima, ali nisam se doživljavao, a ni deklarirao kao punker. Tada mi je omiljena grupa bila Bauhaus.
Moja zaluđenost muzikom Bauhausa je počela kada sam u Džuboksu pročitao recenziju njihovog koncerta koja je završavala riječima "te noći, grad je spavao mirnije, jer rock je mrtav". Taj me tekst toliko zaintrigirao da sam prvom prilikom vani kupio njihove ploče, koje su me totalno oduševile. Ništa ni približno slično njima do tada nisam čuo. Pogledao sam i film "Hunger" u kojem u uvodnoj špici Bauhaus izvode pjesmu „Bela Lugosi's Dead“. Ako je Morrison na pozornici izgledao kao da pleše između života i smrti, Peter Murphy pjevač Bauhausa je izgledao kao da je već mrtav. Kao vampir. Uz Bauhause sam preko ploče „Party“ zabrijao i na Iggyja. Pa sam onda otkrio njegove Stoogese, pa MC5. Kolekcija ploča od Dee Deejevog i mog tadašnjeg poslodavca Antea, kod kojega smo izrađivali beđeve, bila mi je nepresušan izvor u otkrivanju nove muzike, a u toj misiji mi je pomogao i Ante Čikara, novinar Poleta, te kasnije sa Dragašem osnivač etikete „Search&Enjoy“. On mi je posudio gomilu albuma i maksi singlova. Još uvijek se sjećam uredno posloženih ploča u njegovoj sobi, od kojih većina nije nikad bila in blizu objavljivanja u Jugi. 
Dok sam odlazio u vojsku u Zagrebu su postojali šminkeri, hašomani, punkeri i neka alternativna scena u stvaranju koja se još tada nije nešto puno vizualno razlikovala od klasičnih Azrinih fanova (kožnjaci, traperice, tenicice, karirane košulje i sl.), a dok sam se vratio promijene su bile i više nego očite. Veljo me dočekao na željezničkoj stanici u dugom crnom baloneru. Ošišao je svoju dugu kosu , obojao je u crno i zalizao gelom.
- Ajmo kume do tebe ostaviti stvari, pa idemo u grad. - rekao mi je sa svojim karakterističnim osmjehom na licu.
- Jebote kume. Šta ti je to sa obrvama? - upitao sam ga, jer sam primijetio da mu je umjesto obrve iznad desnog oka nacrtana duga crna crta.
- Bilo mi je dosadno pa sam jednu obrijao.
- I? Kuda ćemo onda danas? - zanimalo me.
- Na dark dance. - kratko je odgovorio.

Još isto veće smo se preko Tuškanca zaputili prema Jabuci. A kad smo stigli i ušli unutra, mrak, doslovno. Joy Division su tromo lomili iz zvučnika. Bljeskovi razlomljenih pokreta i nemir koji se duboko u utrobi pretvara u užitak. Pozdravio sam Zdenu koji je sjedio u DJ kućici i Emila koji je pored njega stajao za pultom i namještao iglu na ploču. Na vratima toga njihovog malog privatnog zdanja kao dark dance kraljica je stajala Rujana sa Andrejem i nekim ljudima koje nisam znao. Crni ruž na vratu putnika, čipka i tamna tanka linija. Razmrvljena pri dnu plesnog podija.
U prostoru ispred šanka je uobičajeno bilo najviše ljudi. Vera, Tomi, Božo i Krešo sa svojom ekipom bivših punkera i punkerica koji su evoluirali poput punk bendova koje su slušali u dark goth pravcu. Dražen sa Ernom. Jura sa Editom. Andrea. Irma. Bebe sa kožnom šiltericom. Mirjana isfurana kao Blondie. Jelena i Goga. Herma, veliki i mali. Tolići, mlađi i stariji. Španci kao neutralni promatrači i Packe, uglavljen između prostorije sa šankom i plesnog podija. Veljo i ja smo se smjestili na sam šank, a ubrzo su nam se pridružili Moljac, Duda, Žile i Sini. Sa šanka su me odlijepili tek prvi taktovi pjesme „Bela Lugosi's Dead“.
Kako je samo ta stvar dobro zvučala nafrljena preko velikih zvučnika. Bas linija koja kao da svojom jednostavnošću budi usnule ušlagirane anđele, nezemaljski zvuk gitare koji ih pretvara u demone i glas koji ih uz jecaj priziva u noćni lov na smrtnike. Nakon Bauhausa Emil je pustio Frenkija od grupe Suicide. „Frankie Teardrop“ je pjesma o šljakeru koji odlazi u pakao, nakon što je u napadu ludila ubio ženu, dijete i na kraju sebe. Psihotična muzika, uznemirujući krikovi Alana Vege koji lede krv u žilama. Totalni kaos. Te dvije pjesme su najčešće puštane jedna za drugom i meni je tih petnaestak minuta savršenog ludila predstavljao neki zaštitni znak Dark Dance slušaonica. Gdje sam završio tu večer poslije Jabuke ne znam, ali kako mi je to bio prvi pravi izlazak nakon 400 smb dana u Beogradu, sigurno je da nisam završio doma.
Kao u crtanom filmu u kojem Gustav čitav svoj svijet oboji u crno, dok sam bio u vojsci dark se iz Jabuke proširio i na druge klubove, te se paralelno sa time dio zagrebačke alternativne scene kanalizirao u novu supkulturu, darkere. Istina da je u nekim klubovima poput Lapa i Kseta bilo sličnih programa i prije Jabuke, ali smatra se da je ipak Jabuka svojim nekompromisnim odabirom muzike koja se puštala na Dark Dance slušaonama i svojim dark imageom direktno inicirala pojavu darkera.
No širenje te nove dark scene iznjedrio je i jednu novu vrstu darkera. Našli su se tu svi oni koji su bili u fazi svoga odrastanja u kojoj su u nedostatku vlastite kreativnosti imali potrebu da se odrede kao dio nečega, pa kako im se tada činilo moderno i otkačeno biti darker, odlučili su da će biti darkeri. Oni su sve što nije hard rock, disko ili punk, strpali u dark. Skakutali su u crnini okolo po klubovima na sve i svašta, pa čak su i Bouwijev „Let's Dance“ doživljavali kao dark dance. Zbog njih mi je ta čitava nova dark scena odjednom počela izgledati kao neka pomodna igrarija i glumatanje.
Meni nikad nije bilo jasno zašto ljudi imaju potrebu da budu dio nečega, umjesto da teže tome da budu jedinstveni i svoji. Uvijek sam pokušavao izbjeći stavljanje sebe u neki kolektivni okvir, pa tako sama pomisao da me se etiketira kao darkera, a jednostavno sam tada tako izgledao, mi je bila odbojna. Možda to iz današnje perspektive izgleda blesavo i djetinjasto, ali tada, sa nekih dvadesetak godina, bilo mi je savršeno jasno da moram napraviti odmak od svega toga. Ideja kakav pomak došla mi je nakon što sam naletio na jednu fotografiju Johna Lydona (Rottena) u kričavo šarenoj vesti. To je bilo to.
Otišao sam u Namu i kupio gotovo fluorescentno zelenu vunu, pa jednu kričavo crvenu. Nakon toga sam zamolio majku da mi od toga isplete dvije veste. Kako je ona imala u jednoj vrećici razne ostatke vuna koje su joj se skupile kroz godine, rekao sam joj da mi od tih ostatka isplete još jednu i to tako da sve te razne boje isplete bez ikakvog reda i logike, dakle kako joj koji komad vune padne pod ruku. Ubrzo su sve tri veste bile gotove i izgledale su zbilja jedinstveno. U međuvremenu sam kupio još par šarenih košulja, u Vlaškoj sam si dao napraviti ljubičasti sako, a kupio sam i neku roza tkaninu koju sam izrezao na dva komada i spojio u nešto kao majicu. Boje su prštale na sve strane. Jest da sam tako obučen izgledao k'o neki budalaš, al' ja sam se u tome osjećao dobro, a to mi je jedino bilo važno. I tako me držao taj film nekih par godina, sve dok priča o darkerima nije splasnula, a početak kraja je bio kad je 88-e u medijima lansirana izmišljena priča o crnoj ruži i o darkerima samoubojicama.


Priča je bila stvarno bizarna. Pojavili su se po novinama tekstovi da u Zagrebu egzistira sekta „Crna ruža“ iza koje kao stoji tada širem krugu ljudi relativno nepoznat putopisac Željko Malnar, te da su pripadnici te sekte darkeri koji tulumare po grobljima, prizivaju sotonu i nakon toga (kao u onoj poznatoj od Janis Joplin „mlad leš, lijep leš“) skaču kroz prozore i sijeku vene. I ne samo to. Pričalo se da one koji izgube hrabrost da se ubiju kad im je to određeno, ostali love okolo i primoravaju ih da to naprave. Darkerima je na neki način godilo što su se odjednom našli u fokusu javnosti, ali onda su se roditelji koji su pročitali sve te pizdarije po novinama usrali za svoju djecu pa su ih doveli u red, te je tako sva ta furka sa darkerima polako počela prolaziti.
Emil je u tim kasnim osamdesetima već zapalio u Paris. Nakon što se dugo za njega nije čulo već smo mislili da ga je pojeo mrak, a onda se na iznenađenje mnogih pojavio u spotu za pjesmu „Je T'aime Mélancolie“ poznate francuske pjevačice Mylène Farmer. Jest da je u spotu dobio od nje po, da ne kažem čemu, al' je ipak to bila dobra odskočna daska za njegovu daljnju uspješnu karijeru. Zdena je isfurao svoju etiketu Slušaj Najglasnije i tako ušao u underground legendu. Zanimljivo je da se njegov udio u stvaranju dark scene danas nigdje ne spominje. Tomica je dugo vodio Jabuku, jedno vrijeme je bio menadžer Majki, nakon toga menadžer Severine. Rujana je danas poznata spisateljica. Udala se za Andreja i za nju kao da godine ne postoje. Još uvijek izgleda kao dark dance kraljica. Tomi je još u osamdesetima oformio najpoznatiji zagrebački gothic bend Phantasmagoriju, u kojem sam i ja kratko svirao 1994-te godine. Tu i tamo još odsviraju po koji koncert, ali Tomi je sada nekako bliže svojoj Eksodus punk fazi. Božo Pezelj je zabrijao na fotografiju. Nedavno je izdao genijalnu knjigu sa svojim fotografijama Zrinjevca. Krešo Čulić je krenuo putem novinarstva, a Dražen Muljević politike. Željko Malnar je postao predsjednik naše male Republike Peščenice, a onda je u srpnju 2013-te otišao u službeni posjet Titu i nikada se više nije vratio. Tresk je još uvijek Tresk. Moljac je još uvijek Moljac. Velji je odavno ponovno narasla obrva.
A ja još uvijek gledam filmove Bruce Leeja, slušam Doorse, Bauhause i nosim svoje stare kožne hlače. I sada mi je sva odjeća više-manje crna, al mi je kosa bijele boje. Jebi ga. Nikad od mene darker.


HVALA EMILU, MOLJCU I DRAŽENU NA FOTOGRAFIJAMA, IGORU MIHOVILOVIĆU NA STRANICI IZ ČASOPISA "TOP" I RUJANI

STRAŽARNI LOPOV



FOTO ARHIVA: GORAN PAVELIĆ PIPO (SEDMI DIO)

$
0
0
KOROWA BAR
KONCERT U STANU NA KRALJEVCU U KOJEM SU 
ŽIVJELI SLAMNIG, ŽARDIN I PIPO (1982. god)
MALI MANCE
PILE, TOMO, PAVLICA, ZAMBELLI I MANCE
BOŠKO I IVANA
SONJA, MANCE I SLAMA
PJER ŽARDIN, KINA I PREKSI

KOROWA BAR
KONCERT U JABUCI (1982. god)
MANCE, TOMO, PILE, ZAMBELLI, PINK I VITROSAX
BRANKO MANOJLOVIĆ MANCE
VESNA

FOTOGRAFIJE SE MOGU NARUČITI U VISOKOJ REZOLUCIJI DIREKTNO OD AUTORA NA MAIL: 
GORAN PAVELIĆ PIPO


FOTOGRAFIJE SNIMLJENE U STANU NA KRALJEVCU ZA START:

PIPO & STRAŽARNI LOPOV


DUGA NOTA - MLADEN VUKMIR & YAMMAT FM

$
0
0

Mladen Vukmir (nekadašnji Poletov novinar i urednik, koji je između ostalog objavljivao i u Džuboksu, Startu i mjesečniku MOL):
"Tu sam da vam tijekom idućih mjeseci ispričam priču o klincima koji su odrastali u doba dok je rock vladao zemljom. Zamislite jednog takvog klinca kako u polumraku sobe, sa slušalicama na ušima i zagledan u omot ploče u rukama sluša rock album sa kojeg dopire glazba koja savršeno odražava njegove osjećaje. Za njega na ovome svijetu ne postoji ništa drugo osim glazbe koja ga obuzima, koju svira netko koga on ranije nije poznavao, ali tko kao da točno zna što on osjeća. Od toga trenutka oni pripadaju jedan drugome. Taj osjećaj pronalaženja u glazbi nositi će ovaj dječak sa sobom cijeloga života. Duga nota baby!" 

EPIZODA 1
MV: U prvoj epizodi pod nazivom Bluebook posjetili smo sadašnjost 1974 i 1975 godine kada su se klinci uz heavy metal, prog i glam rock uštekali u gotovo dva desetljeća tijeka rocka i počeli istraživati rock kontrakulture. Bili smo i u bolnici u kojoj se ostarjeli klinci ne prestaju furati na rock. Puno sjećanja navire kada zavirimo u našu mladost i pojedine pjesme puno nam znače i pola stoljeća nakon što smo ih prvi puta čuli. Bluebook je epizoda koja se oslanja na uvod knjige Duga nota.
    
EPIZODA 2
MV: U prologu knjige Duga nota pod nazivom Zoom postavlja se pitanje da li rock ima budućnost i kakva bi ona mogla biti. U drugoj epizodi emisije uz glazbu Elvisa Presleya, Bob Dylana, Nick Cave i Elton Johna pokušavamo triangulirati prošlost, sadašnjost i budućnost rocka tražeći odgovor na to pitanje. Usput otkrivamo da često epska impozantnost rocka poniče iz jednostavnosti i elementarnosti pa tako i melodramatična veličanstvenost nije daleko udaljena od jednostavnosti bluesa koji je isto tako sadrži.



EPIZODA 3
MV: Bubnjevi, basevi, bombe prvo je poglavlje knjige Duga nota. U trećoj epizodi emisije pod istim nazivom preslušavamo ubrzani tijek povijesti glazbe iz koje su nastali jazz i rock. Od samog početka dvadesetog stoljeća vidljivo je da, za razliku od europske elitne likovne, glazbene i kazališne umjetnosti, na afričkoj glazbi zasnovana kultura koja se iz New Orleansa proširila po SAD, a potom tragovima američkih bombi u drugom svjetskom ratu i drugim kontinentima, ostala je u okvirima popularne kulture i time doprla do mnogo većeg broja ljudi, prvenstveno mladih. Osim povijesti promotrili smo i geografiju rocka i jazza.



EPIZODA 4
MV: Distorzija je poglavlje knjige Duga nota u kojem se prisjećam prvih singlica koje su me privukle rock glazbi i potom me preodredile za ljubav prema distorziranom zvuku. Danas razumijem da su nas glazbenici, koristeći distorziju, naučili da se razgradnjom i rušenjem na najugodniji i najučinkovitiji način može pristupiti potpunoj obnovi društvenih odnosa baš onako kao su oni uništavajući zvuk postigli strast i dostigli novost. U geografiji rocka posebnu kratku posvetu dajemo prijestolnici distorzije Detroitu.



EPIZODA 5
MV: Blješteći reflektori, silno glasni razglas, ogoljena prsa i znojem slijepljena kosa nazirali su se kroz dim. Prvi koncert koji sam vidio i životu predodredio me za ljubav prema rock glazbi. U poglavlju Suhi led prisjećam se te snage kojoj su se tek malobrojni u našoj generaciji oduprli. Bilo je to razdoblje rock kulture u kojem je publika sudjelovala u koncertima zajedno sa bandovima i u kojem su se albumi uživo snimali tako da se sudjelovanje publike osjeća. U petoj epizodi emisije Duga nota slušamo albume uživo iz razdoblja najintenzivnijeg uspona rock glazbe n kojima su zabilježeni neki od najvećih trenutaka rocka uživo.



EPIZODA 6
MV: Sur, sura, sundari. Glazba, žene i vino. Sex, droge i rock and roll je hendiatris koji opisuje ljudsko slavljenje stvaralačkog i tjelesnog užitka. U šestoj epizodi slušamo glazbu svetog i manje svetih trojstava rocka, vrh piramide rock panteona, imajući na umu da je skoro svaki pojedini rock fan stvorio vlastita trojstva. Od indijske glazbe do jazz rocka, preko folka, bluesa i rocka ova epizoda emisije Duga nota je u potpunosti posvećena glazbi.



EPIZODA 7
MV: Domaći u Čudnoj šumi je epizoda posvećena petom poglavlju knjige Duga nota u kojoj se prisjećam doba otkrića domaće rock glazbe. Kao srna koja je prvi puta ugledala svoj odraz u jezeru mnogi su klinci nakon eksplozije oduševljenja svjetskim, uglavnom engleskim ili američkim rockom stidljivo uočili njima bliske ljude, susjede i sugrađane kako sviraju rock. Bandova iza ugla je bilo puno, a sto je bilo najbolje, zvučali su jednako dobro kao i strani. Ako i nisu imali tako dobru opremu ili nosu imali toliko iskustva kao strani sastavi, nadoknađivali su to bliskošću i govorom o prepoznatljivim problemima i fantazijama. Rock bivše federacije u kojoj smo odrastali bio je neobično bogat, nadahnut, a produkcija divovska. U ovoj epizodi slušamo neke od većih hitova i neke od opskurnijih pjesama toga izuzetnog razdoblja. Čudna šuma je rana pjesma YU Grupe u kojoj sam skužio kako domaći rock nije ni po čemu inferioran stranome.



EPIZODA 8
MV: Šiške i razdjeljak je epizoda posvećena prog glazbi koja me kao klinca dovoljno intrigirala da bih je počeo slušati, ali koju sam istovremeno volio i zanemarivao uslijed svojeg interesa za druge glazbene smjerove, prvenstveno hard rock i psihodelij. Prijatelj kojeg sam upoznao u Big Benu bio je veliki ljubitelj i kada me pozvao k sebi kući na preslušavanje albuma prog grupa koje je on volio, bio sam zadovoljan. Doista sam tom prilikom dosta naučio o grupama i pločama koje do tada nisam slušao. Tu prigodu pamtim prvenstveno po jednoj kratkoj epizodi u kojoj sam shvatio da pripadnici rock kontrakulture nisu stvarno različiti od ljudi koji su pripadali konzervativnoj kulturi. Naime, tijekom našeg preslušavanja postavilo se pitanje o tome zašto ja svoju dugu kosu nosim sa šiškama dok su očito pripadnici prog scene prema mišljenju mojeg prijatelja trebali nositi kosu na razdjeljak. Iako tu zgodu pamtim po spoznaji da su osobe koje se smatraju liberalne potencijalno jednako netolerantne kao što su to konzervativne osobe, sama me glazba nadahnula. Ovu sam epizodu glazbeno koncipirao tako da sviram radijski prihvatljiviji prog. Našalio sam se u pripremi da se radi o pop-progu, na što mi je prijatelj koji voli prog odgovorio da se radi o savršenoj proturječnosti. Nadam se da će slušateljima koji manje znaju o prog rocku stoga biti pristupačnija.



EPIZODA 9
MV: Afro-američka glazba temelj je rock glazbi, a idiomi jazza, bluesa i rapa tvore kičmu kulturnog prevrata koji je spoj crnačke i bjelačke glazbe uzdigao na status najznačajnijeg društvenog tijeka dvadesetog stoljeća. Ispreplitanje bluesa, rocka, rapa i jazza dogodilo se na mnogim mjestima, u različitim neočekivanim momentima koje smo nastojali ilustrirati tijekom devete epizode emisije Duga nota. Glazba sastava Black Sabbath duboko je ukorijenjena u bluesu što je većini obožavatelja koji ih nisu pratili od prvog album promaklo, a njihov interes za jazz još iz doba dok su nastupali kao sastav Earth, nije prestala niti do zadnjeg albuma prve postave. Kakav izuzetan utjecaj su ostvarili na mlađe glazbene umjetnike, kako bjelačke tako i osobito na crnačke ilustrirati ćemo čitavim nizom pjesama u kojima su hip-hop, rap i DJ izvođači sampliranjem pjesama Black Sabbatha odali počast tome utjecaju. Neočekivane i nenadane izmjene uloga u kojima afroameričke jazz pjevačica Cassandra Wilson pjeva skladbu kanadske kantautorice Joni Mitchell pod nazivom Black Crow u čijoj originalnoj snimci bas svira bjelački jazz basist Jaco Pastorius, a čiju ćemo verziju pjesme Blackbird Paula McCartneya i Beatlesa posvećene rasnoj neravnopravnosti također poslušati, primjeri su rasnih inverzija koje karakteriziraju glazbenu kulturu dvadesetog stoljeća. Konačno, koncerti Black Sabbatha koji sam prvi puta sa prijateljima vidio kao šesnaestogodišnjak i onaj koji sam vidio zajedno sa svojim šesnaestogodišnjim sinom krug su koji se zatvorio na graničnom prelazu Šentilj koji sam nekada prelazio kao državljanin komunističke zemlje sa strahom od policijskih i carinskih kontrola, te otvoreni šengenski prijelaz između zemalja članica Europske unije simbolički simboliziraju ulogu rocka u stvaranju slobodnih društava u Europi.



EPIZODA 10
MV: "Sentiš" je hrvatska riječ za balade, spore pjesme namijenjene prenošenju osjećaja, pripijenih tijela u nježnom plesu osoba koje traže ljubav. Iako se na engleskom ove pjesme nazivaju balade, riječ "sentiš", sleng izvedenica riječi sentimental, čini se da bolje opisuje kulturnu ulogu takve glazbe. Spori ritam, mir i intenzivna osjećajnost karakteristike su glazbe koja je puno značila mladima. Kao da se radi o baterijama, sastavi zadržavaju mirnu osjetljivost one vrste koja je nestala do danas. Možda, ako duboko poniremo u ovoj glazbi, moguće je rekonstruirati mir koji je u međuvremenu negdje ispario. U desetoj epizodi emisije Duga nota, nazvanoj Mirna zemlja, uvrstili smo one pjesme čiji sentimenti izravno prikazuju mir koji je postojao u 1960-im i 1970-ima, a koji je nestao u sintetičkim i užurbanim osamdesetima, a potpuno je presušio do pojave Interneta u 1990-ima. Neke su skladbe tu da ilustruju mir, a druge senzualnost, mada u stvarnosti sve pjesme koje sam pustio zapravo sadrže i jednu i drugu komponentu duha vremena koji je nestajao kako smo odrastali. Usporite i potonite u glazbu.



EPIZODA 11
MV: 220. Električni Baby-boomeri žele promijeniti svijet. Grupa 220 bila je prva jugoslavenska rock grupa koja je snimila LP vlastitih pjesama. Ime su uzeli po naponu kojim su napajali svoja pojačala i instrumente. U ovoj epizodi želim se zahvaliti toj veličanstvenoj djeci koja su skladala pjesama kojima je izraženo uvjerenje da je uopće moguće skladati pjesme vječne mladosti. Pa ipak, to se i dogodilo, i većina ovih pjesama zaživjet će dugo nakon što njihovih skladatelja više neće biti. Električni instrumenti bili su neka vrsta novosti u vrijeme kad sam stigao u taj svijet i dominirao je svjetskom kulturom u vrijeme kad sam postao tinejdžer. U prvom dijelu epizode pričam priču o tome kako je to izgledalo kada sam pokušao svirati u bendu. To je bilo iskustvo neopisive ljepote, možda presudno za pretvorbu u životnog obožavatelja glazbe. Osjećaj lebdenja zajedno odveo me s prijateljima negdje drugdje - tamo gdje je život bio u najčišćem stanju. Ugledao sam tu ljepotu prvo slušajući kako prijatelji vježbaju i emotivno sam pratio tijek njihove svirke. Svirati zajedno s njima, to je bilo zaista posebno. Nakon što sam ispričao svojim slušateljima ovu priču, puštao sam u drugom dijelu emisije rock hitove koji su nadživjeli svoje vrijeme; najljepše melodije kojih sam se mogao sjetiti da sam čuo dok sam odrastao. Taj DJ segment emisije je gesta zahvale svoj djeci koja su plivala čarobnim tepihom svojih zajedničkih emocija. Neka dugo živi rock rock and roll i njegova električna duša!



EPIZODA 12
MV: Sam, Jimi i ja. Noć u disku. Klinci puni čežnje i strepnji okupljaju se da se upoznaju u podrumu tražeći srodne duše, tople usne i vlažna usta kako bi se ljubili. Viseći vani do kasno, kapljući znoj od plesa, jer je uvijek bilo više onih koji ni jedne noći nisu pronašli dečka ili djevojku, nego onih koji su imali tu sreću, utapali su čežnje u pivi i glazbi. Duvali su u kutu i slobodno plesali, izražavajući čežnju i volju za promjenom svijeta. Takav je bio disko klub u srcu grada, u Zagrebu 1975. i 1976. godine, gdje sam se kao tinejdžer družio iz noći u noć, zabavljajući se, upoznajući se i tražeći djevojke. Na donjem katu diskoteke Big Ben plesali smo, u hodniku i na stepenicama koje su ga spajale s gornjim katom ljubili smo se. Na gornjem katu, na drugoj se pozornici puštala glazba koju smo pažljivo slušali. U slušaonici smo se upoznavali s glazbom manje poznatih bendova ili onih čije ploče nisu bile dostupne lokalno. Nakon natapanja u glazbi, vratili bismo se u vrelo grotlo da odplešemo noć. DJ Milan Mlakar znao je dovesti raju do ključanja, iz noći u noć, u doba kad je rock and roll još uvijek odrastao. Same Old Story grupe Taste omogućila bi zadnji spastički ples prije nego što bismo se pridružili redu na garderobi da pokupimo kapute i zaključimo još jednu večer, samo da bismo se vratili iduće.



EPIZODA 13
MV: Duga nota se vratila na radio valove da vam vrati feeling koji vas je puknuo prvi puta kada vas je obuhvatila rock mjuza! Još jače, tko nije slušao rock kada je bio glavna stvar na planeti, slušajući emisiju Duga nota može skužiti o čemu se tu radilo. U epizodi #13 koja je posvećena poglavlju knjige nazvanom Patchouli gledamo na to kako su mladi koji su odrastali pod sjenom gljive atomske eksplozije svoje bojazni i tjeskobe pretvorili u nadu i osjećajnost. Najbrojnija generacija klinaca u povijesti istraživanjem svijesti i društvenih odnosa nastojala je izgraditi nove odnose u kojima su zabava i duboki smisao, poniranje u sebe i ples, kao u kaleidoskopu izazivali nova, šarena preslagivanja postojeće stvarnosti. Da li se strah od atomskog rata i strah od pandemija mogu usporediti? Poslušajte u epizodi Patchouli kako su glazbom i mijenjanjem svijesti klinci ponudili nove odnose društvima koja su nadrasli. Glazba koju sviramo u epizodi Patchouli nastala je uglavnom u drugoj polovici šezdesetih i prvoh godina sedamdesetih, puna je osjećaja, traženja ljepote i građenja nade. Uživajte, to je najjaca doza cjepiva protiv 2020. koju ćete naći.



Emisija “Duga nota” urednika i voditelja Mladena Vukmira se može slušati svake treće subote, u terminu 21-23h, ekskluzivno na Yammatu. 




STRAŽARNI LOPOV

DARK DANCE U CEZAKUMU (FOTO GRUPA, 1986.GOD)

$
0
0
CEZAKUM - FOTO GRUPA - 1986.GODINA
FOTO ARHIVA: NINA VARGA

STRAŽARNI LOPOV


MARRIED BODY 1989/1991

$
0
0

MARRIED BODY

NAPISAO: DALIBOR PLATENIK


Priču o Married Body možemo započeti puno prije nego što je band osnovan, a to je u jesen - zimu 1989. godine. Naime, godinu dana prije u tadašnjem Slavonsko-požeškom omladinskom klubu zvanom SPOK (vođen pod dirigentskom palicom Željka Hiršmana - Gliste), održan je jedan session koji je obuhvaćao ljude iz tri različita banda, totalno ne baš srodnih stilova. Band je nastupio pod imenom „Juri i  jahači“ koji je vođen idejom Dizdarević Jurice – Jurija odsvirao pred mnogobrojnom publikom  nekih 10-15 pjesama, uglavnom klasika rock'n'roll-a  na svoj punk-a billy način. Stilski, ne znam gdje bi to svrstao, no možda nije ni bitno. Ljudi uključeni u ovaj session su bili iz bandova EX (1. Yu rockabilly band), Žak fatalist i Flash. Friendly svirka i nikada više se ponovila... no to je ujedno bio eksperiment kako „pomaknuti“ klasike r'n'r-mjuze u nekom drugom smjeru više od psychobillya i punka. Ujedno to je nekako utrlo put budućem bandu....

Vratimo se na „Married Body“ koji je u samom početku imao par nestalnih postava, no prvu postavu činili su: Jurica Dizdarević – Juri na vokalu i tekstovima (ex-EX), Pok Renato na bas gitari (ex-EX), Branko Goleš – Goljo (EX- Spitz 66 i Žak Fatalist) i moja malenkost na gitari Dalibor Platenik. Vježbalo se kako se to inače radi, u malom zagušljivom podrumu i vrijedno radilo, a nakon kratkog vremena na početku bandu se pridružio na solo gitari Dražen Heraković – Đuro (ex- Rukopotezno povlačilo / Žak fatalist / W effekt ). To je bila prva okosnica banda koja je u ovoj postavi trajala nekoliko mjeseci i na kojoj je počeo nastajati zvuk Married bodya. Nakon nesloge sa Đurom i osobnih trzavica između posla i svirke, ja sam otišao iz banda, band je ostao na jednoj gitari, a ubrzo i Branko Goleš- Goljo otišao je sa mjesta bubnjara (razlozi su mi bili nepoznati).

Iduća postava koja se dogodila je bila trajna sve do kraja djelovanja benda u ljeto 1991. godine. Na bubnjeve je došao Dario Pavković – Pavka ( ex- Flash / ex Integrirani krug). Band je u samom startu radio na svom zvuku i prepoznatljivosti krećući se ka noise izričaju, pod manjim ili većim utjecajem Jesus Lizzard-a, Sonic Youtha i eventualno Pixiesa... no to je moja osobna procjena. Opet, stvarali su svoj zvuk, što se može čuti i na prvim demo snimkama, snimljenih 1990. u studiji „Kod Crvenog Vepra“ ( Dražena Herakovića – Đuro) u kojem su demo snimke snimali i Sexa godinu dana prije u Slavonskoj Požegi (album „Veprovi u gradu“).

Demo realiziran uz pomoć poduzetnog managera banda Keller Danijela (RIP) imao je svoj odličan odjek u krugovima u kojima je podijeljen. Iako snimljen samo na 4 trake Tascam porta studija, sadržavao je odličnu energiju i svojstven zvuk koji su Married Body imali. Za vizualni identitet je bio zadužen Zdenko Čiček koji je radio prve plakate Married Bodya i omot prvih demo snimaka. Krenuli su i nastupi koje je Keller vrlo vješto dogovarao, od Zagreba, Novog sada, Sarajeva, Kopra, Osijeka, Beograda... pa i do manjih mjesta.

1990. je bila godina kad je Married body  nezaustavljivo i vrijedno vježbajući danima krojio svoj repertoar. Meni osobno tu su prednjačile stvari poput “Big deal“, “Erika“, “Koz“, “Kuća zla“... no ostavimo svakome po svom ukusu da prosudi po snimkama koje su nam ostale u naslijeđe ovog Slavonskog noise banda. 

Nekako moje viđenje je bilo da je uvijek ovaj band bilo bolje doživjeti uživo, nego slušati snimke – energija koja je izbijala iz žestokih noise zvukova, bučno i nesumično kontrolirano uvijek je novim nastupom moglo iznenaditi publiku, pogotovo glavnim vokalom Jurijem Dizdarevićem koji je imao spoj onoga „staroga i novoga“ u sebi i kao tekstopisac i aranžer je dizao sa Đurom Herakovićem to na svoj jedan nivo zvan „Married Body“. 

U studenom 1990. bend odlazi u Novi Sad, bolje rečeno studio u Veterniku, gdje snima pjesme za svoj prvi album, no nezadovoljni snimkama 1991. odlaze u puno veći i bolji studio „Rokoko“ (vlasnika Želimira Babogredca) gdje snimaju pod pokroviteljstvom tadašnjeg rock časopisa "Heroina“. Velika pomoć Gorana Rema (tadašnjeg urednika "Heroine") i mnogih drugih ljudi je gurala ovaj New Slavonischen Kunst pokret. Osobno bi ovdje istakao jedinu obradu koju su ikada radili, a to je „Great balls of fire“. Ovdje su snimke puno bolje napravljene sa tehničke strane, no na žalost bez ikakvih mogućih intervencija u snimanju i produkciji (vlasnik Babogredac je ujedno snimao Terezu Kesoviju i Mišu Kovača i sl.), tako da su Married Body bili uskraćeni u oblikovanju već početnoga i prepoznatljivog zvuka. Na žalost te snimke sačuvane su samo u nekom info obliku, bez ikakvog masteringa, što je ostao vrlo sterilan zapis sa ovog snimanja. Album nikada nije ugledao svjetlo dana.

Iste godine na YURM-u Married Body ulaze u finale. Nakon koncerta u Kulušiću osvajaju ipak 2. mjesto, no i time su ostvarili svoj vrhunac u nekoj kritičarskoj domeni. Time su potvrdili sve kritike da su najbučniji band tog vremena. Nedugo nakon toga uslijedila je svirka u Osijeku, a ujedno i početak rata u Hrvatskoj što je uzrokovalo raspad banda. 

Svoj velik probitak Married Body svakako može zahvaliti pokojnom prijatelju Danijelu Kelleru koji je bio manager banda, jer bez njega vjerojatno nikad ne bi bilo toliko koncerata i angažiranosti u tadašnjim medijima. Njegovo ime je vezano uz Married body i prijateljstvo prije svega sa članovima banda. 

U periodu „izgnanstva“ (na neki način) iz Požege i boravkom Đure u Nizozemskoj i Jurija u Njemačkoj, uspjeli su odraditi nekoliko nastupa u Nizozemskoj u punoj postavi zajedno sa Pokom i Pavkom, a sredinom 90tih uspjeli su prearanžirati songove Married Bodya  i raditi na stvarima uz ritam mašinu kao duet.

Ponovno okupljanje banda uslijedilo je 2017. godine u Požegi, no bez glavnog vokala Jurice, koji je po meni ipak veći dio pokretačkog motora Married Bodya. Na novoj gitari  bandu se priključio i osvježio band Hrvoje Mikolčević – Mika ( ex Hare). Na žalost unatoč dobroj volji i puno truda  bend nije opstao.



MARRIED BODY

AUDIO SNIMKE I FOTOGRAFIJE KOJE SVJEDOČE O NEKIM PROŠLIM VREMENIMA

(video snimke vjerojatno iduće godine izlaze  u sklopu dokumentarca „Moćni momci“)



DEMO 1989/1990

01. Kuća Zla

02. Big Deal

03. Bijeg

04. Erica

05. Istina

06. Koz

07. More Strange Relations


OSIJEK / NOVI SAD / ŽUTA KUĆA


KULUŠIĆ YURM '91


NEOBJAVLJENI ALBUM (1991)



U REALIZACIJI POSTA SU SUDJELOVALI:
DALIBOR PLATENIK
IGOR MIHOVILOVIĆ

STRAŽARNI LOPOV


IGGY POP - ZAGREB 1991 (AUDIO)

$
0
0

IGGY POP - ZAGREB 1991

1990. godine, Jugoton je na vinilu i kazeti objavio album "Brick By Brick" od Iggy Popa, na televiziji se puštao spot u kojem Iggy sa Kate Pierson, pjevačicom grupe B52, pjeva pjesmu "Candy" i spot u kojem Iggy i ekipa iz grupe Guns N' Roses, Slash i Duff McKagann, rasturaju sa pjesmom "Home". Sve je to bila odlična uvertira za prvo gostovanje Iggy Popa u Zagrebu, 14.02.1991. godine, tako da je velika dvorana Doma sportova taj dan bila prepuna
Možda griješim, ali promatrajući ljude koji su došli na koncert, imao sam dojam da je u dvorani bilo puno njih koji su sa muzikom Iggy Popa bili upoznati samo u kontekstu komercijalne ploče "Blah-Blah-Blah", nešto žešće ali još uvijek komercijalne ploče "Instinct" i tada aktualnog hit albuma "Brick By Brick". Imao sam dojam da je veliki broj ljudi očekivao nekoga poput Bowija, a ne divljaka poput Iggyja, te da je shodno tome bilo podosta zbunjenosti u publici kada je Iggy sa hlačama spuštenim do koljena zaružio pjesme The Stoogesa. 
Zanimljivo je da je Iggy album "Brick By Brick" snimio sa gomilom poznatih muzičara, a da je na turneju kojom je promovirao taj album otišao sa školskim frendovima od njegovog sina Erica, gitaristom Whitey Kirstom, basistom Craig Pikeom i bubnjarem Larry Mullinsom. 
Whitey i Larry su od tada uz kratke prekide sa Iggyjem svirali na turnejama i snimali albume sve do ponovnog okupljanja The Stoogesa, 2003. godine, a zbog lošeg zdravstvenog stanja Scotta Ashetona, Larry je umjesto njega svirao i na turnejama Iggy and The Stoogesa od sredine 2011. godine, pa do raspuštanja benda od strane Iggyja krajem 2013. godine.
Larry Mullins / Toby Dammit
Paralelno sa sviranjem sa Iggyjem, Larry je kao Toby Dammit postao cijenjeni producent, te je kao multi-instrumentalist surađivao sa gomilom raznoraznih glazbenika i bendova, između ostalih, sa Glen Matlockom iz Sex Pisolsa, legendarnim Mick Harveyom, snimao je albume i nastupao sa grupom The Residents, a od 2015. godine svira sa Nick Caveom, pa smo ga tako u Zagrebu mogli zadnji puta vidjeti prije par godina sa Caveom na INmusic Festivalu. 
Whitey Kirst je nakon Iggyja snimio par solo abuma i napravio izvrstan bend The Web of Spider u kojem je od 2005. do 2008. svirao Phil "Philthy Animal" Taylor, legendarni bubnjar grupe Motörhead.
Craig Pike je nakon turneje sa Iggyjem poginuo u automobilskoj nesreći (23.05.1993.). Whitey mi je rekao da se neko najvjerojatnije slučajno zaletio sa autom u njega i nakon toga pobjegao, te da se nikada nije saznalo tko je bio za volanom tog auta.
Ovu audio snimku zagrebačkog koncerta napravio je i ustupio za objavu na Stražarnom Lopovu Drnja. Na žalost, najvjerojatnije nisu snimljene sve pjesme jer su na standardnoj set listi za tu turneju još bile uvrštene Iggyjeve pjesme „My baby wants to rock'n roll“ i „Neon Forrest“, te The Stooges klasici „Loose“ i „No Fun“.  
Ako je netko možda snimio kompletan koncert (ili možda ima snimku nekog drugog koncerta Iggy Popa održanog u regiji) molim ga da me kontaktira.


IGGY POP
DOM SPORTOVA, ZAGREB
04/02/1991

1. Raw Power
2. Five Foot One
3. Dirt
4. Lust for Life
5. China Girl
6. I Got a Right
7. Butt Town
8. Real Wild Child
9. Home
10. Brick by Brick
11. 1969
12. Candy
13. I Wanna Be Your Dog
14. Search & Destroy
15. The Passenger
16. Louie Louie
 

JESUS LOVES THE STOOGES
JESUS LOVES THE STOOGES - HOME PAGE
IGGY POP / THE STOOGES / IGGY AND THE STOOGES / RON ASHETON / SCOTT ASHETON / JAMES WILLIAMSON / MC5 / ROB TYNER /
WAYNE KRAMER / FRED SMITH / MICHAEL DAVIS / DENNIS THOMPSON / SCOTT MORGAN / SONNY VINCENT



STRAŽARNI LOPOV 

G.B.H. - ZAGREB 1991 / OTKAZANO

$
0
0

Kako sam točno doznao da je 22.05.1991. godine najavljen koncert grupe GBH u Zagrebu ne sjećam se. 
U to vrijeme bio sam u vrlo delikatnom razdoblju svog života. Nedavno navršena osamnaesta godina ispunjavala me nekom čudnom lažnom euforijom. Napokon punoljetan. Uz to tada sam završavao srednju školu. I opet, s jedne strane super jer je krenulo maturantsko ludilo, ali opet se negdje u glavi postavljalo pitanje 'a što dalje'. Ushit oko mature odmah je smirivala nemilosrdna budućnost koja je izgledala ne baš primamljivo. Uz sve to bila su tu uobičajena druženja sa puno alkohola te ponekad i ostalih opijata, a kao šlag na tortu, u to sam vrijeme izašao iz veze sa osobom s kojom će se ispostaviti da je to trebalo biti to, ali nije bilo. No, to je neka druga priča. 
Varaždin se u to vrijeme vjerojatno nije u smislu alternativne scene razlikovao previše od nekog sličnog grada u okvirima ondašnje države. S jedne strane su bili svi oni uobičajeni mladi koje smo mi alternativci zvali šminkeri, s druge je bila alternativna ekipa u kojoj su ranih devedestih prevladavali pankeri, ali samo za mrvicu ispred metalaca. Problem tadašnjeg Varaždina bila je vrlo kruta podjela na kvartove pa zbog toga nije bilo homogenosti scene. Također, kronično je manjkalo mjesta za izlaženje tako da bi se petkom i subotom cijeli grad selio preko Drave u susjedni Gornji Kuršanec i legendarni klub Ex, dok bi se ostatak društva morao zadovoljiti prostorom u podrumu kazališta koji se tada zvao Thalia (današnji Rogoz). Prostor u FOI-u (Fakultet organizacije i informatike) je radio s prekidima no tu su se uglavnom sakupljali štemeri, a alternativci iako ih je dosta tamo zalazilo (ja također) su im bili omiljene žrtve. Scene je bilo, pamtim dosta grupa iz tog vremena, neke su aktivne i danas, no problem je bilo adekvatno mjesto za svirku kojeg jednostavno nije bilo. Varaždinske su grupe tada uglavnom svirale u Ex-u ili Čakovcu. 
I tako, doznalo se da GBH sviraju u Zagrebu. Meni je to značilo odvajanje nekog novca za tu priliku i nabrijavanje na koncert. Imao sam tada njihove albume "No need to panic" i "Fringe to far" na kazeti. Za alternativnu sam se scenu počeo zanimati 1988-e, pa nakon faza u punku i metalu čuvši album "Floodland" od Sisters of mercy odlučio sam kako ću biti darker, ali s obzirom na druženje s pankerima i dalje sam koketirao s punkom. Kako otići na koncert? Nije mi bio prvi i uvijek bi na koncert u Zagreb išao vlakom, pa sam tako odlučio i ovaj put. Ostali su išli sa dva auta, ali ja sam baš tvrdoglavo i uporno odlučio vlakom. 
Ne znam kakva je sad situacija, no u to vrijeme za dva relativno bliža grada Zagreb i Varaždin su imali vrlo lošu željezničku vezu. Em što su tračnicama udaljeni preko sto km (bilo preko Zaboka bilo preko Koprivnice), em što je najpogodniji vlak, onaj oko dva sata, stajao na svakoj njivi. Taj je vlak bio legendaran. U Varaždinu pun puncat da su mnogi i stajali da bi se u Budinščini gotovo potpuno ispraznio. Opet bi se počeo puniti tek u Zaboku da bi do Zagreba ponovno bio pun do vrha.
Već na stanici je krenula pijanka s ekipom iz Novog Marofa. Trebalo mi je malo vremena da shvatim kako oni zapravo idu iz škole i ne idu na koncert, iako su rekli da će ići. No, to nas nije omelo da ispraznimo nekoliko boca jeftinog vina i postanemo atrakcija prepunoj stanici. Dakle, do Novog Marofa s društvom, a onda sam samcat do Zagreba. Ali, tako je to bilo u ono vrijeme. Nije se znalo za bolje pa je i taj nestvarno spori vlak koji je stajao u svakom kukuruzištu bio dobar.
U Zagrebu je prva stvar bila odjuriti u Lovački rog na hamburger koji je bio nevjerojatno ukusan, a zatim je slijedilo traženje, jer nisam naime imao blagog pojma gdje je uopće Vrbik. Kad se u Zagrebu raspituješ za nešto tada zagrepčani, nadam se u najboljoj namjeri, silno žele strpati te u tramvaj pa da njime dođeš što bliže cilju, a rebus sa brojevima na tramvajima ja još danas nisam uspio riješiti, no na kraju sam ipak nekako uspio naći Vrbik. Prvo što sam kao neki zlokobni predznak pomislio kad sam ugledao tu malu građevinu bilo je: "I u toj malenoj prčvarnici će svirati GBH???" Ispred dvorane je već bilo nekoliko ljudi, a svako malo stizali su i novi. Zapamtio sam naročito bučnu ekipu Slovenaca, vjerojatno iz Ljubljane. I danas se sjećam djevojke koja je na kožnoj jakni imala natpis AC/WC. Atmosfera pred koncert je bila uobičajena, ekipe su se skupile u krug i tu je kružila cuga. Ja sam negdje usput kupio litru vina pa sam se uspio ufurati u neku od tih ekipa ali davno je bilo pa se više ne sjećam o kome se radi. Na kraju su se pojavila i dva auta varaždinskih registracija sa mojom ekipom. 
Ako me sjećanje ne vara u jednom se trenu na ulazu u Vrbik pojavio neki lik i obznanio kako koncerta neće biti, navodno zato jer su se GBH uplašili predratne atmosfere pa ne dolaze. To je dočekano s velikim negodovanjem, prijetila je i pobuna. Srećom, brzo se pročulo da će ipak odsvirati predgrupa Hells Bellsi koji su tako ni krivi ni dužni promovirani u zvijezde večeri. Ali, ta je spoznaja djelovala na potencijalnu publiku koja je krenula u masovni odlazak. Na kraju je ostala tek petina prisutnih među kojima i ja, dok su ostali iz moje ekipe jednostavno otišli natrag u aute i vratili se u Varaždin. 
Hells bellsi su odsvirali sasvim solidan koncert. Sjećam se da su odsvirali pjesmu "I don't believe you" koja će se poslije standardno nalaziti na set listi njihove slijedeće inkarnacije Dare to go. Grupa je ostvarila solidan kontakt s publikom, još uvijek razočaranom nedolaskom glavnih zvijezda, pa je ipak bilo i poga i skakanja i divljeg plesa u čemu su prednjačili momci iz Požege. Ja, također razočaran nedolaskom GBHa sam koncert odstajao blizu pozornice sa ekipom iz Karlovca. Ne sjećam se više puno, pa tako osim već spomenute "I don't believe you" ne znam koje su još pjesme odsvirane. Jedino se još sjećam da je pjevač Rus u jednom trenu nekome u publici ponudio mikrofon, ali samo da bi se taj lik u njega izderao "Tajči je kurva". 
Po završetku svirke očekivao sam da će negdje biti i after, no s obzirom da je taj dan bila srijeda aftera nije bilo ili to nisam doznao. Svi su se brzo razišli pa sam i ja krenuo prema željezničkom kolodvoru. Ono što nije bilo dobro je da mi je zadnji vlak već otišao pa sam morao čekati do pet ujutro za novi. No, to nije bio neki problem, bilo je toplo a imao sam i povratnu kartu s kojom sam mogao pričekati na kolodvoru. Tamo sam se opet susreo s Karlovčanima i malo s njima popričao, no oni su vrlo brzo imali vlak pa sam tako ostao sam vani na zraku i pripalio cigaretu. Odnekud su se odjednom stvorili i pokraj mene prošli neki štemeri od kojih me jedan onako značajno pogledao. Ne znam otkud mi taj klik da bih mogao dobiti batina, al sam se radije umjesto batina uputio u bauljanje praznim gradom, te sam tako odbauljao još jednu priličnu rundu dok se opet nisam vratio na stanicu. Tek sam ujutro u vlaku nešto malo prespavao i sretno se vratio kući.
Da mi je netko tada rekao kako će mi to biti posljednji koncert u Zagrebu za dugo vremena (na slijedeći ću otići tek 15.11.1998., Death in june u Gjuri II) rekao bih mu da je lud. No, nakon ljeta ludila uslijedilo je razdoblje mog života koje bih da mogu najradije izbrisao gumicom. 
Potpuni krah. No, to je tema neke druge priče.

Marko Hunjak (Stražarni Lopov 2021)



STRAŽARNI LOPOV

D.O.A. - INTERVJU - ZAGREB 1984

$
0
0
D.O.A.
KANADSKI PUNKERI LUTALICE
Intervju Darka Glavana sa punk grupom D.O.A. neposredno
nakon njihovog koncerta u zagrebačkoj Moši 1984-te godine


SAČUVAO: DUBRAVKO KRALJ ZIHER
STRAŽARNI LOPOV


BABILONCI

$
0
0

Došli su sa svih strana i svatko pjeva svoju pjesmu...


BABILONCI

1. The Most Beautiful Girl Of Istanbul 
2. Bugi vugi na prugi 
3. Bela buka 
4. No one dub - do one dub 
5. Bedovi 
6. Ta ona 
7. Friki beibe 

1 - album "Nevolja u raju" 
2 - album "The baby lonelians" 
3 - album "Srecnuti DJ Zdena - Babilonac" 
4 - album "Mala fuk muzika" 
5 - album "Odma snimaj!" 
6 - album "Mala fuk muzika" 
7 - album "Zelena zona"



KOMPILACIJU JE ZA STRAŽARNOG LOPOVA SASTAVIO ZDENKO FRANJIĆ

BABILONCI:
Zdena, Hrc, Buš, St, Pity 
 + Dinko, Debeli, Lju, Julija, Leonina...

BABILONCI - DISKOGRAFIJA

Kaj bi šteli ti umetniki (2007, 2cd's) - kao UMETNIKI
Blatnjavi puti (2007) 
Drobilica duša (2007) 
Babini lonci II (2007) 
The Baby Lonelians (2007) - kao THE BABYLONIANS 
Ko' je ubio Satana? (2007, 2cd's) 
Odma snimaj! (2008) 
Slučaj muzikalne krave/ The Case of the Musical Cow (2009) 
Generalna proba (2009) 
Mala fuk muzika (2009) 
Nevolja u raju (2011, 2cd's) 
Zelena zona (2013) 
Zlju (2013) 
Za jedan dobri fuk (2014) 
Na daždevnjakovom izvoru (2014) 
Fukorama (2014) 
Lud je, rekli su im kod kuće (2014) 
Strano stanje (2014) 
Mamini seksi fukeri (2014) 
Neizreciva radost puta u bezumlje (2014) 
Oprobavanje (2014) 
Fukizam (2014)
Kiks miks remiks (2020)
Na ulici, u prolazu (2020)
Glem otpad (2021)




PUNK ROCK KONCERT OPATIJA 79 - POLET JE KRIV ZA SVE (1979/80)

$
0
0
PUNK ROCK KONCERT "OPATIJA 79"
TERMITI / PARAF / PRLJAVO KAZALIŠTE / BULDOŽER
POVEĆAJ SLIKU

POLET JE SAČUVAO: DUBRAVKO JAGATIĆ 

STRAŽARNI LOPOV



PIXIES - ZAGREB 1989

$
0
0

PIXIES 
KULUŠIĆ, ZAGREB 23-05-1989 

JOEY SANTIAGO (ZAGREB 1989) 
1. Into The White
2. Wave Of Mutilation
3. Cactus
4. Debaser
5. Dead
6. Bone Machine
7. I Bleed
8. Number 13 Baby
9. There Goes My Gun
10. Isla De Encanta
11. Monkey Gone To Heaven
12. Caribou
13. Hey
14. Hold My Bones
15. Crackity Jones
16. I'm Amazed
17. Where Is My Mind
18. Nimrod's Son
19. Vamos
20. Gouge Away
21. Tame
22. Gigantic
23. Tony's Theme
24. In Heaven (Lady In The Radiator Song)






ERNA ČIČAK I KIM DEAL (ZAGREB 1989)
PIXIES (ZAGREB 1989)


AUDIO SNIMKA: VLATKO GRGURIĆ 
FOTOGRAFIJE: DRAŽEN MULJEVIĆ 

PIXIES U POLETU:

PIXIES U RITMU:

HVALA VLATKU, DRAŽENU I DLIBU


STRAŽARNI LOPOV



PSIHOMODO POP 1984

$
0
0


PSIHOMODO POP
KULUŠIĆ - ZAGREB - 1984

1. Loš dan
2. Rag Time
3. Noćni jahači
4. Pogodi me
5. Pile
6. Istočni vjetar
7. No Fun
8. Viva Rosse
9. Zauvijek
10. Evropa
11. Zauvijek
12. Evropa
BONUS:
13. Pile (demo)
14. Zauvijek (demo)


Davor Gobac - vokal
Neven Kepeski - gitara
Robert Šeruga - bas
Tigran Kalebota - bubnjevi
Branko Benjeglav - saksofon
Igora Pavlica truba

Max Wilson gitara (DEMO)
Dubravka Ostojić, Mira Furlan,  Stjepka Kavurić - prateći vokali (DEMO)



HVALA DRAŽENU JURIĆU JURI NA AUDIO KAZETI I 
IGORU MIHOVILOVIĆU NA TEKSTOVIMA IZ ČASOPISA


STRAŽARNI LOPOV



MARKO BRECELJ

$
0
0
BRECELJEV KONCERT ZA DVA INSTRUMENTA
Rane osamdesete. Mala pozornica SC-a. Jedan od prvih zagrebačkih koncerata Marka Brecelja nakon odlaska iz grupe Buldožer. Ozbiljnim glasom najavio je svoju novu pjesmu, "Koncert za dva instrumenta". U svaku ruku je uzeo po jedan veliki dječji autić, povlačio ih je po podu, a kad bi im se kotači navili i počeli okretati, prislanjao ih je na mikrofon. Zujanjem kotača, koje se miješalo sa mikrofonijom, stvarao je takvu buku da se ljudima doslovno dizala kosa na glavi. Nikada do tada na koncertima nisam doživio nešto slično. Mada je jednom dijelu publike sve to bilo smiješno, za mene je to bilo istinsko ludilo, jer Brecelj se nije zajebavao. Eksperimentirao je sa publikom, kao da traži granicu njenog pucanja.
Uvijek kada sam nakon te večeri gledao nastupe Buldožera, imao sam osjećaj da je svojim odlaskom Brecelj poput vampira isisao svo ludilo i anarhiju iz njihove muzike.
Bio sam na dva njihova nastupa iz serije koncerta koji su zabilježeni na live albumu "Ako ste slobodni večeras". Sjećam se oduševljene nasmijane publike. Bila su to prava narodna veselja, ali bez Brecelja za kormilom provokacija se pretvorila u zezanciju, zaplovili su prema komercijalnim vodama i malo po malo su izašli iz moga vidokruga.


 KLUB FLU - BEOGRAD 1990

1. Radojka 
2. Kod Ljube Trovača 
3. Sexi disco hit 
4. Bit ćemo sami
5. Parada 
6. Bio si 
7. Trotoari 
8. Ta stol 
9. Jen, dva, tri 
10. Prasac 
11. Desant na Rt dobre nade



BRECELJ U RIJECI 1983/1986
FOTOGRAFIJE: DAMIR KRIZMANIĆ - KRIZA

HVALA DAMIRU KRIZMANIĆU NA DOZVOLI ZA KORIŠTENJE FOTOGRAFIJA


STRAŽARNI LOPOV

IVICA ČULJAK - PETICIJA ZA PODIZANJE SPOMENIKA

$
0
0

 

Ovih dana je pokrenuta peticija za podizanje spomenika punk rock ikoni Ivici Čuljku (Kečer II / Satan Panonski).

Ukoliko želite dati svoj glas možete to jednim klikom obaviti putem ovoga linka:


PETICIJA ZA PODIZANJE SPOMENIKA IVICI ČULJKU!




OČI U MAGLI

Moja je slika objavljena javno
a ja sam ipak ostao nevidljiv
rasprodan sam na licitaciji
zaradio je slikar gospodin

Moja je slika objavljena javno
a vi gledate samo u oči
promotrite malo organe moje
ne poznajete tijelo što mene rodi

Moja je slika objavljena javno
i sada ne moram ni biti živ
naređeno je da zatvorim oči
jer drugovi su ih vidjeli

Vi gledate negdje moje oči u magli
Prilazite k meni samo kroz tamu
Nazire se tijelo oronulo u magli
Čudan me umjetnik drži u ramu



STRAŽARNI LOPOV

Viewing all 577 articles
Browse latest View live