MATCHLESS GIFT 

Ako spominjemo koprivničku punk scenu s početka 90-ih, opravdano se kao sinomim iste nameće ime Overflow. Ipak nisu samo oni tada uspravno hodali …

Otprilike u isto vrijeme je nastao i punk-noise-hard core band pod imenom Don’t. Vrlo brzo su se nametnuli već svojim prvi izdanjem naslovljenim "Don’t by Don’t", objavljenim 1991. pod okriljem kuće Slušaj najglasnije Zdenka Franjića. I danas zvone fantastčni brojevi poput "I Wanna Be" ili "No Way Out" te posebno onih koje su zatvorile album, ritmične "We Walk" i slojevite i teške "Water Nation". Album je Zdenko reizdao 2002. i objavio ga na CD-u. Svoj prvi koncert održali su 16.08.1991. godine. 

I kako je to već bivalo, započeo je rat, pjevačica Bilja je napustila band i preselila u London gdje se navodno udala za pjevača tada popularnih EMF, zaslužnih za indie hit "Unbelievable" iz 1991. godine. Trio Tihomir Tiki Grobenski (bas), Mladen Glavica Loba (gitara) i Ninoslav Jurić Jura (bubanj) neko su vrijeme potrošili u potrazi za novom pjevačicom sve dok ime se nije pridružila odlična Katarina Pavlek a što će tri godine po objavi prvog albuma rezultirati njihovim novim uratkom nazvanim "So Shine!", objavljenim za tadašnjeg koprivničkog nezavisnog izdavača Blind Dog Records. "Ukleta" (barem su je tako članovi banda nazivali, "God Is Her Father", žestok naslovni singl "So Sine!", Stones obrada "Child Of The Moon", sonični hard core "Earthqauke Shake", te produhovljena i posve smislena, makar i ponovna obrada Jacquesa Brella, legendarna skladba "Season In The Sun", samo su neki od aduta zbog kojih ću se uvijek rado vračati ovom albumu, uz žal da ovaj album nikada nije doživio nikakvo reizdanje. Dakle, moguće ga je imati isključivo na originalnoj kazeti.

Jako mi je drago da sam te 1995. godine u sklopu emisije "Ko živ ko mrtav" (koju sam tada uređivao na temu hrvatske nezavisne scene) i manifestacije "Ljeto na Korzu za Hrvatski dom" koju je organizirala Radio Nula, doveo baš njih, kako bi ih i Vinkovčani vidjeli u naponu snagu. I stvarno su nam odsvirali koncert za pamćenje.

Četiri godine poslije izbacuju svoj treći album "Plastica", ujedno i posljednji, objavljen za Anubis Records. U istoj postavi, kao i na prethodnoj kazeti, Nina, Tiki, Lobo i Jura donose novih 40 minuta svojeg viđenja glazbe, nekako zrelijeg nego li je to bio slučaj sa prethodnim izdanjima. "Lollita", "Slaveboy", "Hangin’ Tree" te izvrsna obrada Patti Smith Group u pjesmi "Rock ‘n’ Roll Nigger" ostavili su posebno gorak osjećaj što su tako naprasno nestali sa scene. 

Ta "žgaravica" mi se samo dodatno pojačala kada sam se nakon puno godina, na jednom DORF-u, ponovno sreo s Mladenom Glavicom Lobom koji je tada radio za Šareni dućan i koji mi je dao demo snimak s materijalom kako je trebao izgledati četvrti album. I tako smo ostali bez odličnih "Spring Song", "Second Dance", "Wierdo" (u kojoj su uposlili i gudače) te još jedne iznimne obrade – "Hot Stuff" Diane Ross.

Kratka ali slatka priča još jednog iznimnog domaćeg banda!

AUDICIJA: Edina Tahirovića Tahira upoznao sam rane jeseni 1982. godine. Neposredno prije toga, moj školski prijatelj Amir Kulenović Kuli (gitarist i Tahirov kolega s faxa), koji je već bio dio projekta „grupa DINAR“, pozvao me je da se pridružim bandu kao jedan od dvojice gitarista. Tog ljeta 1982. god., moj band „ALEXA BAND“ prestao je sa radom Terzinim (Branko Terzić) odlaskom za Zagreb, gdje će započeti rad sa Massimom Savićem na jedinstvenoj priči zagrebačkog Dorian Gray-a. Bio sam slobodan za „novi početak“ i tako odgovorio na poziv u band dolaskom na audiciju. Noć prije audicije proveo sam sa trojicom svojih prijatelja (Džebel Husedžinović Azzurro, Bakir Skorup Kirba i pokojni Danko Ninković) u cjelonoćnom sevdisanju uz Johnny Walker i ostale neophodne derivate. Ujutro, direktno sa partija, pok. Danko i moja malenkost odlazimo na Mejdan na audiciju kod Prpe (Zlatko Prpa basist i suosnivač banda) gdje nas je naravno čekao i Tahir. Ding Dong! Kada nas je Tahir ugledao pao je u gromoglasan smijeh. Odmah mi je postalo jasno da smo izgledali vrlo „razvaljeno“. Tahir uze akustičnu gitaru a meni dadoše neku jadnu kopiju SGa jarko crvene boje. Tahir započe svirati Horacija (Dinarov song: „Doprinos mog prijatelja Horacija stabilizaciji“), ja odmah uhvatim neophodne arpeggios gitarske linije i Tahir reče; „Ma odlično! To je to!“ Sve je trajalo bezbolnih par minuta u kojima je Tahir, onako na prvu, stekao apsolutno povjerenje u moje gitarsko umijeće, kakvo god da je u tom trenutku ono bilo, što će odigrati ključnu ulogu na moj daljnji muzički razvoj.
NOVO ISKUSTVO:O čemu se ustvari radi i šta sam ja zapravo naučio? U skoro svim ranijim, a i ponekim budućim, bandovima, što mojim a pogotovo tuđim, uvijek se nalazio neki „neko“ ko ti zavrće potenciometar, smanjuje broj tonova i soli pamet, što za posljedicu ima redukciju samopouzdanja pogođenog muzičara a to opet za posljedicu ima da dotični muzičar nije više u stanju dati svoj puni kapacitet, nego „radi napola“. U grupi DINAR sam imao po prvi put potpuno odriješene ruke da svoj gitarski dio posla, a opet u potpunoj funkciji filozofije banda, odgovorno odradim u potpunosti na svoj način. Zahvaljujući Tahirovoj intuiciji otvorila su mi se vrata realizacije mog potpunog (100%) kreativnog potencijala i iskoraka na put intenzivnog napretka. Kroz takav pristup i odnos svi smo profitirali. Godinama kasnije ću čuti u jednom intervjuu K. Ričardsa kako kaže; „Jedan od preduslova uspješnog banda je da su članovi jedna familija“. Taj socijalni aspekt života u bandu bi bila dobra tema za neku posebnu priču.

1980/81:Dugo sam bio uvjeren da je DINAR mojim dolaskom bio u fazi formiranja jer je sve upućivalo na to. Godinama poslije ću čuti/pročitati da je band počeo sa radom još 1980-te godine. Obzirom da DINAR, u te prve dvije godine, nije napravio veći iskorak u „prvu BL ligu“ i da za momke nisam ranije čuo, od tuda je i poteklo moje uvjerenje da DINAR počinje sa radom upravo mojim dolaskom u band. Tahir i većina prvobitnih članova banda bili su iz banjalučkog dijela grada ČAIRE, rasadnika mnogih BL muzičara i bandova. Prvi nastup Dinar je imao u oktobru 1980. god. u Gimnaziji (Konceptualni program pod nazivom „Plavo Veče“) kao predgrupa banjalučkog banda Dorian Gray. Nakon toga DINAR je imao još 3 nastupa i to u MZ ČAIRE, Dvorani MEJDAN i Jazz Klubu GENESS (Jazz Klub GENESS smješten u podrumu hotela PALAS). U jednoj od tih/tadašnjih postava svirao je i današnji bubnjar Dinara Darko Domazet zvani Dafko ili Dafi-Gadafi. U to vrijeme 1980/81 bio sam u JNA tako da su mi ti nastupi Dinara ostali nepoznati. Tokom 1981. god. Tahir dolazi u kontakt sa Prpom (Zlatko Prpa) koji će u budućem radu banda „biti na basu“. Do moga dolaska u band Tahir i Prpa su bili ustvari u konstantnom traženju adekvatnih ljudi/muzičara kako bi kompletirali band.
PRVI DEMO SET:Počeli smo sa probama u baraci mjesne zajednice Centar I. Ekipu su sačinjavali Edin Tahirović, Zlatko Prpa, Amir Kulenović, Dean Jović i moja malenkost Saša Obradović. Svirao sam tada na svom Cimar Stratocaster-u i Čajevčevom 100W kombo pojačalu. Trebala mi je neka pedala, bilo koja, kako bi malo „popravio“ sound. Po nekoj ludoj intuiciji i uvjerenju da ću tu pedalu upravo naći na muzičkom odjelu robne kuće BOSKA, uputim se. Kad stvarno! Imaju Čajevčevu FUZZ pedalu (produkt čuvene banjalučke fabrike elektromašina i aparata „Rudi Čajavec“). Kupim je odmah. Mojoj sreći nema kraja. E sad mi treba još jedan gitarski kabl kako bi koristio FUZZ pedalu. Opet pravac Boska i uzmem 2 gitarska džeka koja sam nalemio na antenski-koaxialni tv kabl. Kad sam se priključio poče u Čajevčevom pojačalu da zvoni neka radio stanica. Čak su se čuli i signali milicijskih Walkie-Talkie-ja. Brzo sam ukapirao da moj novi kabl bolje „hvata“ signale iz etera nego iz moje gitare i tako moradoh, teška srca, da ga zamijenim. Obzirom da se Tahir, pored muzike, uspješno bavio fotografijom i filmom, u blizini je uvijek bio neko od njegovih foto-kolega sa dobrom Minoltom, tako da su sa prvom probom nastale i prve fotografije, odmah pored MZ Centar I. Počeli smo sa uvježbavanjem prve 3 numere (1. Doprinos mog prijatelja Horacija stabilizaciji, 2. Samouplata na prva vrata i 3. Znam da patiš kad si sama) koje ćemo snimiti 16.12.1982. god., kao svoj prvi demo set, u studiju PLAZMA (Studio PLAZMA smješten u baraci unutar zidina tvrđave Kastel Banja Luka).


MZ BORIK HRAM MUZIKE: Neposredno pred snimanje ostali smo bez bubnjara (Deno Jović) tako da će prvi demo set na bubnju odsvirati/snimiti Damir Beglerbegović Geza (tadašnji član grupe „Neki Ljudi“) koji je odsvirao i naredna dva živa nastupa, marta i aprila 1983. god. u mjesnoj zajednici (MZ) Borik. Neposredno prije aprilskog koncerta (MZ Borik) pridružuje nam se klavijaturist Slavko Radusin Caki. U maju 1983. god. vraća se Deno u band. 19.05.1983. god. održali smo čuveni nastup ispred banjalučke umjetničke Galerije, na muzičkoj fešti pod nazivom „Rok, Bluz. Fanki...“, zajedno sa još šest BL bandova kao što su: Grupa AVT (kasnije grupa RADIO), grupa TRN U OKU, grupa KUKE IZ BANJALUKE.... Ovaj muzički događaj popratili su i novinski mediji, banjalučki GLAS i zagrebački VEČERNJI LIST.
BIJELO DUGME: Dana 23.05.1983. god. grupa DINAR svira kao predgrupa grupi BIJELO DUGME u sportskoj dvorani MEJDAN. Prativši naš nastup Goran Bregović će nakon svirke dati kompliment Dinaru: „Band je odličan“. Taj koncert DUGMETA trebalo je da se održi na Borčevom futbalskom stadionu, međutim kiša je natjerala organizatora da koncert pomjeri za naredni dan u dvoranu MEJDAN. To je bio ponovljeni i poslednji, 50-ti koncert Dugmeta na toj turneji i poslednji koncert Željka Bebeka u Dugmetu. DINAR će ponovo svirati kao predgrupa Bijelog Dugmeta 1985. god. na promotivnoj turneji „Kosovka Djevojka“ i to na prva tri koncerta, Sarajevo (Skenderija), Zagreb (Dom Sportova) i Beograd (Sajmište sa preko 20 000 posjetilaca).
POVRATAK U KVARTET: Odmah sutradan imali smo živi samostalni nastup u banjalučkom studentskom domu. U junu 1983. god. imamo ponovo živi samostalni nastup u hramu muzike MZ Borik, koji će u toj mjesnoj zajednici biti treći po redu u četiri mjeseca. Nakon, koncertima bogatog polugodišta, band napuštaju Deno i Caki koji nastavlja uspješno svoj rad u BL grupi RADIO. Potom u DINAR dolazi perspektivni 16-ogodišnji bubnjar Zoran Milosavac, što će nakon pomenutih letećih izmjena, učvrstiti prvu stabilnu formaciju DINAR-a u sastavu: Tahir Dinar (vokal), Saša Obradović (gitara), Zlatko Prpa (bas) i Zoran Milosavac (bubnjevi).


MARKO BRECELJ: Iako je DINAR već postao jedan visoko etabliran band u širem krugu grada BL i podignut na pijedestal jedne atrakcije, trebalo nam je da se otisnemo dalje, u nepoznato, preko oceana, u obračun sa višedecenijskom nepravdom determinisanoj u činjenici da ukoliko si poznat u Banjaluci ne znaju te ni u Karanovcu a ako si poznat u Zagrebu ili Beogradu ili Sarajevu ili Ljubljani automatski si poznat u cijeloj Jugoslaviji. E pa drugovi, ne može to tako. Znali smo da se ne postaje popularan svirajući u svakom selu i da rock`n`roll nije exkluzivno pravo samo velikih centara, a onda se pojavio on. Novembra 1983. god. dešava se vjerovatno najsudbonosniji trenutak za band. Pozvani smo da sviramo kao predgrupa Marka Brecelja i njegovog banda „MARJANOV ČUDNI ZAJEC“ i to opet nigdje drugdje nego u hramu muzike BL, MZ Borik. Hey, Marko Brecelj, karizmatični ex. BULDOŽER i legendarni frontmen tog kultnog slovenačkog banda, kojeg sam imao priliku gledati na čuvenoj banjalučkoj POP PARADI u sportskoj dvorani BORIK 70-ih godina, zajedno sa SMAKOM, YU-GRUPOM, AERODROMOM, DEMONIMA (Demoni Fire iz Čakovca) i mnogim drugi legendarnim YU bandovima. Brecelj je tada izišao na stage prerušen u Matu Parlova koji upravo izlazi na ring. Nekako sam se više radovao što ću upoznati Brecelja nego svetog Jaggera. Okvirna filozofija Dinara se suštinski podudarala sa filozofijom Buldožera tako da su se dva karizmatična frontmena ukapirali na prvu. U Breceljevom bandu je već svirao basista iz BL i budući član Dinara, Zlatko Bašić Caja, pa je vjerovatno i preko te linije išla veza ka Brecelju. Svirka je održana 12.11.1983. god.. Nakon našeg nastupa Brecelj je najavio svoj band riječima: „Neće nam biti lako svirati poslije ovako dobrog banda“. Brecelj je započeo nastup svojim recitalima koje je vadio iz najlonske kese a potom je recitovao Breceljev prijatelj, pjesnik i sportski biciklist iz Vrhnike Ivan Feo Volarič, nakon čega je nastupio „Marjanov čudni zajec“. Kruna Zajecovog rada je album „Svinjam diamante“ objavljen 1985. god. (Helidon), iste godine kada je objavljen i Dinarov debi album „Kad Dinar dođe na vlast“ (Suzy). Pomenuti pjesnik Feo Volarič, bio je jedan od dizajnera omota Buldožerovog albuma „Pljuni istini u oči“ kao i gost na albumu „Svinjam diamante“. Nakon svirke uslijedio je after party i Markov poziv na dvije odvojene mini turneje u januaru i februaru sljedeće 1984. godine, koji smo s radošću i ozbiljnošću prihvatili te smo tokom decembra 1983. god., iako već utrenirani, krenuli sa visinskim pripremama u ledenoj dvorani MZ Borik u kompletnoj zimskoj opremi.


ZAGREB - JABUKA: Za Novu 83./84. godinu grupa Dinar, u izmjenjenom sastavu (Tahirbas, Sale-gitara, Zoka-bubanj i Milko-harmonika) svira u okviru novogodišnje žurke u restoranu „Kozara“, preko puta glavne pošte u Banjaluci. Specijalni gost je bio dr. Milko Zrnić na svojoj Hohner harmonici. To je bilo pravo zagrijavanje pred predstojeći put u Zagreb, gdje su nas očekivala tri nastupa u tri dana, zajedno sa Markom Breceljem i njegovim bandom „Marjanov Čudni Zajec“. Pred polazak u ZG otvorili smo štednu knjižicu kod JUGOBANKE na ime Marko Brecelj i položili nešto dinara. Tom će se poklonu iznenađenja, Marko veoma obradovati.
U srijedu 18. januara 1984. god., sjednemo na bus i pravac ZG, u jednu od naše četiri YU prominentnije muzičke metropole. Nađemo se u restoranu hotela “Dubrovnik“, pozdravimo se, predamo poklon, popijemo piće i dogovorimo sljedeći treff na „Tuškancu“ u klubu „JABUKA“, gdje smo odmah nakon tonske probe nastupili. Tahir se tih trenutaka ovim riječima sjećao:
„Kad smo stigli u Zagreb sa Breceljem se nisam dugo "upoznavao". Kao Dinar poklonili smo mu štednu knjižicu Jugobanke sa nekim simboličnim iznosom koja je glasila na njegovo ime, sa adresom u Kopru. Prilikom otvaranja knjižice stavili smo obvezujuće podatke o ulici i broju koje naravno nismo znali, ali na upitni pogled bankarske službenice Farfa (Prpa-bas) i ja brzo smo se između Titova bb i Bulevar revolucije bb opredijelili za ovu drugu. Poklon ga je duboko dirnuo, čak nam se na omotu "Svinjam diamante" još jednom zahvalio.“
JABUKA je relativno mali koncertni prostor, u jednoj povećoj, staroj luksuznoj kući (vili) ali je bila dupke puna. Sa nama je išao i Firči, bubnjar Ekaterine Velike, kao tehnička podrška. Naravno da smo imali malu tremu, jer sviramo pred zagrebačkom, inače tradicionalno muzički pismenom publikom. Svirka je, na naše veliko zadovoljstvo, protekla odlično. Tada još nismo znali da će svaka od preostale dvije svirke biti sve bolja, energičnija i interesantnija a po veličini koncertnog prostora i sve veća.
ZG SKUC (Čuveni ZG „Studentski Kulturni Centar“): Sljedeća svirka, u četvrtak 19. januara 1984. god., dešava se u SKUC-u. M. Brecelj izlazi sa novom/starom idejom da oni, tj. Marjanov Čudni Zajec, bude predgrupa grupi Dinar. Ustvari na toj mini turneji, kao i na sljedećoj, i nije bilo decidnog određivanja ko će kome biti predgrupa pa smo se u tom pogledu smjenjivali. Istrčavamo na binu i odrađujemo svoju svirku, onako kako to i treba, energično, ubjedljivo, hrabro i osmišljeno, bez poziranja, što bi rekao Rambo: „Spontano i automatski“. A publika? Pa ako im takvu svirku pružiš a oni to ne prepoznaju, do njih je. Je li tako, tako je. Međutim ZG publika je znala da nagradi poštenu svirku „anonimnog“ banda pozitivnim feedback-om. Naravno u publici uvijek možeš scan-irati onih nekoliko nerealizovanih filozofa koji dođu da nešto premjeravaju. Valjda im ništa drugo nije ni preostalo. Da ih vidi did Kikaš rekao bi: „Iiiiiii, lipa li jada“!
ZG STUDENTSKI CENTAR „SAVA“ (SC): Noćenje je bilo organizovano u jednoj privatnoj kući na periferiji Zagreba. Voda za lične potrebe je bila na dvorišnoj česmi, a vani ljuti januar/siječanj. Skineš se do pasa pa pod česmovaču. Temperatura vode malo iznad a zraka malo ispod nule. Međutim, sve to spada u strahote rokerskog života, tako da nam to treniranje imuniteta nije smetalo. Obzirom da smo preko dana imali podosta slobodnog vremena, Tahir i ja prošetamo do Vinogradske ulice kako bi posjetili našeg druga B. Terzića Terzu i Massima Savića iz Doriana Gray-a, koji su tada stanovali zajedno. Nažalost nisu bili doma. Naša treća i poslednja svirka, ove mini ali za nas turneje-grande, održati će se u Studentskom Centru „Sava“, u petak 20. januara 1984. Po dolasku na tonsku probu M. Brecelj nam je opet priredio iznenađenje. Tablu, na stage-u, iza leđa bubnjara, ispisao je školskom kredom: DINAR, ДИНАР, DINAR, ДИНАР, DINAR, ДИНАР... Tahir se tog događaja sjećao ovako: „Kompletnu školsku tablu iscrtao je i bijelom kredom ispisao, prije tonske probe, Marko Brecelj osobno. Usred Zagreba, djelimično ćirilicom koja u to vrijeme ni u Beogradu nije bila dobrodošla. Bar u rock and roll-u. Do "Odbrane i posljednjih dana" kada se nekako sa Idolima progurala“.
Dobro zagrijani predhodnim dvjema svirkama otprašili smo rutinski i tu treću. U toku svirke su letile kovanice dinara na binu a desila se i razmjena jedne stolice između Tahira i publike što na sreću nije prošlo ni u kakvom zlom filmu. Dvorana je bila, kao i na predhodnim svirkama, puna. Kovanice dinara smo nakon svirke skupljali po bini, taman da isfinansiramo nekoliko flaša vina za afterparty.
Tahir i Brecelj su drugog dana ZG mini turneje dali po dva intervjua za „Studentski Radio“ i za „Studentske novine“ a našeg druženja sa Breceljem i njegovim bandom Tahir će se godinama poslije rado sjećati i često pominjati:
„Tih nekoliko dana januara '84. u Zagrebu i mjesec dana kasnije u Sloveniji iskoristili smo za intenzivne razgovore nakon koncerata do duboko u noć. Postigli smo suglasnost o svim bitnim, gorućim aktualnim pitanjima. Kao da se znamo godinama. Bio je topao, srdačan, nesebičan, a to je s ponosom, između ostalog, pripisivao svom sarajevskom porijeklu po majčinoj strani. Bili smo kao Dinar iskreno počašćeni ovim ekskluzivnim, novostečenim prijateljstvom“.


LJUBLJANA: Vratili smo se kući u BL prilično iscrpljeni. Doček od strane BL raje, pogotovo ljudi iz muzičkih krugova, bio je kao da se kući vraćaju zlatni dečki sa evropskog prvenstva. Nismo imali puno vremena za triumfalna slavlja zbog tekućih fakultetskih obaveza a i sledeća turneja u Sloveniji je za 25 dana. U srijedu 15. februara 1984. god. poranimo na voz (Kardeljevo – Stuttgart) za Ljubljanu. Putujemo u istom sastavu kao i u ZG s tim što sa nama putuje i naš drug i fotograf, danas uspješan teniserski trener u Njemačkoj, Igor Balić. U kupeu, u kojem smo se smjestili, sjedi Slovenac, maše flašom vina i slavi koliko ga grlo nosi. Šta slavi? Pa, drugovi, Jure Franko je jučer osvojio srebrnu medalju u veleslalomu na zimskim olimpiskim igrama u Sarajevu. To je bilo vrijeme kada smo svi bili NAŠI tako da smo se automatski pridružili proslavi ovog jedinstvenog sportskog uspjeha jugoslovenskog skijaškog sporta. Sve do Ljubljane, Jure Franko, koji osvoji prvu medalju na jednoj zimskoj olimpijadi za YU, je bio osnovna tema.
MLADINSKO GLEDALIŠČE x 2: Dolazimo u ljubljansko „Mladinsko gledališče“ gdje ćemo, u već ustaljenom tandemu sa Markom Breceljem i njegovim „Marjanovim čudnim zajecom“, imati dva uzastopna nastupa, tog 15. i sutradan 16. februara. Nismo imali organizovano prenoćište pa smo boravili tj. spavali na bini gledališča. A gledališče, kao i svako kazalište, nema šta nema. Bilo je nekoliko matraca i deka. Debelu binsku zavjesu koristio sam kao pokrivač. Bilo je brutalno hladno. Poučeni zagrebačkim hladnoćama ovaj put smo se dobro naoružali zimskom opremom.
Nakon tonske probe, nastup. Bina je bila ornamentirana (pogodite prema čijoj ideji) svime što se moglo unaokolo u gledališču pronaći. Dvorana puna do posljednjeg mjesta, kako prve tako i druge večeri. Nakon nastupa, družimo se na bini do duboko u noć uz vino ali bez gitara. Bilo je zaista posebno zadovoljstvo a i iskustvo razgovarati i šaliti se sa ljudima iz istog umjetničkog miljea a opet različitog mentaliteta kao što je Feo Volarič, čovjek neizmjerne kreativne energije, kao što je i sam Marko Brecelj. Imao sam utisak da su njih dvojica braća blizanci a to su po mnogo čemu izgleda i bili. U toku sljedećeg dana prespavao sam Breceljevu tonsku probu direktno iza gitarskog pojačala, Peavey 100W, sa volumenom oko osmice. Do tada nisam vjerovao da bi i tako nešto moglo biti moguće. Prije drugog nastupa Brecelj i Tahir su ponovo dali intervjue za lokalnu štampu. Pitao sam Brecelja: „Kako je prošao intervju?“. Reče mi, kako intervju nije bio dobar. Upitah ga, onako naivno, da li se može intervju promijeniti, može li se ponoviti, na šta mi reče: „Nije problem ponoviti intervju ali kako meni promijeniti glavu“. Obadvojica smo se glasno nasmijali u raspoloženju i uvjerenju da iskren odnos prema poslu, publici pa i tim veselim novinarima može biti samo dobar, kao i sam taj intervju. U toku Breceljevog nastupa Feo Volarič je vozio na valjcima svoj sportski, što bi mi rekli, trkaći bicikl. Kompletna scenografija me je podsjećala na omot albuma „Pljuni istini u oči“ (a gdje i ne bi), albuma koji je za moj ukus najkreativnije ostvarenje YU rock storije. Naš udarni adut bila je pjesma „Bahra“, za koju je Brecelj bio zainteresovan da bi je, u svojoj verziji, stavio na svoj album, kao i pjesma „Jugoslavija“. Breceljev repertoar također je, a i neizbježno, doticao Jugo teme, kao što je odlazak našeg Maršala i to pjesmom „Svuda ljudi, svuda zastave“, meni najdražom numerom sa albuma „Svinjam dijamante“.
KOPAR: Oba nastupa u Mladinskom Gledališču su prošla u najboljem redu i onako kako smo i očekivali. Trećeg dana, 17.02.1984. god., smo se uputili u pravcu Kopra. Marko Brecelj nam je, po dolasku, ustupio jednu, lijepo sređenu kuću u koju smo se smjestili. Breceljeva sekretarica, inače angažovana na mnogim organizacionim pitanjima, nakon što je primijetila da u kući nema kafe, „skoknula je“ časkom do Trsta i brzo se vratila sa kafom. Te večeri smo u koparskom domu kulture, „Casa di cultura“ nastupili zajedno sa još jednim holandskim bandom imena Desert Curboasie. Počeli smo svirku pjesmom „Jugoslavija“, u stavu mirno, koju je Tahir najavio na talijanskom jeziku, kao novi prijedlog grupe Dinar za novu jugoslovensku himnu.
ILIRSKA BISTRICA: Sljedećeg dana 18.02.1984. god. pravac Ilirska Bistrica gdje smo odradili i četvrti nastup u okviru te mini slovenačke turneje. Dvorana hladna i ispunjena uglavnom ruralnom ali čini se muzički pismenom publikom. Nakon svirke vraćamo se u Kopar odakle ćemo sljedećeg dana autobusom nazad za Banja Luku.


DJEČJE POZORIŠTE: Po povratku kući odmah su počele pripreme za samostalni multimedijalni koncert u banjalučkom dječjem pozorištu koji će se desiti u subotu 25.02.1984. god., samo sedmicu dana nakon koncerta u Ilirskoj Bistrici. To će biti drugi samostalni koncert jednog BL benda u rock istorija grada BL nakon grupe Amori 1967. god. a prvi po svom multimedijalnom konceptu. Na koncert su iz Sarajeva došli i Mitke iz Zabranjenog Pušenja i naš legendarni novinar, putopisac i rock kritičar Ognjen Tvrtković koji će, sljedećeg dana, nastaviti put ka Ljubljani na koncert Bo Didley-a i ostala ljubljanska dešavanja. Po povratku u Sarajevo uslijedila je Tvrtkovićeva novinsko-putopisna reportaža o pomenutim muzičkim dešavanjima. Na tom samostalnom koncertu su se, pored samog nastupa grupe Dinar, projicirali slajdovi, kratki filmovi a u hodniku pozorišta je bila postavljena izložba fotografija Igora Balića, uglavnom sa fotografijama banda. Kao predgrupa nastupila je grupa Kripton na čelu sa Denijem Dobrovskim. Pored Tahira, kao drugi vokal, nastupala je Svetlana Matijaš a djevojke „Dinarice“, učesnice binskog dijela show programa bile su Paulić Olivera i Hodžić Sena. Na sound-u su radili prof. Zoran Todorović i Zlatko Bašić. Zbog ograničenog kapaciteta pozorišta i velikog interesovanja za koncert, dobar dio publike je nažalost ostao ispred dvorane. Kao posljedica toga nastala je ideja da se uradi još jedan koncert u velikoj dvorani Doma Kulture, što će se realizovati tek u decembru te 1984. godine.


BAHRA: Sljedeća aktivnost grupe Dinar bio je ponovni ulazak u studio Plazma. 20.05.1984. god. snimamo dvije demo numere, Bahra i Jugoslavija. Producent je bio prof. Zoran Todorović, koji živi i radi u Americi/Kanadi, legendarna figura banjalučke muzičke scene, intelektualac kakvog ovi prostori još dugo neće imati. Za Zoranov rad i doprinos neophodna bi bila jedna posebna reportaža. Na snimanju sam koristio Zoranovu kopiju Stratocastera „Maja“, replika legendarnog Strata iz 1957. god., zatim Rockman Tom Scholz portabl gitarski analog procesor, produkt čuvenog gitariste i lidera grupe Boston i stari Vox AC30 iz 60.-ih. Zlatko Prpa je odsvirao bas dionice na svom Squier Precision-u `57 a Zoran Milosavac je snimio bubanj na standardnom studujskom setu Slingerland. Zoran Todorović je odsvirao klavijature na Juno-60 a Živan Živanović Žika-Violina je odsvirao violinu na pjesmi Jugoslavija. Sve je išlo na osmokanalni Fostex trakaš. Iako je demo snimak „Bahra“, nažalost, kroz sve ove turbulentne godine, kroz spašavanja i bezbrojna presnimavanja, izgubio na kvaliteti, postoji široko mišljenje da je to bio najbolje snimljen demo, u studiju Plazma, ikada.


PROMJENE:Za 07. juni 1984. god. pripreman je veliki koncert na trgu ispred Boske, na kojem će svirati grupe: Dinar, Basdans i drugi BL rock bandovi. Bina postavljena na početku ulice „Moše Pijade“, ulice u kojoj sam se rodio i odrastao. Fantastična atmosfera, predivno ranoljetnje veče, Banja Luka okupana u mirisu lipa, trg ispunjen do poslednjeg kvadrata i mi. Taj koncert je bio u neku ruku kruna četvorogodišnjeg rada grupe Dinar, barem u onoj formi u kojoj je moja malenkost dala svoj doprinos. Potom nastupa ljetnje zatišje ali što se tiče mojih studija zatišja nema. Zbog nekoliko nastupa sa grupom Dinar sam odgađao već spremljene ispite. Došlo je do toga da sam morao odlučiti, ili band ili fax. Osim toga, oko banda su se počeli motati ljudi sa pretenzijama da preuzmu, iz prikrajka, kormilo banda, izgrađenog na entuzijazmu, prijateljstvu i zadovoljstvu sviranja iz čega je i implicirala sva ta kreativnost i taj fluid kojeg publika nepogrešivo prepoznaje. Dileme više nije bilo. U ljeto 1984. god. svečano sam objavio da prestajem svirati sa bandom. Iako je u tom trenutku moja odluka mnogima izgledala kao loša, ipak, nakon svih ovih godina, se ispostavilo da je bila ispravna. Umjesto mene dolazi jedan od većih banjalučkih gitarskih talenata, danas jazz gitarist i profesor jazz gitare u Graz-u, Dragan Tabaković Taba. Međutim, ispostavit će se da je moj angažman u grupi Dinar samo zamrznut na neko vrijeme. Na Tahirov poziv ću ponovo raditi sa Dinarom od 1986. god kada sam učestvovao na snimanju drugog, nažalost neobjavljenog, albuma „Priroda i društvo“ kao i na koncertu u „Bašti sljezove boje“ u ljeto 1986. god. gdje sam iste večeri nastupao i sa banjalučkom grupom „Viktorija“. Također na Tahirov poziv 1988. god. učestvovanje na snimanju TV spota za pjesmu „Jen, dva, tri...“. U Sarajevu ljeta 2012. god. Tahir i ja ćemo postaviti temelje za reunion grupe Dinar kao i plan za snimanje IV albuma pod nazivom „Drugovi gdje ste vi“.


DINAR, UKUPNI POBJEDNIK 18. ZAJEČARSKE GITARIJADE
ŠAMPIONI: U augustu 1984. god. grupa Dinar biva pozvana na 18. zaječarsku gitarijadu. Čuvena zaječarska gitarijada koja je pored subotičke gitarijade najprominentnije takmičenje mladih bandova iz cijele Jugoslavije, ocjenjivanih od strane trostrukog žirija: stručni žiri, žiri novinara i publika kao žiri. 01. septembra 1984. god. grupa Dinar osvaja sva tri prva mjesta i postaje jedan od rijetkih ukupnih pobjednika ove gitarijade što će skrenuti pažnju mnogobrojnih medija na nacionalnom, u tadašnjoj terminologiji saveznom, nivou.