PHANTASMAGORIAVIDEO SNIMKE1. Better World 2. Isolated 3. Intervju 4. I wanna Be Your Dog 5. Burn 6. Intervju 7. Land Of Fantasy 8. Dark Age 9. She's Lost Control 10. In The Middle Of Nowhere 11. White Wedding 12. Broken Mirror 13. Djevojka Od Bronce
TOMI PHANTASMA
INTERVJU - STRAŽARNI LOPOV, SVIBANJ 2013
GORAN POLAK: Krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih, za većinu punkera je biti punker značilo za vikend staviti gel u kosu i napraviti neku pizdariju. Ti si u tu čitavu punk priču ušao puno dublje. Uz to si zbog svog ekscentričnog stila oblačenja, koji nije nimalo zaostajao za recimo londonskim ili berlinskim punkerima, po mnogima bio najbolje isfuran punker u Zagrebu. Možeš li se za početak ovoga intervjua prisjetiti tog vremena i općenito početaka zagrebačke punk scene?
TOMI PHANTASMA: Bilo je to 1979. Dobio sam od mame za rođendan ploču Never Mind The Bollocks Here's The Sex Pistols. Moja mama je čula da je to neš' novo i ludo, a pošto je stalno putovala po vani, to su joj preporučili u prodavaonici ploča. Ja sam tada imao 12 godina i već slušao dosta kul mjuzu: The Who, David Bowiea, Rolling Stonese, Pink Floyd, The Sweet, Deep Purple, Kiss, AC/DC, Buldožer, no Pistolsi mi se na prvo slušanje nisu svidjeli. Bila mi je to buka, pa sam čak pokušao i prodati ploču, al' na sreću je nitko nije kupio. Kroz koji mjesec sam skužio da je to to. Počeo sam se interesirati za punk i počeo sam nabavljati ostale punk bendove. U školi sam tada imao problema zbog duge kose, rinčice, nošenja majice Kiss zbog SS, tako da sam bio poprilično popularan i čest gost direktora, koji mi je na kraju zabranio nošenje rinčice, nošenje majice Kiss i tjerao me da se ošišam. Pošto ja oduvijek ne trpim autoritete, a za to je vjerojatno zaslužan i moj otac koji me odgajao u Hitler jugend maniri, nabavio sam sliku Johnny Rottena i krenuo putem frizera. Slijedeći dan kada sam došao u školu sa frizurom ala Johnny Rotten i majicom Sex Pistols je uslijedio šok, ali nisu mi mogli ništa jer sam imao kratku kosu. No, majicu Sex Pistols i rinčicu su mi zabranili. To je bilo početkom 1980. godine.
Ubrzo sam u školi dobio sljedbenike i tako nas je bilo desetak punkera u osnovnoj školi Otokar Keršovani, u ulici Račkoga u Zagrebu. Ja sam od uvijek imao smisla za estetiku i umjetnost, što sam valjda naslijedio od svojih roditelja, pa sam si počeo sam izrađivati majice sa natpisima bendova, narukvice i remenje sa zakovicama i ostale modne detalje, jer se to naravno nije moglo nabavit tada u Jugi, a ubrzo sam počeo i zarađivati na tome izrađujući to i za ostale novopečene punkere. Najpopularniji proizvod mi je bio majica sa natpisom „Destroy“, po uzoru na majicu koju je nosio Johnny Rotten., no bez svastike naravno. Zbog svega toga mi je uslijedio „ukor nastavničkog viječa za propagiranje pank mode“! Vjerojatno sam jedini čovjek na svijetu koji je dobio ukor zbog toga!
Jednog dana smo moj tadašnji najbolji frend Božo i ja otišli gledati film „Warriors“ u kino Zagreb. Nakon filma smo vidjeli dvije starije punkerice kako izlaze iz kina i deru se „Warriors come on to playeyey“. Nekako smo skupili hrabrost, došli do njih i pitali „možemo vas neš pitat“, na što je jedna odgovorila „aj pitaj“. Pitao sam je „a gdje se u Zagrebu skupljaju punkeri“, na što mi je odgovorila „ma daj odjebite“. Mi smo se okrenuli i tužni krenuli svojim putem kad smo čuli iza sebe „ej klinci, punkeri se skupljaju pred Studenskim centrom“. Bile su to Drita i Žana, pripadnice tadašnje zagrebačke punk ekipe, sa kojima smo se ubrzo skompali kao i sa svom ekipom pred Studentskim centrom. Nas dvojica smo bili najmlađi, pa smo zato ekipi bili super. Tada su tamo pored Drite i Žane bili legendarni Fleki, Siv -Ćuf, Boro (otac od Žikija iz No More Idolsa), Žabar, Panki, Melita, Irena, Štakor... To je bilo početkom 1980-te. Bili smo stvarno jebena ekipa, kao iz američkih filmova o rockabilly ekipama iz šezdesetih, ono svi za jednog, jedan za sve. Išli smo po koncertima, tulumima, razmjenjivali ploče, kazete, radili pizdarije, šarali po zidovima, dobivali batine...
Što se moje obleke tiče, uskoro je moja mama otišla u London i donijela mi svu punk odjeću. Kožnu jaknu, hlače se cifovima, majice, remen, narukvicu i male beđeve. Da, male beđeve zbog kojih su me kasnije svi mrzili, jer sam ih ja jedini imao. Svi ostali su imali one velike k'o tanjuriće za šalicu za kavu, pa me dio ekipe počeo zvat punker šminker, na što se ja baš nisam obazirao. Moj pogled na punk je drugačiji, barem od većine, koji misle da je biti punk, biti glup, zamazan, neuredan, radit pizdarije i pit najjeftinije vino u parku. Za mene je punk ideologija, socijalno politički bunt, revolt kroz umjetničko izražavanje, bilo to glazba, dizajn, slikanje ili bilo koji drugi vid umjetničkog ili kreativnog izražavanja. A takvi su bili i svi bendovi koje smo tada slušali, počevši od Sex Pistolsa, The Clash, UK Subs, Dead Kennedys, Crass, Exploited...
![]()
GP: Prije Phantasmagorie si osmislio i realizirao par zanimljivih projekata. Krajem 1984 godine si napravio prvu slušaonu The Sisters Of Mercy u ovom djelu Europe, 1986. godine si u svojoj kućnoj radinosti pokrenuo izdavanje Utopije, prvog (ako ne i jedinog) zagrebačkog punk fanzina, oformio si i svoju prvu grupu Eksodus. Od kuda si, sa obzirom na godine u kojima si bio, crpio inspiraciju za sve to?
TP: Na ovo mogu vrlo jednostavno odgovorit, to sam jednostavno ja. Od uvijek sam se povodio za svojim instinktom, slušao svoj unutrašnji ja i to je to. U biti, kad sam nešto vidio ili čuo, jednostavno sam osjetio da je to to i želio bit dio toga. Jednostavno imam potrebu za vizualnim i umjetničkim izražavanjem, a pored toga ne podnosim lažan moral, konzervativizam, diktaturu, jednoumlje, zatupljenost, nekulturu i primitivizam.
GP: O Eksodusu sa danas jako malo zna. Možeš li mi reći nešto više o njima?
TP: To je jedna vrlo zanimljiva priča iz bivše Juge. Mi smo prvenstveno bili punk ekipa koja je sanjala o slobodi iza „željezne zavjese“ i brijala svoj punk film, koji se nikako nije uklapao u tadašnji totalitaristički sistem (moj prvi pokušaj osnivanja benda je bio sa, na žalost danas pokojnim, a tada mojim najboljim prijateljem Damirom Stankovićem, poznatim po nadimku Dee Dee). Tako smo 1983. po uzoru na naše uzore pokušali napravit bend. To nije bilo ni malo lako, jer nitko od nas nije znao svirati, a kamo li imao instrument, pa sam ja prvo počeo pisati tekstove, a svi zajedno smo šarali grafite po gradu sa imenom našeg benda i to prije nego što smo uopće imali prvu probu. S vremenom smo uspjeli nekako nabavit neku kramu od opreme, no da to netko danas vidi ne bi vjerovao na čemu smo mi tada svirali. A jebi ga, tada nije bilo instrumenta sa zapada, mogao si kupit domaća pojačala i gitare, češke bas gitare Jolana i bubnjeve Takton. Nije bilo ni prostorije za vježbanje pa smo svirali svugdje, pa tako i u mojoj sobi na trećem katu vojne zgrade (moj deda je je bio pukovnik u JNA), kod Luca na tavanu, kod Tothove cure Antonije u kuhinji, kod Tothovih u njihovoj sobi i na kraju u atomskom skloništu u Travnom.
Aktivno smo počeli svirati 1985. kad se raspao tada već poznat punk bend Skol, kojeg je vodio poznati zagrebački punker Fix. U biti svi osim mene iz Eksodusa su svirali u Skolu, Toth bas, Robert Gelo gitaru, Iva je pjevala, a Siniša Banović je svirao bubnjeve. To plus ja na drugoj gitari je bila tadašnja postava Eksodusa. Onda su počeli odlasci u JNA, pa je Luc zamijenio Roberta na gitari, Siniša se preselio u Rijeku i tako stalno neke pizdarije. Imali smo malo koncerata, ali su nama bili kao da sad sviramo na Wembleyu. Svirali smo dosta puta u Kino klubu na Đamiji, pa kod Pankija doma u Remetincu, pa čak i na Trgu Republike za 25. maj. Imali smo pjesmu „Bilo nam je lijepo (dok je on bio sa nama)“ koja je bila posvećena Titu, ali na naš sarkastičan način, a oni su valjda mislili da je za istač. Onda smo svirali sa slovenskom punk grupom O! Kult u Klubu Đuro Đaković, pa sa Pankrtima u Jabuci, na nekim proslavama 1. maja na Tomislavovom trgu,... Od tada su i pjesme - „Strah vama vlada“, „Utopija“ i „Proleter“. Da su tada „organi“ znali što pjevamo vjerojatno bi završili na policiji, što u to vrijeme često i jesmo, zbog grafita, oblačenja, tuča... O snimanju nismo ni razmišljali, pa tako iz tog perioda imamo samo neke snimke sa proba i koncerata koje smo snimili na kazete, pa tko zna jel' se to još uopće može slušati.
1987. je bila zadnja faza Eksodusa, kad smo već krenuli u mračnije vode sa pjevačem, nažalost danas pokojnim, Draženom Šuteom. Nakon razlaska sa Draženom smo promijenili ime grupe, a pošto nismo mogli naći pjevača, ja sam se prebacio na vokal. 1998. smo se ponovo okupili da odsviramo jedan koncert na deset godišnjici Phantasmagorie. Pošto Iva nije bila više u điru, a tada je bila i trudna, odlučio sam pjevati. Već na samom koncertu smo se dogovorili da ćemo svirati dalje i sviramo još uvijek.
GP: Kako je došlo do tvoje transformacije iz punkera u darkera i kako danas sa vremenskim odmakom gledaš na dark pokret u osamdesetim? TP: To je onda bio neki logičan razvoj. To se dogodilo sa dosta punk bendova, a najbolji primjer su Siouxsie & The Banshees i The Damned, koji su postali jedni od vodećih dark bendova. Dosta punk bendova je tada upalo u neku krizu i okrenuli su se komercijalnijem zvuku, uglavnom sa poražavajučim rezultatima. Sjećam se da su čak i UK Subs, koje sam i još uvijek obožavam, imali dark fazu. Imam snimak sa koncerta gdje Charlie nosi majicu od The Sisters Of Mercy. U biti sav taj dark i gothic rock je nastao iz punka. Joy Division, Bauhaus, The Cult, The Cure, Laibach, pa i Sisters Of Mercy, pa čak i Dave iz Depeche Mode, svi su oni bili punkeri. Jednostavno iz te početne buntovničke punkerske faze su se počeli okretati kreativnijem izražavanju. Iz današnje perspektive mi je to sve skupa poprilično čudno i mislim da smo bili jako wierd sa svojim goth imageom
GP:Robert Gelo, ti i ritam mašina. Stvaranje Phantasmagorije?
TP: Siniša Banović koji je bio originalni bubnjar grupe Eksodus se preselio u Rijeku, a kako nismo htjeli uzeti nekog prosječnog bubnjara i kako smo pored toga počeli slušati Sisters Of Mercy, Red Lorry Yellow Lorry, Alien Sex Fiend..., odlučili smo se za ritam mašinu. Mislim da nam je to bila jako dobra odluka. Uspjeli smo nabaviti odličnu ritam mašinu koja i dan danas na snimcima zvuči dobro. Tada su svi bili oduševljeni sa našim snimcima. Ime za bend smo uzeli sa istoimenoga albuma The Damned, mjuzu radili po uzoru na Sisterse i Red Lorry. Siniša je kasnije svirao sa Let 3, Fit, Grad. Fantastičan je bubnjar sa kojim bih volio i danas svirati, ali živi u Amsterdamu.
GP: 1990. godine Phantasmagoria je na "YURM-u" dobila od glazbenih kritičara naslov najboljeg novog jugoslavenskog alternativnog banda. Nije prošlo ni godinu dana a Jugoslavije više nije bilo. Za vrijeme tih ratnih devedesetih snimili ste dva spota koji su izvrsno prošli na hrvatskoj televiziji. Spot za pjesmu "Better World" je 1991. došao je na 1. mjesto ljestvice nacionalne televizije u emisiji "Hit depo", a spot za pjesmu "Isolated" je u istoj emisiji odabran kao jedan od deset najboljih video uradaka u Hrvatskoj za 1993. godinu. Kako objašnjavaš tadašnji interes za vašu muziku, budući da su se u to vrijeme na televiziji forsirale samo domoljubne pjesme i dance muzika?
TP: Mi smo taj materijal snimili početkom 1991 godine, a napravili smo ga 1990. kada još nije bilo mirisa rata u zraku, ali eto, izgleda da mi je moja intuicija govorila da će se tako nešto dogoditi. Pjesma „Better World“ ima antiratnu tematiku, ali keč je u tome da su ljudi mislili da ja pjevam „I wanna live in a better world for you and me“ dok ja u biti pjevam „I don't believe in a better world for you and me“. Sve to je bilo prije tog vala domoljubnih i dance pjesma. Tada su još rasturali Let 3, Psihomodo, Disciplina, EKV, Partibrejkers... Još smo to ljeto svirali sa Disciplinom na nekom festivalu u Puli. Mi smo igrom slučaja snimili spot i uspjeli ga ugurati na HRT, a vjerojatno pošto nismo imali konkurencije, a dark je još uvijek bio „in“, se to jednostavno potrefilo. Pored toga, ti snimci su visoke kvalitete jer smo ih snimili u najboljem studiju na ovom prostoru, kod Janka Mlinarića-Trulog. Smiješno je to da su nam ukrali dijelove spota „Isolated“ za pjesmu nekog turbo folk izvođača. Ne sjećam se kak se zove, al' znam da je mjuza bila loša kopija onih američkih dance kauboja. Pjesma im se zvala „Paklena noć“, pa smo im valjda mi bili ti iz pakla.
Da se nije dogodio rat mi bi vjerojatno tada snimili cijeli album i danas bi sve bilo drugačije. Barem za Phantasmagoriu.
GP: Čitao sam da je publika i kritika na vašoj turneji po Češkoj i Slovačkoj (1992) bila oduševljena vašim koncertima. Par riječi o toj turneji?
TP: Svirali smo deset koncerta u jedanaest dana. Tada su u postavi bili jako dobri glazbenici, tako da smo uživo rasturali. Na bubnjevima je bio Korozija, originalan član grupe Majke, na gitarama Robert Gelo i Amadeo Dujmić, obojica jako dobri gitaristi, Josip Suić-Joja je rasturao bas i ja sam bio na vokalu. Video za "Better World" se vrtio na njihovoj nacionalnoj televiziji, a tamo je dark scena u to vrijeme bila vrlo popularna. Dovoljno je da kažem da je jedan od popularnijih bendova bio Fields Of The Nephilim, koje je jedva netko slušao kod nas, a to je bilo iz razloga što tamo nije bilo kao ni u Jugi uvoznih ploča i CD-a, već su ih sami proizvodili. Bilo je malo izvođača, ali su zato bili popularni, a među njima su bili i Fieldsi, Red Lorry, Sisters, The Cult...
Dva koncerta smo imali rasprodana unaprijed. Sve svirke su bile dobro posječene i publika je bila odlična, tako da nam je to bilo jebeno iskustvo.
GP: Kako objašnjavaš da je Phantasmagoria uvijek bila bolje prihvaćena izvan granica Hrvatske?
TP: Pa to tako ide. Kad kod nas dođe neki strani bend ljudi odmah imaju drugačiji pristup nego prema dečkima iz kvarta. No imali smo mi i ovdje svojih momenata, i u Zagrebu i Osijeku,.... Pored toga je meni trenutno veći izazov ovdje nešto napraviti, jer je definitivno teže. Na domaćem terenu ne možeš blefirati i glumiti, dok vani možeš. Vani je puno lakše, normalnija je scena, ima više alter ekipe, više novaca. Ovdje je sve u kurcu i ako tu uspiješ nešto napravit, naravno da nije seljačija, to je stvarno uspjeh. No drago mi je da ljudi još uvijek znaju za Phantasmagoriu, a to puno govori.
GP: Da li je nedostatak kvalitetnih grupa razlog što gothic scena nije nikad pustila dublje korijenje na ovim našim prostorima? Od gothic grupa iz regije, danas mi osim vas padaju na pamet samo makedonski Mizar i možda Legen u svojoj prvoj fazi.
TP: Da. To je nama uvijek bio velik hendikep, jer kako je i sam McLaren tvrdio, bend uvijek mora imati konkurenciju, jer ako nema scene, a kod nas nikad nije bilo prave ni dark ni gothic scene, je jako teško postići uspjeh. No sa druge strane smo jedinstveni, pa i to ima neku vrijednost.
![]() |
| GORDAN TOPIĆ I TOMI PHANTASMA |
GP: Kad se Katolička crkva obrušila na vas zbog pentagrama, navodnog sotonizma, pa čak i komunizma, u neku ruku vam je moraš priznati pomogla, jer ste time dobili publicitet koji je podsjećao na onaj koji je na početku svoje karijere, zbog svoga nazi izgleda i provokativne ikonografije, dobila grupa Laibach. Da li vam je taj publicitet u konačnici ipak više naštetio, budući da je (kao i u slučaju Laibacha) stavio vašu muziku u drugi plan? Svi su znali za vas, ali je malo tko znao što svirate. TP: To se sve tako brzo odigralo oko nas, da nismo bili ni svjesni toga, a kamo li da smo znali kako reagirati. Osjećali smo se kao da se vratila inkvizicija, samo sada sa podrškom puka. McLaren bi sigurno to znao dobro iskoristiti. No, mada smo kao živjeli u slobodnoj demokratskoj državi, to su bila osjetljiva vremena u kojima moraš pazit što kažeš, kako izgledaš... Što je najgore, neće ti ništa sistem, već povampirena masa koja misli da mora sama rješavati i progoniti neprijatelje „ispravnog“ društva. Preko noći smo od alternativaca koji su od strane medija i društva bili opće prihvačeni, postali državni neprijatelji, sotonisti, jer je netko od tih ritarda valjda gledao neki glupi američki horor film, u njemu vidio pentagram i eto, zaključio da smo mi sotonisti. Zanimljivo je kako je to sve bilo u biti neinteresantno medijima u bivšem sistemu i uopće nisu obraćali pažnju na to. U biti tada je krenula i revolucija treš kulture, na čelu sa žutom štampom i cro dance glazbom, a preko noći su svi postali veliki Hrvati i veliki Katolici, tj inkvizitori. No kako su se obrušili na nas, tako su nas i zaboravili. Bar se nadam da jesu.
Mislim da nam taj loš publicitet u konačnici ipak nije naštetio, jer na sreću takve stvari ozbiljni ljudi i intelektualci ne shvaćaju ozbiljno, a tome je dokaz da su najavu za naš koncert u Jabuci objavili gotovo svi mediji, pa i oni komercijalni, koji mi inače ne objavljuju najave za recimo metal i punk koncerte koje organiziram, bez obzira što je pentagram na flyeru.
GP: Unatoč tome što si se u svim intervjuima ogradio od svih oblika sotonizma, ipak si se u istima deklarirao i kao štovatelj Aleistera Crowleya, kojega mnogi između ostalog smatraju osnivačem modernog sotonizma. Koliko su i na koji način on i magija općenito, utjecali na vašu muziku?
TP: I dalje se ograđujem od sotonizma i tvrdim da Aleister Crowley nije bio sotonist. Dapače ismijavao se na tu temu. Problem je u nepoznavanju zadate teme, a takvi ljudi vide ono što žele vidjeti. Sotonizam je reakcija i oprečnost katolicizmu i nema veze s Aleisterom Crowleyom. Nismo niti za jednu krajnost, umjesto toga radije biramo svoj put kao svaki istinski slobodni umjetnik, a takav je bio Crowley - beskompromisan i dosljedan sebi i ljudskom duhu općenito. Taj ogromni poriv za slobodom i neovisnošću, željom da dopremo do sebe i svoje istinske prirode, vidjeli smo u njegovoj težnji i njegovom umijeću. Nismo sljedbenici nikoga, do li svoje istinske jezgre, pa tako niti osobe Aleistera Crowleya, međutim, njegova stremljenja, djela i čarolija života sigurno su uvelike utjecala za nas i na naš rad, kao uostalom na RNR. A mediokritet, kao svako krdo, uvijek će stvarati glupost i zabludu od onog što ne razumije. Nema tu previše filozofije - glupost je beskonačna i neuništiva, nama osobno nije draga...
Nauka i rad Aleistera Crowleya je utjecala na rad Phantasmagorie utoliko koliko je to utjecalo na nas same. Penatgaram je za nas simbol savršenog čovjeka, ravnoteža između materijalnog i duhovnog. Ako si primijetio, mi koristimo pravilno okrenut pentagram koji se može pronaći i u mnogim katoličkim crkvama. Za nas je magika umjetnost života i naravno da se isprepliće kroz našu glazbu i tekstove, a glazbom se bavimo iz razloga jer za nas glazba ima energiju koja nam pomaže pri našoj samospoznaji. Koncerti su za nas neka vrsta rituala. I kao što sama Crowleyova rečenica koju koristimo kaže „Do What Thou wilt, shal be the whole of the Law. Love is the law, love under will“. Pored toga tvrdim da su moja životna načela puno bliža „katoličkim“ načelima, nego većini Katolika koji su katolici samo tradicionalno, dok su po svojem ponašanju puno bliži sotonizmu.
GP: Phantasmagoria je svirala na raznoraznim festivalima i dijelila pozornicu sa mnogim afirmiranim grupama. Koje bi od tih svirki posebno izdvojio?
TP: Prvo Iggy Popa sa kojim smo svirali na Šalati 1994. i do kojeg sam uspio doći u backstageu. Pohvalio je naš nastup i još me lupio po guzici (imao sam kožne hlače). Onda Wave & Gothic Treffen gdje smo svirali sa Clan Of Xymox i Diva Destruction i gdje smo bili prave zvijezde. Novinari su nakon koncerta dotrčali u back stage radit intervju sa nama i rekli nam da bolje zvučimo od 80% njemačke goth scene. Na Darkday nation festivalu u Beču, gdje smo svirali sa Sex Gang Children, dobili smo pohvale od vrlo utjecajne old school goth ekipe. Bilo nam je izuzetno drago svirati i napit se sa The Mission, Wayne je jako draga i simpatična osoba. Pa The 69 Eyes, Paradise Lost, a da zaboravio sam na Christian Death, sa njima smo svirali desetak puta i skompali se. Valor je isto super lik. Jako nam je drago što smo svirali i postali prijatelji sa Mizarom.
Zanimljivo je bilo da smo kad je je naša pjesma Better World izašla na ploči „Rock za Hrvarsku“ (Croatia Records), ako se ne varam 1991. godine, u istom danu nastupili na rock dijelu Zagrebfesta koji se direktno prenosio na HRT-u, a nakon toga smo svirali na festivalu „Neovisnost '91“ na Vrbiku gdje smo nastupili zajedno sa Satanom Panonskim.
![]() |
| PHANTASMAGORIA |
GP: Sredinom devedesetih ste trebali objaviti album sa obradama stranih pjesama. Zašto se odustalo od toga? TP: Ukratko, uložili smo puno para, producent je svojim nedolaženjem, a studio svojom nekvalitetom sjebao snimke, pa smo odustali od daljnjeg snimanja. Bunili smo se, ali je jedini rezultat bio to da su nas izbacili iz studija. No sa druge strane, jedno iskustvo više.
GP: Što je Fantazmagorično ritualno kazalište i tko je sve stajao iza tog projekta?
TP: FRK je bio scenski izričaj Phantasmagorije koji je nastojao kroz spontane performance stvarati atmosferu, jednaku onima kakvu stvaraju istinski posvećeni rituali, a sve s ciljem promjene u svijesti pojedinca, kako nas koji izvodimo, tako i svih onih koji percipiraju. Najveći projekt nam je bio performance "Transmutacija" kojeg smo izveli 1994. u Kulušiću pred oko tristotinjak ljudi. Radilo se o pravom ritualu kojeg smo izveli u živo uz live svirku. Za taj performance smo se dugo pripremali i napravili glazbu za njega, a jednu pjesmu smo sa malim izmjenama i drugačijim tekstom uvrstili u program Phantasmagorie, te ju nazvali "Lightness". Na žalost nismo više aktivni.
GP: Od Twilight Zone slušaona u zadimljenom Lapu 1995. godine, pa do danas, Twilight si pretvorio u svojevrsnu instituciju. Koja sve područja danas pokrivate?
TP: Danas postoji više ogranaka Twilighta. Twiligh Promotion se bavi organizacijom, produkcijom i promocijom koncerata i partija. Twilight party je do nedavna bio največi dark /gothic party na ovim prostorima koji je u svoje zlatno doba punio Jabuku i Močvaru. Tu su bili i drugi vrlo uspješni partiji, Twilight Halloween Party, 80's Party koji je punio Boogaloo, Dark Side Of 80's... Trenutno radim party pod nazivom Dark Side i ide jednom mjesečno u Jabuci.
GP: Vratimo se Phantasmagoriji. Koncertom koji će se održati 18.05. u Jabuci obilježavaš 25 godina postojanja grupe. Nešto više o tom koncertu?
TP: Da, taj koncert je povodom 25. godina grupe Phantasmagoria. Pored toga Phantasmagoria nije u Zagrebu održala solo koncert već sigurno pet godina. Samo smo svirali kao predgrupe, posljednji puta sa Paradise Lost krajem prošle godine. Mjesto smo odabrali zbog toga jer je u Jabuci nastao dark pokret na ovim prostorima, a pored toga smo pola mladosti proveli u Jabuci. Datum smo odabrali zbog godišnjice smrti Iana Curtisa. Na taj datum smo često svirali, tako mu dajući počast, a i prvi koncert grupe Phantasmagoria je bio 19.5.1989. u zagrebačkom tada kultnom klubu Đuro. Odsvirati ćemo presjek pjesama od 1988. do danas, a iza toga ide blok sa Joy Division nakon čega će ići Dark Side party gdje puštam dark mjuzu, uglavnom baziranu na onome što se puštalo nekada u Jabuci, plus noviji bendovi koji rade glazbu na tom tragu. Vrata će se otvoriti u 21 sat, koncert će počet u 22 sata, a upad je simboličnih 20 kuna.
GP: Možeš li predstaviti sadašnju ekipu u bandu?
TP:Što se toga tiče smo bliski Laibachu koji tvrdi da imena i osobe nisu bitne, jer je Laibach ideja, glazbeno scenski projekt. Takvog mišljenja sam i ja. Phantasmagoria je promijenila mnogo članova ali je uvijek zadržala iste temelje i u glazbi i u svom vizualno ideološkom izričaju. No, ne skrivamo članove benda pa ću reći tko trenutno svira. Najduže je u bendu basist Alan, negdje od 1995. Prvotno je svirao klavijature dok je Topić svirao bas. Drugi po stažu je gitarist Robi, treća je Branimira koja svira klavijature i najnoviji član je bubnjar John. U toj ćemo postavi svirati u Jabuci.
GP: Kroz Phantasmagoriju je u tih 25 godina prošla gomila muzičara. Koliko se njih istinski približilo onom duhovnom aspektu tvoje muzike?
TP: Da, kroz Phantsmagoriu je prošlo dosta glazbenika i mogu reči da je većina od njih bila vrlo kvalitetna, posebno u svom artističkom izričaju, počevši od originalnog basiste Totha i originalnog gitariste Roberta Gele, čijim se snimcima i dan danas divim. Spomenuo bi gitariste Maxa i Amadea koji su Phantasmagoriji dali onu psihodeličnu crtu, basist Joja i bubnjar Faca su bili odlična ritam sekcija inspirirana alter glazbom. U Phantasmagoriji je neko vrijeme svirao i originalni bubnjar grupe Majke, legendarni Korozija koji se super snašao u bendu i pomogao nam u mnogim aranžmanima bubnjeva. Zatim je tu basist Gordan Topić koji je sa svojim alternativnim glazbenim idejama puno napravio u bendu, a sa svojim magijsko filozofskim znanjem zaokružio ideološke stavove benda. Sa njim sam napravio i performanse Fantazmagorično ritualno kazalište. Žao mi je da nismo uspjeli više toga napravit po tom pitanju. Posljednji od kojih bi spomenuo je gitarist Miro koji je u bendu svirao skoro dvadeset godina i napravio većinu novog materijala.
GP: Pročitao sam da konačno planiraš izdati prvi album Phantasmagorie. Da li bi to trebala biti neka kompilacija starih pjesama ili radiš na novom materijalu? Engleski ili hrvatski?
TP: Imamo gotov materijal za četiri albuma za koji mislim da je odličan i još toliko ideja, tako da nam ne treba novi materijal. Mislimo napraviti nove aranžmane za stare pjesme, što smo već dobrim dijelom napravili i snimiti sve ponovo. Bit će tu i koja nova pjesma naravno. Što se tiče jezika, bit će kombinacija, nećemo prevađati pjesme. Album bi trebao bit gotov do kraja godine, no kod nas se nikad ne zna.
![]() |
| EKSODUS |
GP:Prije par godina si ponovo aktivirao i Eksodus. Da li to znači da punker u tebi ponovo preuzima prevlast nad darkerom ili se ipak samo radi o balansiranju tvoje umjetničke kreativnosti u potrazi za unutarnjom ravnotežom? TP: Ovako. I dok sam bio punker sam uvijek imao u sebi tu jednu darkersku art crtu, volio sam mračne pjesme, recimo obožavao Bowieove albume Station To Station, Low, Heroes, rane radove Pink Floyda, Joy Division, Bauhaus, Siouxsie & Banshees... Kad sam postao darker sam u sebi i dalje nosio punkersku energiju i punkerski bunt. Sada sam to definirao u neki svoj stil, neku kombinaciju. Kao što sam prije već rekao sva ta dark ekipa je prvo bila punk i mislim da je dark nastavak punka u artistički poetskom smislu.
GP:Planiraš li sa Eksousom napraviti neke studijske snimke ili su vam u planu i dalje samo žive svirke? Ima li uopće u svemu tome kakav plan i da li su nam planovi u životu uopće potrebni?
TP:Što se Eksodusa tiče, bend nije toliko aktivan, ali sviramo i složili smo materijal, pa tako i sa Eksodusom planiram snimiti album ove godine. Također se radi o kompilaciji materijala iz osamdesetih i novog materijala. Planovi su potrebni, tj. ciljevi, jer bez toga život ne bi imao smisla, što bi se na žalost moglo reći za većinu ljudi.
GP: Pitanje za kraj. Na koncertu Sham 69 si mi otprilike rekao da danas neke koncerte organiziraš k'o svadbe. Dovedeš si bend koji voliš, dobro se provedeš, potrošiš pare i to je to. Ima li još koji band na tvom „svadbenom“ spisku koji još nisi doveo u Zagreb?
TP: Naravno da ima, nabrojiti ću samo one koji i danas djeluju: Fields Of The Nephilim, Killing Joke, Peter Murphy ili Bauhaus, The Damned, Die Krupps, Sex Pistols, Dead Kennedys, Partisans, Rudimentary Peni, Sex Gang Children, Theatre Of Hate, Lene Lovich, Diamada Galas, Hezel O'Conor, Nina Hagen, Tiamat, Nitzer Ebb, The Stranglers, Nine Inch Nails...
GP: Hvala ti za ovaj intervju.
TP: Hvala tebi i nastavi objavljivati svoje zanimljive članke o zagrebačkoj i inoj alter sceni.
HVALA TOMIJU, GELI I TOPIĆU
