SKÖL

June 28, 2013, 1:02 am

≫ Next: MONTAЖSTROJ

≪ Previous: DRAŽEN PETROVIĆ

$

0

0

VIDEO SNIMKA KONCERTA ZAGREBAČKE PUNK GRUPE

SKÖL

VRBIK - ZAGREB - 28/12/1990

PETRLIĆ TOMISLAV FIX - GITARA / VOKAL

TOT NEDJELJKO - BAS / VOKAL

PRADERGAN GORAN - BUBNJEVI

HVALA ZDENKU FRANJIĆU NA MATERIJALIMA IZ NJEGOVE ARHIVE

ALBUMI GRUPE SKÖLSE ZA MALE PARE MOGU NARUČITI

DIREKTNO OD IZDAVAČA ZDENKA FRANJIĆA -  SLUŠAJ NAJGLASNIJE

---

MONTAЖSTROJ

July 2, 2013, 2:49 am

≫ Next: DJEVOJKA SA PREREZANIM VENAMA

≪ Previous: SKÖL

$

0

0

MONTAЖSTROJ Ж

POZIV NA AUDICIJU IZ 1993.GODINE

HVALA DUBRAVKU JAGATIĆU

DJEVOJKA SA PREREZANIM VENAMA

July 2, 2013, 11:00 pm

≫ Next: PRIČA O LIMUNOVOM DRVETU

≪ Previous: MONTAЖSTROJ

$

0

0

Noćni tramvaji u kasnim večernjim satima, nakon što su sve gradske rupe zaključale svoja vrata, izgledaju poput prazne pozornice nakon propale kazališne predstave. Putnici poput zaboravljenih rekvizita drijemaju pognutih glava. Sanjaju svoj krevet, a opet bi željeli da vožnja potraje što duže, jer su im noge isuviše teške za hod od stanice do kuće. Vagon je škripeći poskočio preko skretnice u Draškovićevoj, te je pritom skinuo prašinu sa njihovih umornih kapaka i izgužvane odjeće natopljene dimom zagrebačkih klubova. Sitne čestice prašine, pomiješane sa teškim mirisom ispijenih čaša koji se širio iz njihovih poluotvorenih usta, skupile su se u mali oblak, čija je središnja gravitacijska sila privukla oko sebe sve izgubljene misli koje su se rojile unutar ove male galaksije, sve dok iz tog oblaka nije nastala zvijezda, koja se sjurila mliječnom stazom ostavljajući za sobom svjetleći trag u svemiru. Velika crna rupa na njenom putu otvorila je svoja usta poput umornog kita. Zvijezda je eksplodirala svom žestinom. Sve njene užarene komade usisao je svemir. Sve osim jednog koji je iskočio iz njene putanje, projurio dalje i pretvorio se u odraz uplašenog pogleda na prljavom tramvajskom prozorskom staklu. Vidio sam da nešto nije u redu, a i ona je vidjela da ja to primjećujem.

- Napravila sam nešto strašno. - šapnula mi je tiho, da ostali putnici ne čuju i zatvorila oči, kao da na taj način želi odagnati crne misli.
Znao sam je onako, pomalo, možda samo toliko za pozdrav u prolazu. Njena sestra je bila djevojka od jednog mog prijatelja.
- Prerezala sam vene. - nastavila je.
- Kada? – upitao sam, bacivši pogled na njenu vestu koja je pri dnu rukava bila natopljena krvlju.
- Prije pola sata. – odgovorila je drhtavim glasom. – Ne želim više živjeti.
Znao sam da bi već odavno iskvarila da je dovoljno duboko zarezala, a znao sam i da sada zna da ima snage da ode do kraja. Tramvaj je stao na zadnjoj stanici na Borongaju i izašli smo van.
- Trebaš li društvo dok umireš? – upitao sam i nastavio – Čitao sam da je ljudima teško kad su tada sami.
Osmijeh je poput usnulog duha prhnuo njenim blijedim licem.

Sjeli smo na klupu u obližnjem parku i čekali. Čekali nešto. Nisam je pitao „zašto“, jer razlog je bio nebitan. Njoj nije trebao netko da joj kaže da je to što čini glupo, jer je ona to i sama znala. Tako smo razgovarali o nekim nebitnim stvarima, kao da se ništa ne događa, kao da joj krv ne kaplje iz rukava. Ja sam pričao o budućnosti, a ona me slušala zaključana u prošlosti. Ja nisam bio tamo da je spasim. Odluka o tome da li će živjeti je trebala biti isključivo njena.

Zvijezde mogu dotaći samo tišinu. Sa ruba svemira promatraju Zemlju kao malu šarenu ping-pong lopticu, sve dok sunce ne otvori novi dan poput neispisane knjige. Kad smo sa okretišta čuli zvuk prvih jutarnjih tramvaja, pozdravili smo se i ona je otišla na prvi bus prema Dubravi, a ja sam se zaputio pješke prema svom stanu na Borongaju.

Kasnije toga dana me nazvala njena sestra. Zahvaljivala mi je na svemu što sam napravio, a ja sam joj bezuspješno pokušao objasniti da nisam napravio ništa. Da nisam nikoga ni spasio, ni spašavao. Rekla je da joj je sestra nakon razgovora sa mnom otišla na hitnu i da su joj tamo očistili i previli ranu.

Za par dana smo se ponovo sreli u Lapu. Krenula je prema meni kao da mi želi nešto reći, a onda je zastala. Znala je što mislim. Pozdravili smo se i to je bilo sve.

Dok jure svemirom, zvijezde vrište poput nijeme djece.

PRIČA O LIMUNOVOM DRVETU

July 5, 2013, 12:21 am

≫ Next: ŽELJKO MALNAR

≪ Previous: DJEVOJKA SA PREREZANIM VENAMA

$

0

0

Posebno mi je zadovoljstvo na Stražarnom Lopovu ugostiti MILANA MIKICU STEFANOVIĆA. Ovo je priča o njegovoj grupi LIMUNOVO DRVO, u kojoj je svoj glazbeni put ka vječnosti započeo jedan od Šarlovih akrobata i lider Ekatarine Velike MILAN MLADENOVIĆ. Ovo je priča o stvaranju beogradske rock scene u sedamdesetima, o nekom danas pomalo zaboravljenom vremenu prije Paket aranžmana, o ... prijateljstvu.

GORAN POLAK - STRAŽARNI LOPOV 2013

PRIČA O LIMUNOVOM DRVETU (1)

PRVI SUSRET 2 MILANA

Bila je to 1972 godina... Beograd… jedan od onih dana, meseca Maja, koji se samo poželeti može. Već smo poodavno bili zašli u proleće (koje je tih godina još uvek egzistiralo kao jedno od zdravih godišnjih doba). Beše visoko i plavo nebo, čist i suv vazduh, a povetarac je milovao grane mladica brižno zasadjenih  par godina pre oko tada jedinog famoznog terenčeta za basket koje se nalazilo na Konjarniku II, ispod dugačke zgrade sa 5-og ulaza od  broja 172 do broja 180 (kasnije ću navesti zašto su ovi brojevi bili bitni) u Ustaničkoj ulici, a sve to na potezu između osnovne škole “Stevan Sindjelić” i  ulice Karla Lukača.

Sećam se bio je neki od dana vikenda, da li Subota ili Nedelja (nisam siguran a i ne mislim da je to toliko bitno u celom kontekstu, ali eto prisećam se). Beše to vreme eksplozije košarkaškog sporta u Ex Yugi,  tako da nas  je, već oko 11h pre podne, na terenčetu i oko, bilo manje više 20ak. Sećam se da smo bili u partiji 3 na 3 i žestoko se borili da ne izgubimo red. Iz nebuha se pojavio dečko sa gitarom prilazeći terenčetu sa gornje strane, iz smera dugačke zgrade (napred pominjane). Mislim da ga niko osim mene nije primetio. Kasnije sam saznao da se dan, dva pre toga doselio.

MILAN MLADENOVIĆ - RANE SEDAMDESETE

Izgledao je baš ovako, kao na ovoj slici iznad, samo u plavim šangajkama, malo stariji i sa ovom istom gitarom. Samouvereno  je seo na travnjak pored  terenčeta i  počeo da svira i peva pesme Neil Young-a, Carol King, Beatles-e, YU grupu i po neku melodiju koju nisam mogao da smestim ni u jednu fioku do tada meni poznatih izvodjača. Bejahu to, na posletku,  neke njegove autorske pesme. 

Igrajući partiju često sam, u trenucima break-a, dok se lopta odkotrljavala, a neko trčao da je dohvati, zastajao i slušao pomno tog dječarca (a isto smo godište... hahahaha!), dok je znalačkim pokretima ruke sa terzijanerom plesao gore dole po žicama, a svojim glasom (sa njegovim karakterističnim laganim vibratom) prijatno upotpunjavao  pratnju.

Po završetku basketa priđoh mu sa otvorenom desnom  šakom  i rekoh:

“Zdravo, ja sam Milan ali svi me zovu Mikica”. 

Trže glavu na gore kao da sam mu nešto važno dozborio, a onda uz osmeh izusti: 

“Ma daj....he! Ne mogu da verujem... i ja sam Milan! Pre 2 godine smo se doselili, tu, u broj 128, ova zgrada iznad”


Nastavci slede...

MILAN MIKICA STEFANOVIĆ
STRAŽARNI LOPOV 2013

ŽELJKO MALNAR

July 9, 2013, 3:59 pm

≫ Next: MAJKE - LIVE 1998

≪ Previous: PRIČA O LIMUNOVOM DRVETU

$

0

0

MAJKE - LIVE 1998

August 8, 2013, 1:09 am

≫ Next: EXCESS

≪ Previous: ŽELJKO MALNAR

$

0

0

MAJKE
VARAŽDIN 11-09-1998
PRVI DIO:
1. Milost
2. Putujem
3. Fantastična vatra
4.'89
5. Grešnik
6. Baretov blues
7. Odvedi me
8. Zbunjen i ošamućen
9. Lutak iskrivljenog lica
10. Nije lako
DRUGI DIO:
11. Budi ponosan
12. Novi dani
13. Iz sve snage
14. Cigan
15. Ja sam budućnost
16. Mene ne zanima
17. Vrijeme je da se krene

GORAN BARE - VOKAL / USNA HARMONIKA

ZORAN ČALIĆ - GITARA

KRUNO DOMAĆINOVIĆ - GITARA

NEDJELJKO IVKOVIĆ KILMISTER - BAS

TIHOMIR JALŠOVEC ČAKA - BUBNJEVI

HVALA DAVORU TURKOVIĆU I ZORANU JAĆINOVIĆU

EXCESS

August 20, 2013, 1:21 am

≫ Next: THE VIBRATORS

≪ Previous: MAJKE - LIVE 1998

$

0

0

EXCESS 
DEMO - ZAGREB 1983

1. Radi druže! 
2. On ne slijedi liniju 
3. Sam


ARSEN OREMOVIĆ - BUBNJEVI
BORIS SUŠIĆ TUTA - GITARA / VOKAL
IGOR MATIJEVAC - BAS / VOKAL

HVALA ARSENU OREMOVIĆU NA MATERIJALIMA IZ NJEGOVE ARHIVE

ZADNJA FAZA GRUPE SA PJEVAČEM VESOM FOTOGRAFIJU JE SNIMIO BORIS ŠTAJDUHAR ZA POLET 1983.GODINE

Nakon raspada Excessa, Arsen sa Fixom iz grupe Skol i Doletom osniva kultnu punk grupu

BLITZKRIEG

THE VIBRATORS

August 23, 2013, 10:34 am

≫ Next: IGGY AND THE STOOGES - ZAGREB 2013

≪ Previous: EXCESS

$

0

0

THE VIBRATORS
Rock Garden, London 1976 

1. I Need A Slave
2. Jeannie Jeannie
3. Andy Warhol
4. Stiff Little Fingers


Ian 'Knox' Carnochan - gutar and vocals
Pat Collier - bass and vocals
John Ellis - gutar and vocals
John 'Eddie' Edwards - drums

PUNK ROCK LEGENDE THE VIBRATORS 7. RUJNA NASTUPAJU U ZAGREBAČKOM VINTAGE INDUSTRIAL BARU, A DAN PRIJE, U PETAK 6. RUJNA U KLUBU UNDREHUND U ORMOŽU

Londonske punk rock legende The Vibrators su jedan od bendova koji su uz Sex Pistols, The Clash, The Damned, Siouxsie And The Banshees i druge nastupili na prvom povijesnom punk-rock festivalu u londonskom Clubu 100 legendarne 1976. godine, tako učestvovavši u stvaranju punk-rock-a koji je promijenio tok rock'n'rola a i mnoge druge stvari. Njihov prvi albuma, “Pure Mania” (objavljen licencno i kod nas u izdanju Suzy) koji je producirao Robin Mayhew (sound engineer Davida Bowiea na Ziggy Sturdast turneji) je dospio na nacionalnu top listu albuma, a „The Guinness Encyclopedia of Popular Music“ ga je sedamnaest godina nakon objavljivanja proglasila jednim od pedeset najboljih i najznačajnijih punk rock albuma svih vremena. Drugi abum “V2” nastavlja uspjeh prvog i slovi za jedan od najboljih uradaka punk-rocka i novog vala. 

Pjesma „Baby, Baby“ je i nakon gotovo četrdeset godina još uvijek hit širom zemaljske kugle, kao i hitopvi poput „London Girls“, „Automatic Lovers“, „Judy Says“, „Destroy“,.... Sa njihovom pjesmom „Troops Of Tomorrow“ su se proslavili The Exploited. Njihove pjesme su obradili mnogi bandovi pa tako Die Toten Hosen, Exploited, GBH,...pa čak i REM. 

U svojoj karijeri koja je upravo napunila 37 godina objavili su dvadesetak studijskih albuma, desetak live albuma i bezbroj kompilacija, svirali sa bendovima poput The Stranglers, Sex Pistols, The Clash, Iggy Pop, UK Subs, Vice Squad, The Damned, učestvovali na mnogim festivalima, pa tako i više puta na največem tradicionalnom punk festivalu “Holidays In The Sun”, sada „Rebelion“ na kojem svake godine svira više od 100 punk-rock bendova iz cijelog svijeta, svirali turneje po Sjevernoj i Južnoj Americi, Japanu i gotovo svim europskim državama. Posljednji sedamnaesti studijski album „On The Guest list“ (Cleopatra Rec) su The Vibrators snimili u studiju svog originalnog basiste Pata Colliera, a on je on odradio i producentski posao. Na albumu su kao gosti sudjelovali Hugh Cornwell (ex - The Stranglers) koji je vokalno i gitaristički pridonio pjesmi ”Rain To Town”, Walter Lure (The Heartbreakers), Ty Segall, Brian James (The Damned), Wayne Kramer (MC5), Campino (Die Toten Hosen), Ross The Boss (The Dictators), Nicky Garratt (UK Subs), Leonard Graves Phillips & Stan Lee (The Dickies) tj svaka je pjesma dobila svog gosta. 

The Vibrators se nakon šest godina vračaju u Zagreb (2007. su svirali sa U.K. Subs i oduševili puni Boogaloo). U subotu 7. rujna nastupiti će u zagrebačkom popularnom Industrial Vintage Baru i predstaviti svoj novi album „On The Guest List“ i naravno odsvirati večinu svojih hitova plus koji punk rock standard. Dan prije, u petak 6. rujna će The Vibrators nastupiti u klubu Underhund u slovenskom gradiću Ormož. Kao support će na oba koncerta nastupiti zagrebački punk rockeri Eksodus koji su već dugogodišnji prijatelji The Vibratorsa i koji će ovom prilikom proslaviti svoj trideseti rođendan. 

Da cijela večer bude bude u punk rock i new wave stilu će se pobrinuti Tomi Phnatasma, vokal Eksodusa, koji će vrtit punk rock i new wave hitove od Iggy & The Stooges, Sex Pistols, Ramones, The Clash, Misfits, The Damned, The Stranglers, Blondie, Madness, U.K. Subs, Anti Nowhere League, Stiff Little Fingers, Ruts, Sham 69,... inaravno domaću punk i novovalnu scenu.

---

IGGY AND THE STOOGES - ZAGREB 2013

August 29, 2013, 2:18 am

≫ Next: BLITZKRIEG

≪ Previous: THE VIBRATORS

$

0

0

IGGY AND THE STOOGES 

WHO THE FUCK IS IGGY?

IN MUSIC FESTIVAL, JARUN

ZAGREB 24-06-2013

VIDEO BY GORAN POLAK

STRAŽARNI LOPOV 2013

BLITZKRIEG

September 23, 2013, 10:03 am

≫ Next: ZAGREBAČKI PUNKERI II

≪ Previous: IGGY AND THE STOOGES - ZAGREB 2013

$

0

0

STUDIO BJ - KARLOVAC 9/10-02-1985
1. Apel
2. Ko je kriv?
3. Kipovi u sjenci
4. Savršenstvo puno iluzija
TAŠ - BEOGRAD 16-02-1985
5. Najava Vlade Jankovića i razgovor sa grupom
6. Apel
7. Tko je kriv?
8. Kipovi u sjenci
9. Odjava vlade Jankovića
CVJETNO NASELJE - ZAGREB 27-02-1985 
10. Apel (recital) 
11. Apel 
12. Velikom bratu 
13. Kipovi u sjenci 
14. Kako bih volio 
15. Hello Baby 
16. Savršenstvo puno iluzija 
17. Tko je kriv? 
18. Zagreb uživa dosadu 
BONUS: MIŠO I FIX - ZAGREB 1989 
19. Apel 
20. Kipovi u sjenci 

MIŠEL ORLIĆ MIŠO - VOKAL 
TOMISLAV PETERLIĆ FIX - BAS 
ALEKSANDAR ARDALIĆ DOLGCAJT - GITARA 
ARSEN OREMOVIĆ - BUBNJEVI 

BLITZKRIEG

Rujan, 1984.godina. Jedan sasvim običan dan. Bez briga, bez obaveza, bez pameti. Nakon probe u Tomijevom podrumu, vukao sam sa Doletom preko Glavnog kolodvora prema Mažurancu.
- Dečko... Imaš šibicu. - upitao me Cigo koji je tamo za par dinara čistio cipele prolaznicima.
Znao sam da mu je namjera da me uhvati za nogu dok mu palim cigaretu, da bi mi ekspresno izglancao cipele, te me nakon toga tražio pare, pa ako mu ne bi htio platiti, odmah bi se skupila njegova ekipa, a onda bi najebo. Izvadio sam iz džepa šibice i bacio mu ih. Cigo se nasmijao poput djeteta uhvaćenog u krađi, zapalio si cigaretu i bacio mi šibice nazad.
- Znao si da hoće da te zajebe? - pitao me kasnije Dole.
- Naravno. Pa odrastao sam na Peščenici. - odgovorio sam.
- I kod nas na kolodvoru u Kninu imaju istu foru. - nastavio je.
- Pa koji me kurac onda nisi upozorio!?! - promrmljao sam.
Ne znam zašto, ali prvo što danas pomislim kad se sjetim Doleta je baš ta budalaština. Kako sa smiješkom na licu čeka da me cigo digne na foru, pa da nakon toga uživa u predstavi. Toga dana je Dee Dee u naš bend doveo Sinišu, bubnjara iz Tomijevih Eksodusa, a Dole je par dana kasnije sa Arsenom i Fixom osnovao grupu Blitzkreig.

Fix je bio iz Ivanić-Grada i prije Blitzkriega je svirao u grupi Sköl. Za razliku od većine tadašnjih punkera, koji su bili jako mladi pa shodno tome na udaru raznoraznih primitivaca, on je bio pravi štemer. Jura mi je jednom pričao kako su neki šminkeri na šanku zajebavali njihovu frendicu zato što je punkerica i kako je Fix izašao van iz birtije, pronašao neku željeznu šipku, vratio se i ubio boga u svima njima. Jednostavno nije znao za strah. Nije bilo bitno koliko je ljudi ispred njega, da li imaju noževe ili pajsere u rukama, ako je netko zajebavao njega ili nekoga od ekipe sa kojom je bio, požalio je zbog toga.
Mada njegov nadimak asocira na drogu istina o tome kako je dobio nadimak je pomalo komična. U početku je oponašao image engleskih punkera koji su se furali na neki "dirty" image. Prljave hlače, flekave majice i slično. Tako je prvo dobio nadimak "Fax", po tada poznatom sredstvu za pranje rublja, a tek se kasnije sa vremenom slovo "a" promijenilo u "i" i tako je Fax postao Fix.
Sa Arsenom me upoznao Dee Dee, ako se dobro sjećam 1983. godine. Tada je još svirao u grupi Excess i imao je reputaciju jednog od najboljih punk rock bubnjara u Zagrebu. Za razliku od Fixsa koji je bio pravi desperado, Arsen mi je uvijek djelovao nekako umjetnički nastrojen. Visok, mršav, najčešće u crnom. Kada bi se pojavio pred Kavezom, jednostavno bi ga se moralo zamijetiti.

Svoj prvi koncert Blitzkrieg su održali 14.10.1984. na platou Mamutice u Travnom. Izveli su pjesme: „Apel“, „Tko je kriv“, „Fanaticima iz prvog reda“ i „Velikom bratu“.
Nedugo nakon toga nastupa kao pjevač im se pridružio Mišo, u to vrijeme jedan od najkarizmatičnijih i najbolje isfuranih punkera u gradu. Kožni baloner, plava uzdignuta kosa, pogled koji sječe poput oštrice noža. Njegova aura je isijavala neku podivljalu energiju koja je mnoge plašila. Kod Miše kočnice nisu postojale što je kulminiralo kada je po uzoru na Sid Viciousa sa šrafcigerom ispikao djevojku (na sreću je preživjela).

Prvi koncert u toj novoj postavi Blitzkrieg su održali u rasprodanom Kulušiću 18.1.1985. Svirali su kao predgrupa Trobecovim krušnim pećima, s kojima su često nastupali jer su imali istu menadžericu, Nedu.
Par tjedana kasnije odlaze u Karlovac, gdje u noći sa devetog na deseti veljače, u Studiju BJ, u Hrvatskom domu, snimaju četiri pjesme, „Apel“, „Tko je kriv?“, „Kipovi u sjenci“ i „Savršenstvo puno iluzija“. Taj demo ostaje jedini studijski zapis grupe.
Sljedeća stanica je bio Beograd. 15.2. nastupili su u SKC-u, ponovo kao predgrupa Trobecima, a dan kasnije su odsvirali i tri pjesme na Tašu (Fakultetu likovne umjetnosti). Koncert je radijski prenosio Studio 202, Vlada Janković - Jet je bio voditelj, a između ostalih su svirali i Trobeci, Fleke i Ruž. Zanimljivo je da su im na tom nastupu zabranili da sviraju pod nazivom Blitzkrieg. Jet je u najavi ime benda skratio u krieg ili krik, ali se na radiju iza pjesme „Kipovi u sjenci“ ipak jasno čulo kako je Fix dreknuo Blitzkrieg.
Po povratku u Zagreb, pozornicu u Cvjetnom naselju su podijelili sa Satanom Panonskim i njegovim prvim bendom Pogrebom X (27.2.1985), a od važnijih nastupa svakako treba izdvojiti i koncerte u klubu K4 u Ljubljani (7.4.1985), te u zagrebačkom Kulušiću gdje su svirali kao predgrupa engleskoj punk grupi Angelic Upstarts (18.4.1985).

Nakon toga je Mišo otišao iz benda, a na njegovo mjesto je nakratko uskočio Dee Dee. Pjevao je na samo jednom koncertu, u klubu OK Đuro Đaković u Zagrebu 3.7.1985.

Krajem te iste godine Blitzkrieg je održao seriju koncerata, ali u izmijenjenoj postavi. Fix je pjevao, Arsen je i dalje svirao bubnjeve, a novi članovi su bili Amir i Slajba na gitarama, te Kosta na basu. Najvažniji nastupi su im bili koncert u Đuri, gdje su nastupili kao predgrupa Parafu (21.10.1985), samostalni koncert u Đuri dva dana kasnije i koncert u RANS Moša Pijade gdje su svirali kao predgrupa Exploitedima (27.10.1985).

Koncert u Moši sa Exploitedima je ujedno bio i njihov zadnji nastup.

Nakon raspada Blitzkriega, Fix je ponovo oformio Sköl, a sredinom devedestih je svirao u kultnoj grupi Zdenka Franjića Loši dečki.
Dole ili Dolgcajt (nadimak je dobio po prvoj ploči Pankrta), je krajem devedesetih oformio grupu Machine Gun. Za Zdenkovu etiketu Slušaj Najglasnije su izdali jednu ploču, a pojavili su se i na njegovoj legendarnoj kompilaciji „Bombardiranje New Yorka“. Sa početkom rata je u Kninu oformio grupu Minđušari, koja je otprilike srpska verzija Thompsona. Možda čak malo ekstremnija. Neshvatljivo mi je od kuda sva ta mržnja. Jedino logično objašnjenje mi je da je iskoristio svo to ratno ludilo na ovim prostorima da konačno ispliva sa svojom muzikom.
Mišo se koliko ja znam povukao iz muzike. Počeo je slikati, početkom devedestih me pozvao na otvorenje jedne njegove izložbe u Concordiji, slike su mu bile genijalne, pune magije. Vidim ga tu i tamo u prolazu, na stanici kod Trešnjevačkog placa, ali ne znam što danas radi.
Arsen je postao poznati novinar, filmski i televizijski kritičar, režiser, scenarist, esejist i kolumnist.
Nakon što je otišao iz Blitzkriega, Kosta je osnovao grupu The Monsters, koja se sa vremenom transformirala u jednu od najboljih zagrebačkih grupa sa kraja osamdesetih, Studeni Studeni. Sada živi u Nišu, ima izvrsnu grupu Novembar sa kojom je snimio par albuma i još uvijek smo u kontaktu.
Amir danas svira u punk grupi Projekt Trnsko.
Slajbu sam nedavno vidio na jednom punk koncertu u Zagrebu i nije se nimalo promijenio kroz sve ove godine. Pričao mi je o tome čime se sada bavi, ali razgovarali smo nakon previše popijenih piva da bi bilo što konkretno zapamtio. 
Nadam se da je Dee Deejeva duša našla spokoj i mir koji nije uspio pronaći za života.

Blitzkrieg nisu dugo postojali, ali su za sobom ostavili duboki trag i ostali zabilježeni kao jedan od najznačajnih punk bendova na ovim prostorima. Pjesme „Apel“ i „Tko je kriv“ ostale su do današnjih dana „hitovi“ među punkerima na brdovitom nam Balkanu.

HVALA ARSENU, ZDENI, AMIRU, JURI I KOSTI

ZAGREBAČKI PUNKERI II

September 30, 2013, 4:01 pm

≫ Next: MARKO BRECELJ

≪ Previous: BLITZKRIEG

$

0

0

ZAGREBAČKI PUNKERI II

SVE FOTOGRAFIJE SU SNIMLJENE U OSAMDESETIMA

FLEKI, MIŠO (BLITZKREIG), FIX (SKÖL, BLITZKRIEG, LOŠI DEČKI), ARSEN (EXCESS, BLITZKREIG), JURA (THE MONSTERS), TOMI (EKSODUS, PHANTASMAGORIA), DEE DEE (VENDA, PSIHO LAB), BINO (BOŽESAČUVAJ), ROBI (STUDENI STUDENI, SKOL), BORO (BOŽESAČUVAJ), TOTH (EKSODUS, REKTALNI FRONT), KREŠO (NOVINAR), JASMINA (SLIKARICA), XENIA, GOBAC (PSIHOMODO POP), ŠPARKA (PSIHOMODO POP), ROBI (PSIHOMODO POP, PODGORSKI), LUTZ (PSIHOMODO POP, TROBECOVE KRUŠNE PEČI), CVIK (THE MONSTERS, STUDENI STUDENI), KOSTA (BLITZKRIEG, THE MONSTERS, STUDENI STUDENI, PROTEKTORI, NOVEMBAR), BOŽO (FOTOGRAF), DUGI (THE MONSTERS), SLAJBA (SMOG, BLITZKRIEG, MAJKE), IVA (SKÖL), KSENIJA, ALEKSANDRA, LJAMA (DESIGNER U BIJELOM SVIJETU), DAVORKA (KASANDRA), ANTONIJA, TOT (THE MONSTERS, SKÖL, STUDENI STUDENI), IRMA, PRADERGAN (SKÖL), KIZO, DINO (GENERALI, STUDENI STUDENI), BELI, SINIŠA (EKSODUS, PSIHO LAB), BILLY, TUTA (EXCESS), IGOR (EXCESS), VESO (EXCESS), MARIN (KIPAR), DOLGCAJT (BLITZKRIEG, MACHINE GUN), POLAK (VENDA, PSIHO LAB, ENDYMION, YOLA YOLA)

HVALA BINI, BORI, KOSTI, ARSENU I TOMIJU

ZAGREBAČKI PUNKERI (1.DIO)

MARKO BRECELJ

October 6, 2013, 4:28 pm

≫ Next: PSIHOMODO POP - ĐURO 1988

≪ Previous: ZAGREBAČKI PUNKERI II

$

0

0

BRECELJEV KONCERT ZA DVA INSTRUMENTA

Rane osamdesete. Mala pozornica SC-a. Jedan od prvih zagrebačkih koncerata Marka Brecelja nakon odlaska iz grupe Buldožer. Ozbiljnim glasom najavio je svoju novu pjesmu, "Koncert za dva instrumenta". U svaku ruku je uzeo po jedan veliki dječji autić, povlačio ih je po podu, a kad bi im se kotači navili i počeli okretati, prislanjao ih je na mikrofon. Zujanjem kotača, koje se miješalo sa mikrofonijom, stvarao je takvu buku da se ljudima doslovno dizala kosa na glavi. Nikada do tada na koncertima nisam doživio nešto slično. Mada je jednom dijelu publike sve to bilo smiješno, za mene je to bilo istinsko ludilo, jer Brecelj se nije zajebavao. Eksperimentirao je sa publikom, kao da traži granicu njenog pucanja.

Uvijek kada sam nakon te večeri gledao nastupe Buldožera, imao sam osjećaj da je svojim odlaskom Brecelj poput vampira isisao svo ludilo i anarhiju iz njihove muzike.
Bio sam na dva njihova nastupa iz serije koncerta koji su zabilježeni na live albumu "Ako ste slobodni večeras". Sjećam se oduševljene nasmijane publike. Bila su to prava narodna veselja, ali bez Brecelja za kormilom provokacija se pretvorila u zezanciju, zaplovili su prema komercijalnim vodama i malo po malo su izašli iz moga vidokruga.

 KLUB FLU - BEOGRAD 1990
AUDIO SNIMKA KONCERTA

BRECELJ U RIJECI 1983/1986

FOTOGRAFIJE: DAMIR KRIZMANIĆ - KRIZA

HVALA DAMIRU KRIZMANIĆU NA DOZVOLI ZA KORIŠTENJE FOTOGRAFIJA

PSIHOMODO POP - ĐURO 1988

October 9, 2013, 3:20 pm

≫ Next: PRIČA O LIMUNOVOM DRVETU II

≪ Previous: MARKO BRECELJ

$

0

0

PSIHOMODO POP 
O.K. ĐURO ĐAKOVIĆ
ZAGREB 27-06-1988
1. Telegram Sam (fade in)
2. Rano jutro
3. Polako, polako
4. Frida
5. Leteći odred
6. Nebo
7. Hej, djevojko
8. Nema nje (zauvijek) (cut)
9. Kad sam imao 16
10. Ja volim samo sebe
11. Ramona
12. Sve je propalo
13. No Fun
14. Ja sam
15. Ja volim samo sebe (ponovo)

DAVOR GOBACvokal
SAŠA NOVAK RADULOVIĆ - SALEgitara / prateći vokal
SMILJAN PARADIŠ - ŠPARKAbas gitara / prateći vokal
VLATKO ČAVAR - BRADAgitara / prateći vokal
TIGRAN KALEBOTA - TIGIbubnjevi

SLUŽBENA STRANICA PSIHOMODO POPA:

DEMO GRUPE PSIHOMODO POP I TROBECI  

KONCERT U KULUŠIĆU 1984 - AUDIO

DEMO 1985 - AUDIO

KONCERT U LAPU 1986 - AUDIO

GODINA ZMAJA 1988 - VIDEO

HVALA KREŠIMIRU KOLARU 

PRIČA O LIMUNOVOM DRVETU II

October 14, 2013, 4:21 pm

≫ Next: PAS SA DVA...

≪ Previous: PSIHOMODO POP - ĐURO 1988

$

0

0

Nadam se da će sa ovom mojom kratkom pričom, da se razjasni stvarni početak nečega što je u kasnijem razvoju donelo Yugo-Rocku nezaboravnog umetnika na peru i žicama - Milana Mladenovića. 

 - MILAN MIKICA STEFANOVIĆ -

PRIČA O LIMUNOVOM DRVETU II

PERIOD OD UPOZNAVANJA DO PRVIH OBRISA BENDA 

Otvorena šaka i širom otvoreno srce za upoznavanje i druženje, bila je jedna od osnovnih karakteristika tadašnje naše ex YU mlade generacije. Nakon prvog susreta Milan Mladenović i ja smo počeli da se viđamo par puta nedeljno, prvenstveno u njegovoj sobici na 2.om spratu u Ustaničkoj 178, a onda i kod mene jer je bio red da majka Miri predstavim svog novog druga pristiglog iz Sarajeva (Sarajevo-Beograd, to su za nas tada bile velike razdaljine). 

On mi je pokazao i prve akorde na gitari, nakon čega sam odlazio kući i vežbao satima trpeći bol na vrhovima prstiju leve ruke. Bio mi je veliki problem uskladiti rad leve i desne ruke tj. promenu akorda levom sa ritmičkom podlogom desne ruke. Kad sam ušao malo u štos, sjurio bih se do njega, pokazivao bih mu šta sam novo naučio, a onda bi prosviravali sve stvari koje nam je naš tadašnji nivo poznavanja instrumenta, tj. gitare, dozvoljavao. Svirali smo svaki put kad smo nalazili vremena, a mi smo to tako nameštali da je vremena skoro uvek bilo na pretek (samo kad bi Spasa i Danica pustili Milana). Jedino me je, svaki put kad sam ulazio u njegov stan, bez obzira na osmehe i prijatne reći upućene od strane Milanovih roditelja, sačekivao neki hladni talas. Neka tiha neprijatnost, na koju nisam nailazio odlazeći kod ostalih drugova, tako da sam jedva čekao da se nas dvojica zabijemo u njegov sobičak, koji je bio odmah desno od ulaznih vrata, te počnemo iznova da vrludamo po našem svetu muzike zaboravljajući na svakodnevne obaveze i moranja raznih vrsta. Tu je jednostavno bio naš svet. 

Često smo zajedno odlazili i na slušanje ploča u stan moga tadašnjeg dobrog drugara Dragana Šoća–Belgijanca, bubnjara iz početne postave benda “Igra staklenih perli”, koji je stanovao u ulici ispod Milanove. To se tada dosta praktikovalo, jer tih godina nisu svi imali gramofon. Kod njega smo satima preslušavali određene ploče do tančina, pratili šta ko svira, kako svira, oduševljavali se prelazima na bubnjevima, solima na gitari, harmonijama i tekstovima ... piiiiiiiiiii!!! čitave studije. Sa Belgijancem sam otkrio i svoj afinitet prema bubnjevima, što se kasnije na nekim, doduše vrlo retkim tezgama sa Limunjacima, pokazalo vrlo korisnim u slučajevima kada je Dule izostajao (Dušan Dejanović bubnjar prve postave grupe “Limunovo Drvo”). Belgija, kako sam ga zvao, mi je jednog dana pozajmio na neko vreme par bubnjarskih palica, te sam se u uobičajenim seansama sa Milanom (kad njegovi nisu bili u stanu) zdušno oprobavao kao bubnjar, udarajući besomučno po dve stolice, koje mi je Milan izdvojio teškom mukom apelujući na njihov integritet. 

Moram da budem iskren, da mi je malo smetala ta Milanova povijenost u odnosu na strogoću njegovog oca, ali to je bilo razumljivo budući da je Spasa bio oficir tadašnje JNA, te su se nepisana pravila kuće morala bezuslovno poštovati. Miša (kako su ga zvali njegovi) se ponekad pojavljivao pored terenčeta gde smo skoro svakodnevno nas nekolicina igrali basket, zagriženi u nastojanjima da ne budemo poraženi. Sedao bi na travnati deo sa leve strane koša i pasivno pratio surovo ozbiljne partije basketa, ne trudeći se mnogo da upozna učesnike. Kao da je bio u nekom svom svemiru. A onda bi se posle izvesnog vremena Spasa pojavljivao na terasi i udarcem par puta dlanovima o dlan davao Milanu do znanja da je završen njegov period opuštanja, nakon čega je on kao lansirna raketa polazio nevoljno, skoro trčeći, put njihovog ulaza, što je u meni izazivalo osećaj gneva i sažaljenja u isto vreme. Nekako nisam nikako mogao da se pomirim sa sistemom te inkorporirane Spasine discipline. Ipak moram priznati da sam bio prisutan i trenucima u kojima je Spasa pokazivao svoju dobroćudnu stranu, opušteni deo sebe, a to je najčešće bilo za stolom (često sam ručao kod njih kad su se preselili u Novi Beograd) i nakon toga, kada je sedao na trosed ispred televizora na kome su se vrtela ona 2-3 kanala i očekivao od tetka Danice da mu skuva tursku kafu. 

U tom nekom početnom, ljudskom i muzičkom upoznavanju, Milan mi je svirao neke od svojih tadašnjih autorskih kompozicija, koje su za ono vreme tekstualno bile za mene otkrovenje i ostavile neizbrisiv trag u mojim kasnijim razmišljanjima pri pisanju tekstova i muzike. Sećam se prve: 

GUBITAK 

Nešto staro osećam da gubim, neke davne osmehe bez smisla 

Moć da večno tragam za novim i da nosim žaoku pod miškom 

Moj je život skrenuo u vode mirnih reka i kratke trave 

Uvek znam šta me napred čeka i zato više nisam budan kao pre 

Ako tražiš u meni odsjaj vatre što je prestala da gori 

Nećeš naći niti iskru što se protiv snova bori 

Ako tražiš u meni ono vreme koje prođe, ali me ne maknu 

Nećeš naći niti časak da ti malo olakša breme 

Deo mene je zakopan pod zemljom, koju sada osećam pod nogom 

Ostao sam usred ovog grada kao mrtvo drvo kraj puta

Ne znam da li postoji neko ko zna melodiju i akorde pesme "Gubitak". Čak mislim da se ni Gagi ne seća bilo koje od njegovih ostalih ranijih pesama. Meni su ostale upečatljive i zaorale su duboku brazdu u mom intimnom emotivnom svetu. Vidim da njegovi neobjavljeni tekstovi kruže po raznoraznim člancima na internetu (neki i nepotpuni kao ovaj koji sledi), a vidim i razno-razna prepričavanja i prepisivanja (vrlo štura) o tome kako je “Limunovo Drvo” nastalo, pa će nadam se s'ovom mojom kratkom pričom (pričom drugog Milana), da se razjasni stvarni početak nečega što je u kasnijem razvoju donelo Yugo-Rocku nezaboravnog umetnika na peru i žicama, Milana Mladenovića. Kad smo već kod tih nekih pesama, koje da tako kažem nisu videle svetlost pozornice, ima još jedna njegova pesma koju bih pomenuo (s’tim što se ne sećam melodije celog refrena i svih akorda): 

PESMA O PROLAZNOSTI 

Hteo bih da vratim dane kad sam bio čovek sasvim svoj 

Hteo bih da vratim sate dugih misli kojim ne znam broj 

Sve se tako brzo kreće , čovek stari dok je mlad  

I ti retki časi sreće 

Život teče dok se spava, vreme beži dok ga gledaš 

Neko stigne da ga kroti, ja mu samo gledam leđa 

Želeo sam nekad stvari koje sada ni ne gledam 

Živeo za taj trenutak, kada prođe ni sam ne znam. 

Uf! Ovo baš drma: “Život teče dok se spava, vreme beži dok ga gledaš, neko stigne da ga kroti, ja mu samo gledam leđa" !!!. Pa: “Želeo sam nekad stvari koje sada ni ne gledam”!!! Pre otprilike 6-7 godina dok sam živeo u Italiji, bistrio sam neki rokovnik iz 70-ih gde sam beležio raznorazne pesme kao: Imagine, Something (Beatles), Motion pictures (Neil Young), Spusti glavu na moj jastuk (YU grupa), From the beginning (EL&P), pa tekstove od neke grupe Andwella i druge, a između njih sam našao i tekst te pesme. Uzeo sam refren i deo druge strofe, dodao dve strofe, popunio neke rupe u tekstu i tako je nastala pesma “VREME LETI”. 

VREME LETI 

Jurio sam putevima kao vetar obroncima i želeo da pobegnem ni sam ne znam što 

Igrao se godinama kao vreme časovima, koji vratiti se neće, to znam sigurno 

Non sono solo…ma adesso so...che il tempo vola 

Želeo sam sve na dlanu, hteo sve u jednom danu da dotaknem, da progutam, da osetim bol 

Zadah sreće na mom pragu davao mi je tada snagu da izbegnem ruševine u životu mom 

Ja nisam sam, al' sada znam da vreme leti 

Sve se tako brzo kreće, čovek stari dok je mlad 

I ti retki časi sreće bude noću ovaj grad 

Život teče dok se spava, vreme beži dok ga gledaš 

Neko stigne da ga kroti, a ja mu samo gledam leđa 

Voleo sam nekad stvari koje sada i ne gledam, živeo za taj trenutak koji je prošao 

Stavio sam u džep vreme i mislio da se predam, ali ispod hladnih kiša nisam zastao 

Znam nisam sam, al' sada znam, da vreme leti 

Dok smo još u odeljku Milanovih neizdatih pesama pomenuo bih i ovu koju je napisao 1975. godine, vrlo brzo nakon preseljenja sa naselja Konjarnik u blok 23 u Novom Beogradu (kod Sava centra samo sa suprotne strane auto-puta). Iskreno, ne sećam se naziva. Mislm da je „GRAD“. Beeeeh! Nisam siguran. 

Ako kreneš da tražiš, a ne znaš ni koren, ni fabrički broj 

To su stvari u nama, to je naš pogrešno srezani kroj 

Toplane u magli, težak vazduh i dim oko nas 

To je mesto gde živim, gde trošim godine, mladost i rad

Idilične slike sa sela ne poznajem kao svoj rod 

U moje je pesme davno ušao pesak i smog 

Ne mogu da shvatim ljude što vređaju ovaj grad 

To je mesto gde živim, gde trošim godine, mladost i rad

Pogled sa Milanovog prozora na 15-om spratu, od kuda se vide dimnjaci obližnje toplane na Savi koje spominje u pesmi

Posle slušanja Milanovih autorskih radova nekako sam se okuražio, te sa akordima koje sam poznavao napravio sam melodiju i pratnju na gitari na Šantićevu pesmu: “NE VERUJ”, što je kasnije ušlo u početni repertoar benda LIMUNOVO DRVO i spontano me uguralo u vode kreiranja autorskih kompozicija.

Nastavci slede...

MILAN MIKICA STEFANOVIĆ
STRAŽARNI LOPOV 2013

PRIČA O LIMUNOVOM DRVETU - PRVI DIO 

PAS SA DVA...

October 18, 2013, 10:29 am

≫ Next: BRESTOVAC

≪ Previous: PRIČA O LIMUNOVOM DRVETU II

$

0

0

NA ŽALOST NE ZNAM TKO JE AUTOR STRIPA

---

BRESTOVAC

October 25, 2013, 12:26 am

≫ Next: LOU REED - NEDJELJNO JUTRO

≪ Previous: PAS SA DVA...

$

0

0

BRESTOVAC 

MJESTO GDJE JE SAHRANJENA LJUBAV 

Nakon petka provedenog u Centru (SC-u), večeri za vrijeme kojih bi se nagutali dima i jeftinog vina, svaku subotu bi se zaputili na Sljeme. Ideja vodilja je bila zatrovana pluća i natečeni mozak liječiti svježim planinskim zrakom, ali ako bi na neki prizemniji način gledali na te izlete, bio je to ipak samo nastavak započetog prošlo veće. 

Tako bi se tih dana našli na okretištu tramvaja na Mihaljevcu, od kuda je tramvaj broj 15 zasebnom kratkom linijom vozio izletnike do tunela „Sljeme“, koji se nalazio na zadnjoj stanici, Dolje. Tu bi sišli sa tramvaja, u gostionici 4 Asa sačekali one koji su eventualno kasnili, a onda bi prošli kroz tunel "Sljeme", u kojem je uvijek bilo mračno i kapalo kao u nekoj špilji, te bi nakon nekih dvjestotinjak metara uskom stazom kroz šumu došli do drvenih stepenica koje su vodile do žičare. 

Najvjerojatnije smo na prvi pogled izgledali kao hipici, duga kosa, traperice, kožni kaputi, sajmonice (ja sam često na jednoj ruci nosio bijelu žensku rukavicu), ali „peace and love“ parole nisu bile u domeni našeg razmišljanja. U to vrijeme su se u Jugotonu pojavile ploče kao što su prvi album od Azre ili recimo „Ace of Spades“ od Motörheada i vrijeme hašomanijade je polako prolazilo. 

Kad bi konačno stigli do zgrade žičare, na maloj blagajni bi kupili karte i stali u red koji je stepenicama milio do prostorije u kojoj je ograđena staza vodila do velikih staklenih vrata, na kojima su radnici žičare kontrolirali karte i puštali po četiri osobe u male kabine. Kako nas je uvijek bilo minimalno sedam morali smo se podijeliti u grupe. Najbolja pozicija je bila u kabini sa Žiletom. Njegova je majka uvijek za te prilike spohala pile, koje se u pravilu smazalo za tih dvadesetak minuta koliko smo se vozili do vrha. Žičara je imala trinaest stupova, a kod svakog stupa kabine bi se zatresle i to je bio znak za zdravicu, pa bi se tako putem već svi dobrano nacicali.
Na vrhu bi se prvo umili svježom planinskom vodom na česmi koja se nalazila pored gornje stanice. Od tamo je vodio šumski put prema Planinarskom domu „Željezničar“, ali mi bi se gotovo uvijek uspeli do TV tornja, a onda bi se od tamo sjurili padinom, te kad bi zbog ubrzanja popadali, doslovno bi se otkotrljali do male drvene nastambe na sredini Činovničke livade. Tu je bila prva malo duža stanka koju bi iskoristili da dokrajčimo sve zalihe jela i pića koje smo ponijeli sa sobom.
Nakon toga bi se spustili do Željezničara i pogledali da li ima još koga od ekipe iz Centra. Tamo smo upoznali Olju, Natašu i Željku, koje su na neki način na tim izletima postale dio škvadre. U Željezničaru je uvijek bila gužva, pa bi od tamo najčešće produžili do Planinarskog doma „Runolist“, gdje je bilo nekako mirnije. Idealno da se sredimo do kraja. 

Kad je te 1980. godine snijeg zabijelio obronke Medvednice, netko je predložio skijanje. Sini i ja smo jedini imali skije i pancerice, jer smo već otprije bili skijaši, Žile je za tu priliku kupio najbolju moguću opremu koja se tada mogla naći u Zagrebu, neki su posudili skije od frendova, a neki u šupama u obližnjim kvartovima. Umjesto u skijaškim odjelima skijali smo u trapericama i kaputima.
Unatoč velikim očekivanjima, to naše pomno isplanirano skijanje je ispalo totalni debakl. Žile se pokušavao skijati na takvoj padini na kojoj se morao odguravati štapovima da bi se imalo kretao, a Bego i Jura Kokošar su se već prilikom prvog pokušaja sjurili poput kamikaza, izletjeli sa staze pravo u šumu, te je Jura uz to još i poljubio drvo. Moljac, Kum i Ćevap su odustali i zasjeli u Željezničar, gdje smo se ubrzo svi skupili i tu je sportskim aktivnostima bio kraj. 

Kad je te godine zima bila na odmaku i snijeg se već polako počeo topiti, Sini i ja smo otišli još jednom sami na skijanje. On je da bi išao što brže za tu priliku mazao skije sa voskom do kasno u noć, za razliku od mene koji bi najradije na dno skije zakucao čavliće da idu što sporije. Spustili smo se tada par puta po čitavoj stazi, a onda smo se otišli malo ugrijati u Željezničar.
Kad smo napokon iz njega isteturali, skijaške vlečnice više nisu vozile jer se spuštala noć. Ne znam 'ko je od nas nadošao na ideju da nadoknadimo propušteno tako da se sa Sljemena do Zagreba spustimo na skijama, ali dok smo uvidjeli u što smo se uvalili već je bilo kasno za povratak. Em nas je zanosilo od pive i kuhanog vina, em je planinski put po kojem smo išli bio toliko uzak da nije bilo prostora za bilo kakav manevar, te smo dobivali preveliko ubrzanje, pa sam na jednom zavoju čak izletio sa puta i ostao naglavačke visjeti nad provalijom na vezici kojom je skija zakačena za nogu. Ipak, vrhunac ove avanture je bio kad smo skužili da smo zaboravili da snijega nema skroz do dolje, pa smo jedan dobar dio puta morali nositi skije na leđima. 

Na Sljemenu smo u par navrata snimali i filmove sa Žiletovom osam-milimetarskom kamerom. Bile su to kratke pričice koje smo bez nekih velikih planova i priprema smišljali na licu mjesta.
Kako sam u to vrijeme vidio u Džuboksu jednu fotografiju grupe Buldožer na kojoj kao Brecelj sa omčom oko vrata visi sa drveta, a u biti ostali iz benda stoje ispred njega i svojim tijelima zaklanjaju stolicu na kojoj stoji, predložio sam da i mi snimimo jedan kadar u tom stilu. Prijedlog je bio moj, pa sam ja određen za vješanje. Budući da nismo imali stolac pronašli smo neki razvaljeni panj, od remena smo napravili improviziranu omču i zavezali je za granu. Umetnuo sam u nju glavu, svi su stali ispred mene da se ne vidi panj na kojem stojim i Žile je viknuo – „Akcija!“.
Kad je kamera počela snimati čitava ta scena je bila suviše statična, pa je počelo naguravanje koje je završilo tako da sam izgubio ravnotežu i zakoprcao se na omči. Na sreću Nani Putnik me na vrijeme uhvatio za noge, jer bi inače to bila moja prva i zadnja velika uloga. 

Povratak sa Sljemena je imao dvije varijante. Ako bi ostali do sumraka onda bi otišli na zadnju vožnju žičare prema Zagrebu, a ako bi krenuli ranije onda bi doslovno trčali do dolje kroz šumu i to ne po planinarskoj stazi nego okomito ispod sajle od žičare koja nam je u tom slučaju služila kao orijentir. 

Nikad neću zaboraviti dan kada smo u šumi naišli na kapiju koja je stajala na ulazu nekog razorenog napuštenog zdanja. Zgrade sa razbijenim prozorima su stršale između drveća poput zapuštenih nadgrobnih spomenika. Uzverao sam se po zidu obraslom korovom na postrani balkon i preko njega ušao u veliku glavnu zgradu. Staklo mi je pucketalo ispod cipela, dok sam šetao praznim, zaboravljenim prostorijama. U podrumima smo našli razasute ampule, epruvete, ostatke bolničke opreme. Sobe nalik na laboratorij, koje su izgledale kao da je u njima neko zlo uništilo svaki trag života. Lutali smo tim mrtvim oronulim zgradama sve dok u jednom trenu naš dah nije probudio usnule strahove. Zvuk slomljenog stakla je odjeknuo šumom poput zvona sa crkvenog tornja. 

Sljedeći dan sam pitao majku o tim ruševinama i ona mi je rekla da je to nekad bila bolnica Brestovac. Prekopao sam po knjigama iz kućne biblioteke i u jednoj sam našao priču o liječniku Milivoju Dežmanu i Ljerki Šram, nekad najljepšoj zagrebačkoj glumici.
Pisalo je kako je ona bila jako lijepa, a on ne baš naočit, pa unatoč tome što su se često viđali nikako nije mogao dokučiti da li ima kakve šanse da joj postane nešto više od prijatelja. Kada je odlazio u Austriju na studij, na željezničkoj stanici je konačno skupio hrabrost i priznao joj što osjeća za nju, a ona mu je tada obećala da će ga čekati.
Ipak, sa vremenom njena pisma su prestala stizati. Čuo je od ljudi koji su dolazili iz Zagreba da se viđa sa drugima, ali on u to nije želio vjerovati, sve dok nije saznao da se udala i rodila dijete drugome. Unatoč tome što ga je iznevjerila, te unatoč javnim ogovaranjima i podsmjehu okoline, on je i dalje nije mogao prestati voljeti, a nakon što ju je muž ostavio i zbog neke pronevjere zauvijek pobjegao iz Zagreba, preuzeo je brigu za nju i njenog sina.
Napokon su počeli zajedno živjeti i kad je izgledalo da ova priča ipak ima za njega sretan kraj, ona je oboljela od tuberkuloze.
Dežman je iskoristio sav svoj ugled, te kako bi joj pomogao je pokrenuo inicijativu za gradnju bolnice za plućne bolesti u šumi na obroncima Medvednice i tako je sagrađen sanatorij Brestovac koji je postao prvo specijalizirano lječilište za plućne bolesti u ovom dijelu Europe. U njemu je postojala knjižnica, kino-dvorana, ali i gospodarski objekti poput mljekare, pekarnice ili farme.
Unatoč svoj brizi koju je tamo dobila, ona mu je ipak u Brestovcu izdahnula na rukama. Priča kaže da ju je osobno položio u lijes i nakon toga otišao iz Zagreba.
Nisam mogao vjerovati kad sam na fotografijama vidio kako je Brestovac nekad izgledao, ali još me više šokiralo kada sam kasnije saznao što se na tom mjestu dogodilo 1945.godine. To tada nije bilo zabilježeno niti u jednoj knjizi. 

Mala kolona se kretala uskom planinskom stazom prema žičari. „Don't you want me baby...“ - čuo sam glas od Olje. Gledao sam ih sa uzvisine zavaljen u lišće na padini koja je bila toliko strma da sam u tom ležećem položaju ustvari stajao naslonjen na tlo. Sunce je već polako zaronilo u visoke krošnje drveća. Čekao sam da zamaknu iza brežuljka, a onda sam se odgurnuo od tla i potrčao niz padinu.
Trčao sam kao da lovim vjetar između drveća. Lišće razasuto po blatu, bakreni tobogan. Kada bi osjetio da gubim kontrolu nad pokretima uhvatio bi se za neko stablo i zaustavio, a onda bi se nakon par trenutaka pustio i nastavio dalje. Brzina mi je odvajala stopala od tla, dok sam preskakivao preko stijena čiji su vrhovi virili oko korijenja. Kao da letim.
Na šumskom putu koji vodi do Brestovca, začuo sam šapat iz krošnja drveća, zvuk postanka lišen svakog utjecaja čovjeka. Došao sam do kapije, ali jednostavno nisam mogao dalje. Kao da sam osjetio svu bol urezanu u koru drveća koje je prikovano za zemlju moralo gledati svu patnju koja se događala na tom mjestu, sagrađenom na temeljima beskrajne ljubavi, od kojega su neka lica bez imena napravila stratiše.
Izmaglica je poput vela prešla preko lišća usnulog na vlažnoj zemlji i sumrak je šutke šarene jesenje boje prekrio nijansom sive. 

Zatvorio sam oči i otvorio ih u prostranoj poluosvijetljenoj prostoriji. Čovjek u svečanom odijelu nijemo je stajao pokraj kreveta u kojem je ležala žena u bijeloj spavaćici. Nježno ju je podigao, kao da se boji da ne otprhne ljepotu sa njenog lica i pažljivo spustio u veliki drveni kovčeg. Vrijeme je kapalo i kapalo po bijelim zavjesama. Detonacije u daljini su prizvale demone. Kamioni su svakodnevno dovozili razbijene olovne vojnike. Doktori krvavih rukava, časne sestre i jauci. A onda je došla neka druga vojska. Izvela je olovne vojnike iz zgrada i sve ih satrla. 

Zatvorio sam oči i ponovo ih otvorio na tramvajskoj stanici. 

Šuma mi je dala oprost kao blagoslov, ali sam još dugo vremena bio uvjeren da ona čista, iskrena ljubav više ne postoji. Da je sahranjena u ruševinama Brestovca. Petnaest godina sam živio kao vlak bez stanica, a onda sam je jedne novogodišnje noći pronašao na Brankinim usnama.

Možda je toga dana niknulo jedno sjeme hrasta kod Brestovca, na obroncima podno Sljemena.

PHOTO BY GORAN POLAK (2013)

LOU REED - NEDJELJNO JUTRO

October 28, 2013, 2:52 pm

≫ Next: POSLJEDNJA KINO PROJEKCIJA

≪ Previous: BRESTOVAC

$

0

0

LOU REED
PARIS 1974

1. Sweet Jane 
2. I'm Waiting For My Man 
3. Lady Day 
4. Vicious 
5. Sally Can´t Dance 
6. Ride Sally Ride

NEDJELJNO JUTRO

Nedjeljno jutro

Donosi svitanje

I samo taj nemir me prožima

Početak svitanja

Nedjeljno jutro

I samo te izgubljene godine pored mene

Pazi se svijet je iza tebe

Uvijek je netko uz tebe tko će nazvati

I nije to ništa


Nedjeljno jutro 

I ja padam

Imam taj osjećaj i ne želim znati

Početak svitanja

Nedjeljno jutro

I samo te ulice koje si nedavno prešla

Pazi se svijet je iza tebe

Uvijek je netko oko tebe tko će nazvati

I nije to ništa

Nedjeljno jutro

SUNDAY MORNING - LOU REED

THE VELVET UNDERGROUND 1966

Lou Reed je umro u nedjeljno jutro 27.listopada 2013. godine 

POSLJEDNJA KINO PROJEKCIJA

November 8, 2013, 12:17 pm

≫ Next: ELECTRIC ŽARE

≪ Previous: LOU REED - NEDJELJNO JUTRO

$

0

0

POSLJEDNJA KINO PROJEKCIJA

Nema više Slobode, nema Partizana, nema Bratstva, Jedinstva, nema Balkana. Nema više čak ni Zagreba.

Kad se svjetla ugase i zujanje velikog projektora utihne žamor, snop svijetla iz malog prozorčića zakoluta zrakom prašinu sa izlizanih sjedala. Za izgubljene stvari ne odgovaramo. Šešir, rukavice i kišobran. Grickanje i pljuckanje koštica. Uzdignuti pogledi traže put do drhtave slike, između glava visokih gledaoca.

Čiča sa škarama je izrezao sve scene za koje je smatrao da su nemoralne ili sa previše nasilja. Smislio je novo ime filma koje nije imalo veze sa onim na originalnim plakatima. Blagajnica sa cigaretom zaglavljenom među prstima, usporeno je otkidala karte iz velikih blokova. Uvijek je prvo prodala prvi red balkona, jer je na tim mjestima bilo sigurno da ispred vas neće sjesti neki dugajlija.

Zvuk je bio loš i titlovi ponekad nisu imali veze sa riječima glumaca, ali stara zagrebačka kina su imala dušu satkanu od ljubavi prema filmovima, njenih posjetitelja.

PRVI DIO: PLANTAŽERI I BRĐANI

Moja opčinjenost kinom i filmovima je počela jako rano, još u osnovnoj školi. Uvijek sam si smišljao jako pametne hobije, pa sam tako tada skupljao karte od kino predstava. Lijepio sam ih u bilježnicu i ispod njih ispisivao imena filmova koje sam gledao.

Toliko sam bio zaluđen da sam znao u jednom danu pogledati i po dvije projekcije. Sva kina su najčešće imala samo jedan film na programu, sa uobičajenim počecima prikazivanja u 16, 18 i 20 sati, pa sam morao kao sumanut trčati gradom od kina do kina, da bi stigao sa jedne projekcije na drugu. Najčešća ruta mi je bila od kina Mosor, preko štandova na Kvatriču, do kina Partizan.

Mosor mi ja bio na desetak minuta tramvajem od kuće pa mi je bio najčešće odredište. Tamo je uvijek sve bilo nekako mirno i usporeno, za razliku od Partizana oko kojeg je uvijek bila neka frka u zraku. Tamo se ispred kina najpovoljnije u gradu moglo kupiti ciglu. Ponekad i dva puta istu, ako je kupac bio dovoljno glup da je baci nakon što ju je platio.

U centru je bilo puno lakše bauljati od kina do kina, jer su ona bila međusobno udaljena na samo par minuta hoda.

Na Trgu bratstva i jedinstva, koji su svi zbog štandova sa cvijećem zvali Cvjetni trg, nalazilo se kino Zagreb u kojem su se uvijek prikazivali oni najpoznatiji filmovi koji su trenutno bili u ponudi Kinematografa. Tamo su tapkaroši imali pune ruke posla, jer su se karte za sve predstave znale rasprodati čim bi se otvorila blagajna.
Sa desne strane, na prolaz ispred ulaznih vrata od kina se naslanjala picerija iz koje ste imali savršen pogled na u prolazu izložene filmske plakate, a sa lijeve strane se nalazila knjižara. Sa stolova ispred picerije se uvijek čuo žamor i glas prodavača kikirikija, koštica i kokica.

Samo par koraka dalje, odmah iza ugla, smjestilo se kino Balkan koje smo doživljavali kao najelitnije kino u gradu. Predvorje sa kipovima kao u kazalištu. Velika dvorana bez klasičnog balkona. Udobna sjedala i ogromno platno. Duh aristokracije na crvenom satenu.
Od kina Balkan, trebalo je samo par minuta brzog hoda i već bi stajali na blagajni jednog malog kina, nazvanog po jednoj maloj planini, kina Kosmaj, koje se nalazio na početku Jurišićeve ulice. Ako bi pak putem sa Trga Republike skrenuli u Petrinjsku stigli bi u kino Central, a ako bi se umjesto prema Trgu Republike zaputili Margaretskom ulicom prema tramvajskoj pruzi, u Ilici bi nabasali na kino Lika, koje je jedno vrijeme bilo poznato po švedskim i danskim akcijskim filmovima.
Osim unutarnje dvorane, Kino Lika je sa stražnje strane imalo vanjsku otvorenu terasu na kojoj su se isto ponekad prikazivali filmovi, a veliko platno se kroz krošnje drveća moglo vidjeti i sa kamenog zida Zakmardijevih stuba, koje se iz Radićeve ulice penju prema Kuli Lotrščak. Ispred kino platna je bila pozornica pa se tamo znao održati i poneki koncert. Jednom sam tako krajem sedamdesetih stajao na tom zidu i gledao kako tamo Zdravko Čolić u odjeći sa šljokicama oponaša Elvisa.

U Ilici je bilo još puno kino dvorana. Jadran na raskršću sa Frankopanskom, Kozara na Britancu, Kalnik, August Cesarec, ali što su se ona nalazila dalje od Trga Republike prema Črnomercu, to sam u njih manje zalazio. Što su kina bila bliže rubnim dijelovima grada, to je bila veća šansa da vas tamo zaskoči neka lokalna kvartovska banda, da na vama isproba na filmu netom viđene udarce Bruce Leeja.

U blizini samog centra grada bilo je još jedno, po mnogima najljepše zagrebačko kino. Ispod disko kluba Saloon koji je u to vrijeme bio na glasu kao okupljalište šminkera, okruženo zelenilom Tuškanca, nalazilo se kino Sloboda. Gotovo bi se nestvarno činilo kad bi prošli Dežmanovim prolazom ukrašenim filmskim plakatima i kad bi u trenu buku tramvaja i gradsku vrevu iz Ilice zamijenio šum lišća i tišima obojana cvrkutom ptica. Vlažan miris šume. Kiosk sa kokicama ispred širokih kamenih stepenica koje vode do glavnog ulaza.
Bilo je to valjda jedino kino na svijetu koje je imalo otvorenu streljanu odmah pored ulaznih vrata, pa sam uvijek poslije filma kupio šaku metaka i pucao iz zračne puške u male papirne mete.

Neke kino dvorane su stanovnicima grada zauzele posebna mjesta u srcima.
Kino Studio u Vlaškoj ulici je bilo jedno od onih malih predivnih mjesta prvih sastanaka, držanja za ruke, dodira u mraku, prvih poljubaca.
Kinoteka je nekad bila kultno okupljalište Zagrepčana, kip Charlie Chaplina na ulazu, razgovor uz cigaretu, prava oaza za ljubitelje malih art filmova.

Svaki stanovnik ovoga našeg malog grada je imao neko svoje kino, koje mu je iz samo njemu znanih razloga bilo posebno.

Kako sam bivao stariji, tako je sa vremenom kolač u slastičarni pokraj kina, zamijenilo pivo prije i poslije filma. Počeo sam slušati rock muziku i brijati sa prijateljima po klubovima, a kompleks SC-a, koji su svi jednostavno zvali „Centar“, postao nam je najčešće mjesto izlaska.
Odmah nakon njegovog lijevog ulaza, nalazio se veliki pano sa izloženim filmskim plakatima, koji je predstavljao tjedni program prijepodnevnih matineja kina Studentski centar, koje se između ostalog tamo nalazilo. Svaki dan je na programu bio drugi film, ali posjetiteljima tih projekcija je najmanje bilo važno koji se film prikazuje, jer te matineje su same po sebi bile posebne. Sve karte su koštale isto, svako je sjeo gdje mu je bila volja, a publika je bila podijeljena na plantažere i brđane. Što je film bio veći trash, to je zajebancija u kinu bila bolja.

Plantažeri su bili svi oni koji su zauzeli mjesta na parteru, a brđani su bili oni koji su sjedili na stražnjem uzvišenom dijelu. Tijekom čitavog filma vodila su se glasna prepucavanja između te dvije grupacije, a svaki dobar komentar se nagrađivao pljeskom čitavog kina. Svi su bili složni jedino kad su bile „ljubavne scene“.
Čim bi se naziralo da bi mogao pasti poljubac čitavim kinom bi se zaorilo: „Oće, neće, oće neće...“, sve brže i brže, sve glasnije i glasnije, a onda ako je scena završila poljupcem ili seksom zagrmio je pljesak, a ako nije čitavo kino je fućkalo i dobacivalo glumcu na platnu da je papak, da je pojebe i spasi film. Naravno ni glumice nisu bile pošteđene. Čim bi se pojavile u kadru začulo se iz mraka: "Skidaj se kurvo!"
Za one koji su bili preumorni da bi pratili radnju, na tim projekcijama je bio i jedan frik koji je na glas čitao titlove, a nerijetko bi se našao i netko tko bi objašnjavao gledaocima što se u stvari događa u filmu. U prvom redu je uvijek sijedio mali cigić s mini trubicom i znao je odsvirati bojni poziv Američke konjice iz Western filmova, kojeg je obično zapilio u najnapetijim ljubavnim scenama. Ponekad se pijuckalo, ponekad se i zapalilo, a kad bi poslije filma izašli iz mraka dvorane na danje svjetlo i zaputili se prema kući, popodnevno sunce bi nas zaslijepilo kao ušlagirane šišmiše.

KINO STUDENTSKI CENTAR

Vrijeme hašomanijade, pa nakon toga punka i novoga vala, me tih ranih osamdesetih pomalo udaljilo od kino dvorana. 1984. godine sam otišao u Beograd na odsluženje vojnog roka, a kad sam se nakon nešto više od godinu dana vratio kući u Zagrebu su se pojavile prve videoteke.

Možete li zamisliti da se zavalite u fotelju u svojoj sobi, otvorite pivu, zapalite cigaretu, pustite neku video kazetu, a onda da vam odjednom uđe u sobu stotinjak kineza i sjednu oko vas da zajedno pogledate film. E tako je to otprilike izgledalo kad su sredinom osamdesetih Zagreb preplavile videoteke. 

Nastavlja se…

ELECTRIC ŽARE

November 10, 2013, 3:39 pm

≫ Next: DARKO RUNDEK

≪ Previous: POSLJEDNJA KINO PROJEKCIJA

$

0

0

ELECTRIC ŽARE 
VIDEO 2012/2013

1. Polovni vojnik
2. U ovom društvu
3. Volim te (ft. Remi) (plakati)
4. Političar
5. Mama (Garaža HTV live 2013)
6. Lenta (Garaža HTV live 2013)
7. Razgovor bez riječi (Garaža HTV live 2013)
8. 4 kaputa (Garaža HTV live 2013)
9. Strah (Garaža HTV live 2013)

ELECTRIC ŽARE
HRVATSKI RADIO 16-02-2013 

1. Krenuo sam gore
2. Čudoviste
3. Razgovor bez riječi
4. Crna limuzina
5. Ne to nisi ti
6. Politicar

BONUS:
7. Mama

Žarko Jovanovski - vokal

Nevio Smajić - gitara

Igor Premor - bas

Miro Gik - Bubanj

ELEKTRIČNI ŽARE

Intervju sa Žarkom Jovanovskim, pjevačem , tekstopiscem i liderom garage punk rock grupe "Electric Žare"

GORAN POLAK: Kako si mi jednom prilikom ispričao, tvoj glazbeni put je započeo početkom osamdesetih sa  jednim malim neobičnim koncertom u SC-u. Možeš li se molim te za Stražarnog Lopova prisjetiti toga čudnog nastupa?

ŽARKO JOVANOVSKI: Zapravo, ja ne znam nekog iz osamdesetih da je bio mlad i da nije imao bend ili da nije nešto svirao. To je bio "mus" tog vremena, kao iz pjesme grupe Film "Zamisli život u ritmu muzike za ples". Bend s kojim sam imao prvu svirku, 1984. godine zvao se Fotografias misteriosas (Misteriozne fotografije) i to je bila teška alternativa. Svirali smo neku Bauhaus spiku. Nas troje, evo više se ne sjećam niti svih imena ljudi, zamolilo je Arsena Oremovića, buduću zvijezdu hrvatskog novinarstva, koji je tada izvrsno svirao bubnjeve, da potpomogne naš projekt. On je pristao, i onda smo imali tjedan dana intenzivnih probi kod jedne cure u Prečkom, kojoj sam kao zalog  jer nije bilo para (kao što ih nema i danas) dao svoju akustičnu gitaru (poslije su me starci zajebavali zbog  toga). Bend je nastupio na "Polet platzu".

Taj "Polet platz" je bila tjedna manifestacija u Studenskom centru,  početkom 1984. godine, gdje su svirali novi bendovi. Sjećam se da je pjevač zaboravio tekst na prvoj stvari i onda smo ga grupno potjerali s pozornice te nastavili svirati dalje još pet instrumentala. Jebeno je da nas je došla slušati masa ljudi. Čak smo imali i bis. Ja sam onda svirao gitaru.

To je bio jedan nastup i onda se bend raspao.

GP:Zašto je od tada moralo proći dvadeset i kusur godina da bi se pojavio Electric  Žare i sa svojim picekima snimio album "Moj auto ide di-di" (Slušaj Najglasnije 2005)?

ŽJ: Uuuu, to je teško pitanje... Počeo sam raditi neke druge stvari u životu, upisao se na Likovnu akademiju, onda je bio rat, onda je došla kćer na ovaj svijet... Zapravo, mislio sam da više nikad neću raditi neku muziku i nešto slično. Negdje 2005. u prostor gdje sam tada radio svoje grafičko-dizajnerske poslove, u Končarevoj (ili danas Ozaljskoj), frend, koji je svirao u hard core punk grupi Generali, Velibor Mandić donio je tamo svoje pojačalo, fuzz i gitaru, pretpostavljam, jer je bio stalno podstanar koji tri put godišnje mijenja mjesto boravka pa mu je bilo sranje nositi stalno te stvari sa sobom i onda je te sve "viškove", uvalio meni. I onda bi ja, u pauzama posla naprosto, u nedostatku bolje ideje kako potrošiti vrijeme uzeo tu gitaru i krenuo nešto svirati.

Pošto su onda postojali sajtovi za demo bendove, jednom se više ne mogu sjetiti imena, a drugi se zvao "Earbugs", ja sam sve te snimke stavio online i jednu je nekako slučajno čuo Zdenko Franjić, te je poslije u kontaktu pitao jel bi ja to dao na njegovu kompilaciju "Bombardiranje New Yorka" 11 ili 13, memorija me više ne služi. Radilo se o "Pljački banke". Ok, rekao sam. I to je završilo gore.

Inače, ime Electric Žare i njegovi piceki su, također, nekakav dug osamdesetima. Frend, punker Darko Glas u jednom zamahu inspiracije, kad sam mu rekao da ću možda poslije Fotografias misteriosas raditi novi bend pitao je: "I kak će ti se zvat band - "Electric Žare i njegovi piceki"? Piceki su otpali, a ostao je Electric Žare.

GP: U toj početnoj fazi Electric  Žareta  si sam snimao pjesme uz pomoć kompjutera i ritam mašine. Što je prevagnulo da svoje piceke  ipak zamijeniš sa muzičarima?

ŽJ: Pa da, sve te pokušaje sviranja sam išao snimati, iz zezanja. Ritam mašina je bila, jer nitko ionako ne bi htio svirati te poluideje.  Ok, nitko neće, onda nek kompjuter bude moj prijatelj... Nastalo je u tom džiru, 2005. negdje 15-ak pjesama. Onda sam to počeo puštati frendovima, i našao se jedan koji se zalijepio i reko - "Meni se to sviđa, ajmo napraviti pravi band..." Riječ je o Matić Darku, koji je svirao i u jednoj postavi "Tamničarsa". Isprva mi je to bila vrlo šašava ideja, ali sam pristao. Darko je skupio ekipu - Maha za gitarom (ex Alkotest i Problem Childe), Martin za bubnjevima (ex-Revolver), Darko je svirao gitaru i došao je Robi-Trebor na bas - s kojim i danas sviram u AbnorMalan (ex Psihomodo pop, Ritam s onog svijeta, ex-Demona i još štošta).

Probavali smo dva mjeseca, dok Robi nije otišao. Zašto? Jao, ta prva postava Electric Žareta bila je grozna. Ne zbog drugih ljudi nego zbog mene. Imam još danas video snimke s tih proba i to se ne da slušati. Zbog mog groznog pjevanja (ni danas nije bolje!).

GP: U jednom tekstu sam pročitao da je Electric Žare zagrebačko-vinkovačka grupa, u drugom piše samo vinkovačka, a onda opet u tekstu pjesme „Pljačka banke“ pljačkaš sa tvojim inicijalima je državljanin Republike Hrvatske porijeklom iz Makedonije (!?!). Možeš li razjasniti gdje se u stvari nalaze stvarni korijeni grupe  i predstaviti je preko njenih članova?

ŽJ: Moj stari je bio Makedonac. Bio, jer je umro 2012. godine pa sam i ja tako Makedonac iz te pjesme "Pljačka banke"... To je zezanje na moj vlastiti račun.

Electric Žare je sada zaista pola Zagreb, a pola Vinkovci. Iz nekog razloga, čuveni slavonski muzički kritičar "Zli Hadžo" je u jednom svom prikazu nastupa banda u Vinkovcima napisao da smo nastavak (Electric Žare) vinkovačke škole  rock'n'rolla i čudaka koji dolaze iz tog grada. Ja se nisam bunio. Čak to i imponira. Gle, čovjek te svrstava uz Satana i Bareta. Pa nije loše društvo za kreativu...

Dakle, u Electric Žaretu sviraju, Nevio na gitari i Miro na bubnjevima, ljudi iz Vinkovaca, a na basu je Igor i ja pjevam i pjevušim - a Igor i ja smo nekakvi Zagrepčani, kad bi do kraja bili iskreni, nas dvoje smo zapravo Zagorci, ja po mami.

Bend je skroz ozbiljno, ako se tako može reći, počeo raditi kad je "Mali", "Mali" jer je najmlađi, bubnjar Miro, došao prije tri i pol godine, poslije županjca Bate. Bate je bio super, ali nije zbog egzistencijalnih razloga mogao dolaziti redovito na probe.

Energija koju je Miro unio među nas je nešto što svi jako cijenimo.

GP: Prošle godine ste izdali od publike i kritike hvaljen prvi album „Prazne riječi“. Par riječi o tom izdanju?

ŽJ: "Prazne riječi" je nezavisni CD Electric Žareta, napravljen 2012. godine i presjek je onog što smo radili od početka do te 2012. Nezavisan je iz više razloga. Niti je interes diskografa bio usmjeren prema nama, niti smo imali volje tražiti službenog izdavača. Slušajući, uglavnom, loša iskustva kolega, nismo ni pokušavali potpisati neki diskografski ugovor. CD dijelimo jer prodaja ionako ne bi išla... Da smo izdali službeni CD još bi ih morali prema ugovoru otkupljivati od izdavača. Suluda ideja. Ali tako danas funkcionira diskografija za neafirmirane bendove.

GP: Kako je došlo do suradnje sa Remi, sve popularnijom pjevačicom grupe Elemental?

ŽJ: Remi je bila na jednoj našoj svirci i na kraju, kad smo završili, došla je na stejdž i rekla da joj je to sve što radimo jebeno i da nešto mora konkretno napraviti sa nama. Poslali smo joj nedovršene snimke i ona je dodala svoje dionice na dvije stvari. Našli smo se i to nam je uživo otpjevala/odrepala. Svi smo ostalo paf, jer žena je napravila tako dobro svoje dijelove kao da je članica benda. Onda je otišla u studio sa Konijem (producent "Praznih riječi" i basist Elementala) i ne rekavši nikom otpjevala što je mislila da treba i kad smo to čuli... A što reći? To je naprosto, kad smo odslušali bilo dobro. Ma ne dobro - savršeno! Respect to Remi!

GP: Budući da je album nezavisno izdanje, na koji se način može nabaviti?

ŽJ: Napisati mail sa ispunjenim formularom C-1745 na zarejova@gmail.com i šaljemo CD. CIjena? Prava sitnica...

GP: Tko je režiser (ekipa) koji stoji iza video spotova koje ste snimili?

ŽJ: Velika je sreća imati u bendu čovjeka koji se i inače bavi videom, a njemu je kod nas ime Nevio Smajić. Dakle, naš gitarista je zaslužan za, mislim, prilično dobre video uratke koje smo napravili. Ako netko treba spot - javite mu se. Ali tu ima još dosta ljudi koji su pomogli, naročito kad smo radili video "Političar" - Maja, Brđo, pa opet Remi, pa Iva, pa... Masa ljudi...

GP: Što misliš da te najviše pokreće u pisanju pjesama?

ŽJ: Svijet oko mene kao neiscrpan izvor. Ljudi koje upoznam. Recimo, pjesma "Electric Žareta" Maja, nastala je kad je jedna cura došla, negdje krajem 2007., na audiciju za gitaristicu u band. Sviramo mi sviramo na tom prvom susretu, kad odjednom žena stane i pita - jel se mora tolko psovat u našim pjesmama? - Molim? - pitamo začuđeni. Kaže ona "da joj je svećenik rekao da nije dobro puno psovati..." Odmah nakon toga nastala je pjesma o toj ženi.

GP: Koliko se razlikuje onaj svakodnevni dobroćudni Žare, od onog električnog Žareta koji naprosto zrači nekom neobuzdanom divljom energijom na koncertnim daskama?

ŽJ: To su dva različita čovjeka. Moram priznati da sam i sam bio iznenađen kad sam se upoznao sa samim sobom, sa onim Žaretom sa stejdža, ali trema koju ja svaki put imam kad izađem pjevat pred ljude je nevjerojatna - prolazim kroz neke tunele dok ne izađem na drugu stranu sasvim sam. Nikog oko mene. Uf!  

GP: Kako se uopće na koncertima snalaziš sa svim onim papirima porazbacanim po pozornici?

ŽJ: Ponekad nikako. Ha, ha, ha... Imam jedan problem: jel to neka disleksija ili što - zna mi se desiti da ono što je prvo u tekstu završi zadnje, i obrnuto pa moram koji put pogledati u papire (tekstove). Ono što je najčudnije u svemu, je da rijetko nađem što tražim za vrijeme svirke pa bude i improvizacija u pjevanju. Na kraju, to sve više bude nekakav vizualni moment, ljudi me zapamte "kao tipa sa gomilom papira na stejdžu". Na kraju svirke bude super kad me netko pita o čemu  ja to pjevam i umjesto puno priče samo uvalim tekstove koji su porazbacani okolo.

GP:Još početkom godine ste na Hrvatskom radiju u okviru emisije „Radna subota“ odsvirali set novih pjesama. Da li se do danas skupilo dovoljno materijala za novi album?

ŽJ: Imamo 8 neobjavljenih pjesama ili 25 minuta glazbe i postoji jedno desetak ideja koje čekaju finiširanje.

Mnoge nove stvari već i sviramo uživo. Mislim da će to biti jedan vrlo dobar kompletić kad se sve ujedini u jednom CD-u. U svakom slučaju to mora biti bolje od "Praznih riječi". I bit će bolje.

GP: Postoji li šansa da iza vašeg novog albuma stane neka ozbiljna diskografska kuća i time omogući da pjesme dopru do šireg kruga ljudi?

ŽJ: Šanse za to su male, gotovo nikakve. Ne vidim nikoga tko bi stao iza nas.

Širok krug ljudi koji bi nas slušali? Ne znam, jedino da počnemo svirati narodnjake ili zabavnjake grčko-rimskim stilom, što je isto malo vjerojatno... Gle, danas je većini teško izdvojiti i 20 kuna za ulaznicu ili CD. Ako daš za band, ne ostane za pivu. E sad: band - piva, piva - band... Pa piva naravno! I ja ljude u potpunosti razumijem.

Oko nas je gomila kvalitetnih bendova koji ne mogu doći do širokog kruga slušatelja. Osamdesetih, sjećam se, išli smo često na neviđeno slušati nepoznate ili malo poznate bendove. Danas prije odlaska na nečiju svirku na internetu saznaš kakve boje gaća ima pjevač.

Ja nosim bijele i plave - ako nekog zanima...

GP:Paralelno sa Electric Žaretom, 2009. godine si oformio grupu Geler Feler (u početku Geler Feler Triler & Meler). U jednom razgovoru si mi rekao da si sa njima većinom svirao demokratskim putem odbačene pjesme Electric Žareta.

ŽJ: Electric Žare se jako promijenio od nastanka. Na početku sam samo ja donosio ideje. Zadnjih desetak pjesama napravili smo zajedno, na samim probama i ja sam sad tu više kao pjevač i tekstopisac. Mene takvo stanje vrlo zadovoljava. To znači da svi sudjeluju u radu na pjesmama i to je automatski bolje za kreativu. Ljudi radije rade na nekom zajedničkom naporu, kad je to njihov zajednički trud, nego da im se nešto nameće. Ali i kad su pjesme rađene po nekim mojim skicama niti onda se nisam bunio kad bi bile mijenjane. Nisam nikad bio veliki Fuhrer u bandu. Možda mali Fuhrer. Malecki...

"Geler Feler" je jedna završena priča i pomalo moja frustracija. Na žalost, nismo tamo uspjeli do kraja napraviti što sam ja želio da to bude. Nema tu krivih zbog toga. Splet okolnosti. Ljudima s kojima sam svirao u Gelerima svaka čast.

GP: Možeš li usporediti album Geler Felera „Moj auto ide di di“ sa albumom „Prazne riječi“?  

ŽJ: "Moj auto ide di di" je skup dobrih ideja sa ne baš tako dobrom izvedbom. "Prazne riječi" su skup dobrih ideja sa solidnom izvedbom.

GP:Od nedavno pjevaš i u grupi AbnorMalan. Nešto više o tom projektu?

ŽJ: U AbnorMalan sviram sa prvim basistom Electric Žareta Robijem. Nas dvoje smo, zajedno sa Belom (još jednim bivšim članom Electric Žareta) pokrenuli nešto što već ima prilično jasne muzičke obrise - jedino pravilo je da nema pravila - sve ide. Pošto se uključivo Vrbu, gitaristu i novog bubnjara Johna, inače originalnog teksašanina, radi o odreda vrsnim i iskusnim muzičarima, glazba nije više samo rock'n'roll nego tu ima svačeg - od funka do španjolskih gitara, od bržih stvari do laganijih.

Za mene je to sve jedno novo iskustvo, naročito što se od mene očekuje ne da se samo derem u mikrofon, nego i da pjevam. To je bio veliki šok kad sam skužio da mogu i sasvim normalno pjevati. AbnorMalan kreće sa svirkama uživo ove jeseni pa tko još nije čuo za nas nek nas posluša tu i tamo kad budemo svirali uživo.

PRIRUČNIK 

GP:Ne mogu završiti ovaj intervju, a da te ne pitam od kuda inspiracija za tvoj Praktični priručnik za izvođenje revolucije, za priče o Lenjinu i Staljinu koje objavljuješ na svom blogu?

ŽJ: Priče o Lenjinu i Staljinu su nastale na podlozi kratkih priča ruskog avangardnog spisatelja Danila Harmsa, književnika koji je djelovao dvadesetih i tridesetih godina dvadesetog stoljeća i na kraju skončao u Staljinovom Gulagu.

Harmsove priče bile su prepune nasilja, crnog humora i bizarnih obrata. Ja sam svoje priče zamislio kao paralelnu povijest u kojoj se Lenjin i Staljin, u naporu da vode revoluciju ponašaju kao dva lika iz crtanih filmova - pređe parni valjak preko Lenjina i on se sutradan pojavi ponovo na Crvenom trgu i drži govor.

Razlozi za napraviti takve priče pune nasilja su valjda iste kao što su bile i kod Danila Harmsa - na žalost, to jeste život oko nas. Kad to zbrojiš sa kompjuterskim igrama u kojima 120 puta "pogineš" pa onda odeš oprati zube - i eto kako Lenjin ipak održi svoj govor na Crvenom trgu poslije gaženja.

A i možda više nema staljinizma, ali mali Staljini spavaju svuda oko nas, da ne kažem i u nama. Isprva sam mislio stati kad kompletiram 104 prIče, ali pisat ću ih dok god budem imao ideja.

GP:Mislim da čak ni Lenjin i Staljin sa svojim priručnikom za izvođenje revolucije i nekoliko petoljetki ne bi mogli pomoći ovom našem brdovitom Balkanu. Hvala ti Žare za ovaj intervju.

ŽJ: Hvala i tebi i još samo da ti kažem da ti je blog sjajan i da je izvrstan dokument jednog vremena, nekih mladosti i jednog grada. I djeliće sebe sam našao u tvojim tekstovima. Samo nastavi s njim.


STRAŽARNI LOPOV 2013

DARKO RUNDEK

November 23, 2013, 1:46 pm

≫ Next: NEZABORAVAN SAN O... (1989)

≪ Previous: ELECTRIC ŽARE

$

0

0

DARKO RUNDEK & CARGO OKESTAR

RADIO 202 - SARAJEVO 2004 

1. Kao da je bilo nekad (EKV cover) 
2. Tigidigi rege 
3. Makedo 
4. Senor 
5. Ista slika 
6. Podne 
7. Grane smo na vjetru
8. Apokalipso 

Darko Rundek - gitara, glas 
Isabel - violina 
Manu Ferraz - trombon 
Igor Pavlica - truba 
Đani Pervan - bubnjevi, udaraljke 
Bruno Arnal - bas, kontrabas 
Dušan Vranić - klavir, harmonika, citra, glas 
Vedran Peternel - zvučni efekti, obrada, mala udaraljke