SPLITSKO STANJE ŠOKA
OLEG BERIĆ
INTERVJU 2019
PITANJA: IGOR MIHOVILOVIĆ
Oleg Berić, današnji basist zagrebačkog sastava dno. i originalni basist splitskog post/hardcore sastava No Comment (najaktivnijeg tijekom devedesetih) prisjeća se početaka benda i nezavisne ST muzičke scene tih godina.
Koji je prvi koncert u Splitu koji si gledao a da ga pamtiš uopće? Koji je prvi alter rock/punk rock/metal koncert kojeg se sjećaš i kada je on bio?
Prvi koncert koji baš dobro pamtim, mislim Riblja Čorba u dvorani Gripe, turneja “Istina”, znači 1985. ili 1986. Kako sam živio i odrastao blizu Gripa, s ekipom iz ulice već s 12-13 godina redovno sam odlazio na svaki koncert gore. Doslovno svaki, gledao sam gore i EKV i Orgazam, ali i Magazin i Tutti Frutti. Bili smo gladni i trpali u sebe sve što nam se nudilo, a nudila se hrpa sjajnih koncerata. Čudno, ali ovo za prvi alter/punk/metal koncert nisam siguran… Moguće čak da je to bio naš koncert u atomskom skloništu u Ruđera Boškovića 15. Nije da nisam želio ići na takve koncerte, jednostavno ih nije bilo dok ih nismo odlučili napraviti sami.
Ljudi s kojima sam do sada radio intervjue za ovaj serijal - Marinko Biškić, Saša Jimi Kesić - bi se mogli svrstati u prvu generaciju splitskog nezavisnog rocka. Smatraš li sebe i ljude s kojima si krenuo u muzičke avanture početkom devedesetih drugom generacijom te priče? Koliko su na tebe ostavili dojam Tužne uši, Rumplstinski (nekako pretpostavljam odgovor) i ostali bendovi iz generacije muzičara 1986-1991? Dario Adamić ima neke punk bendove u Splitu krajem osamdesetih, osim toga djelovali su i neki bendovi sredinom osamdesetih (tipa Svetin S.D.K. i sl.), koliko ste bili svjesni te muzike kada ste započinjali svoju priču?
Malo i nikako. Čuli smo te urbane legende o Sveti Pankeru, o Gropu i ostalim likovima s te proto-scene, ali nismo imali pristupa njihovoj glazbi. Naravno, Rumplstinski su iznimka, u taj sam se bend zaljubio kad sam prvi put čuo “Šarenu paletu zračnih atrakcija” na Radio Braču i trenutak kad smo nekoliko godina poslije toga u FM-u s Radmanom odsvirali “Kamenog čovjeka” mi je još uvijek jedan od najdražih trenutaka karijere, nešto o čemu sam kao klinac mogao samo sanjati. Sjajan i nepravedno zapostavljen bend. Upravo zbog te slabe povezanosti s tom “prvom generacijom”, nekako ne smatram da smo mi bili “druga” jer nismo se naslonili na njih, niti smo nastavili gdje su oni stali. Jednostavno se, nevezano na sve to što se događalo prije, u nekom trenutku stvorila kritična masa ljudi koji su željeli nešto drugo, nešto novo. Sami smo stvorili vlastite temelje i gradili na njima.
Devedeset i prve dolazi do prekretnice u životima žitelja Splita, scena na neki način odumire da bi se rodila potpuno nova, u kojoj su veoma istaknuto mjesto po trudu, entuzijazmu i postignućima imali upravo No Comment s kojima sviraš od 1991 do 2005. godine. No, ovo pitanje više se odnosi na generaciju ljudi koja je s zalaskom devedeset prve i napustila Split, a bili su dio rock generacije muzičara i dio urbanog tkiva prijeratnog grada. Kako se tebi čini(la) ta promjena? Jeste li je osjetili u ono doba?
O, pa naravno. U prvoj postavi No Commenta svirali su bubnjar Neno i gitarist Packo, obojica sinovi vojnih lica koji su prilično protiv svoje volje i preko noći odselili iz Splita. U toj smo postavi odsvirali samo jedan koncert i odmah smo ostali bez pola benda, dakle osjetili smo promjenu jako i bolno. Nisu oni bili jedini, odrastali smo na Blatinama gdje je bilo mnogo vojnih stanova i u tom smo kratkom razdoblju ostali bez brojnih prijatelja. Osim spomenutog odlaska prijatelja iz benda, najviše me pogodio odlazak Leke, što je značilo i kraj Rumplstinskog, benda koji je mogao i morao postići mnogo više. Ali nije sve vezano uz tu promjenu bilo isključivo negativno, da nije bilo tog nesretnog rata, u Split nikad ne bi došli Darko, Moljac, Vanja i ostali naši prijatelji iz Sarajeva koji su u grad donijeli svježu krv i bili svojevrsni katalizator koji je usmjerio čitavu scenu u tom HC/punk/metal smjeru. Bez njih bi sve to svakako bilo drugačije.
![]()
![]()
![]()
![]()
Bend je negdje ‘89. ili ‘90. okupio Đela koji je bio veliki fan Azre. To objašnjava i ime benda, ali i neki smjer u kojem je to išlo u samim počecima. Počeli smo s obradama Azre i Atomskog Skloništa, pa su i prve autorske pjesme bile u tom điru. Međutim, nakon što su u bend došli prvo Torelo, a onda i moj tadašnji razredni kolega Teso, došlo je do zaokreta prema nekim “čudnijim” aranžmanima i krenuli smo graditi neki vlastiti zvuk. Bilo je tu i hard rocka i metala pa čak i nekog prog-rocka, pjesme od 7-8 minuta s hrpama promjena ritma, dosta čudno je to zvučalo. Đela je nakon nekog vremena shvatio da mu to više ne odgovara i da nas ne može pratiti pa je negdje ‘92. godine otišao iz benda i tako smo ostali nas četvorica. Negdje u to doba, a s obzirom na to da je Tommy bio i dio rane splitske skejterske scene, počeli smo dobivati prve punk i HC snimke. Tu smo shvatili da je taj zvuk ono što tražimo i ono što nas uzbuđuje, krenuli smo ispočetka i vrlo brzo smo napravili hrpu pjesama.
Što se sve moralo dogoditi u vašim životima i kakve su se sve zvijezde morale poklopiti da krenete u zvuk kojeg su obilježili rani demo snimci - “Blimey”, “Headless”, “Importance Of Being Well And Healthy”? Kakvu ste muziku konzumirali u doba kada su nastale pjesme na tim demo materijalima? Koliko je u tome doprinio MTV sa alternativnim rockom, koji je naglo postao mainstream upravo tokom 1991. godine?
Kako sam već spomenuo, uglavnom smo se oduševljavali glazbom ripanom sa skejterskih video-kazeta - Fugazi, NoMeansNo, Primus, Snuff, Bad Religion… To je sve bilo snimljeno na par kazeta bez popisa pjesama, dosta dugo uopće nismo znali ni kako se zovu svi ti bendovi. Teso je uz starijeg brata Mislava zavolio The Cure, Pixiese, Jesus & Mary Chain i slične bendove, dok smo nas trojica više naginjali nekakvom metalu i to se, uz utjecaj MTV-ja na sve nas, sve skupa nekako posložilo u taj naš izričaj. Gledajući današnji MTV, teško je mlađim generacijama objasniti koliko su nama nedjelje navečer bile zanimljive uz “120 Minutes” i “Headbangers Ball”, to je bio naš prozor u svijet i neiscrpno vrelo inspiracije.
Molim te malo mi detaljnije opiši proces snimanja dema “Headless”, koji mi je kao što znaš jedan od najdražih demo snimaka uopće. Tehnološki ste imali jako malo i nikad niste bili nešto previše zadovoljni tom snimkom. Nas nekolicina jako voli feeling tog dema. Koliko misliš da se u toj snimci osjeća prostor atomskog skloništa u kojem ste tada snimali? Na čemu je snimljen? Kako je izgledao proces snimanja buke za “Crunch My Bones”? Najbliže Sonic Youth feelingu što je Split iznjedrio u to doba...
Ha-ha, hvala na ovoj usporedbi. Snimali smo ga na 4-kanalnom Tascam porta-studiju koji smo posudili ili iznajmili od… nekoga, ne sjećam se više od koga. Pošto smo na raspolaganju imali samo ta 4 kanala, morali smo raditi tzv. ping-pong bouncing, odnosno prvo smo snimili bubanj pa smo ga smiksali na dva kanala, onda snimali bas, pa smo bas i bubanj opet smiksali na dva kanala, pa jednu gitaru, pa drugu, pa vokale, i između svakog tog koraka morali smo raditi taj privremeni miks da bismo oslobodili kanale za snimanje sljedećeg instrumenta. Očigledno, to je dosta zajebano za raditi jer kad nakon snimljene i smiksane gitare skužiš da ti je npr. preglasan doboš, ne možeš ga više utišati, to je to. Ima tu i anegdota oko snimanja basa, nakon što smo smiksali bubanj, malo smo se opuštali i slušali neku kazetu, spojili smo porta-studio na neko pojačalo i pustili Spermbirdse. Ali, s obzirom na to da smo zbog kvalitete mastera snimali na ubrzanom broju okretaja, morali smo to vratiti na normalu da bismo mogli slušati tu kazetu. I onda smo, a to je već bilo dosta kasno navečer, krenuli snimati bas i tek smo negdje pred kraj shvatili da smo zaboravili povećati brzinu okretaja na porta-studiju pa je bas bio totalno off. U tom su trenutku svi ostali otišli doma, ja sam ostao sam dolje i do jutra snimio bas ispočetka. Dakle, kako je to snimano, još je dobro i ispalo i svaka čast Tommyju koji je sve to miksao naslijepo i odradio sjajan posao, pogotovo ako znamo da prije toga nitko od nas nije ni vidio porta-studio. I ne bih rekao da sam, barem ja osobno, nezadovoljan snimkom, mislim da savršeno ocrtava taj trenutak u vremenu.
![]()
Fotka je iz Slobodne Dalmacije, prikazuje ljude koji čekaju ukrcaj u trajekt. Oteli smo je bez pitanja - sorry, Slobodna. Ne sjećam se točno naslova članka, ali bilo je neko grintanje i nezadovoljstvo. Teso je to složio, vrlo jednostavno - odnio je izrezanu fotku u fotokopirnicu i uvećao je nekoliko puta. Na njegovoj pisaćoj mašini napisali smo “no comment” i “headless”, i to je bilo to. Inače, Teso nije samo genijalan tekstopisac i kreativan glazbenik, on je i vrlo nadaren crtač, što svakako nismo iskoristili u dovoljnoj mjeri.
Tko su likovi Jere i Zubo, jako bitna dva lika za rane godine No Comment i koja je bila njihova uloga u cijeloj priči?
Heroji iz sjene. Jere je dugo godina bio dio te naše No Comment obitelji, često je bio na našim probama i išao s nama na koncerte pa je, s obzirom na to da je sjajno poznavao naše pjesme i da je znao kako točno želimo zvučati, stajao uz tonca i pokušavao mu prenijeti naše želje. Kad sam ja otišao u vojsku, dok sam bio u bolnici i poslije kad sam otišao u Zagreb, on me je mijenjao na basu i to toliko dobro da mi je ponekad teško uopće razaznati koji od nas dvojice svira na nekim snimkama. U krajnju ruku, dok sam ja bio u vojsci on je odsvirao onaj demo s neobjavljenim pjesmama koje bi, da su se stvari drukčije odvijale, bile naš drugi album. Zubo je također bio dio te ekipice s kojom smo se družili na probama i po Peristilu i s nama putovali na koncerte. A kad već spominjem njih dvojicu u tom kontekstu, moram spomenuti i ostale - Koraljka, Nataša, Sandra, Željka, Sabina, Monija, Škic, Karamba, Darko, Moljac, Lušina... Opet ću nekog zaboraviti, već mi je neugodno. Ali da, Zubo nam je ipak bio posebno blizak, čovjek koji ima bluz u prstima i koji je iz gitare znao izvući nevjerojatne zvukove, njegov bend Potres Mozga nam je oduvijek svima bio drag i baš mi je žao što nisu ostavili dublji trag... Uglavnom, svi su oni bili naše malo pleme i bez njih ne bismo bili to što smo bili, ni kao bend, ni kao ljudi.
Kako danas gledaš na splitsku nezavisnu rock priču devedesetih godina, bendove, muving i atmosferu? Koliko je tvoju generaciju dotaknulo i veliko zlo toga vremena - heroin?
Bilo je to zanimljivo vrijeme. Nismo imali mnogo, ali nismo znali za bolje pa nam je bilo dobro. Uglavnom se sve odvijalo na Peristilu gdje smo provodili dane i večeri. Sad, neke povezanosti i suradnje među bendovima baš i nije bilo. Nismo se hejtali, ali jednostavno je svatko radio za sebe. Bilo je pokušaja da se scena na neki način organizira i da pokušamo zajednički probiti tu izolaciju u kojoj smo živjeli, ali ništa od toga nije doživjelo ni drugi sastanak. Heroin je najjače pogodio generaciju koja je bila nekoliko godina starija od nas i nažalost, imali smo priliku iz prve ruke vidjeti u što ta ovisnost pretvori ljude pa nam nije trebalo posebno objašnjavati da se ne želimo igrati s tim. Pretpostavljam da smo imali te neke ciljeve oko kojih smo se angažirali, trebalo je dosta truda da se nađu prostori i oprema za probe, za koncerte i slušaone, sve to skupa nije nam ostavljalo previše praznina koje bismo morali ispunjavati bježanjem od stvarnosti. Iz ove perspektive, imali smo puno sreće po tom pitanju.
Ipak, Split je jako mali grad i cijela alternativa tog doba a s njom i pretpostavljam većina narkomana gravitirali ste istom prostoru - Peristilu. Kako je to izgledalo, taj “suživot”? Koliko je navijačka supkultura bila dio tih muvinga tog doba?
Ne znam kako je to danas, ali vjerovat ću ti na riječ, ha ha… Možda je razlika u tome što su tada manje-više svi bili navijači, prije svega ovoga što je meni, a vjerujem i drugim ljudima, malo zgadilo čitav odnos prema sportu. Tada smo svi povremeno odlazili na utakmice Hajduka i Jugoplastike pa je i ta “navijačka supkultura”, ako je uopće i postojala, bila utopljena u ostale supkulture i druge društvene skupine. Što se tiče heroina, kako sam već rekao, ovisnici su većinom bili nešto stariji od nas, ne sjećam se nekog posebnog suživota. Većina tih ovisnika u to doba nisu bili dio te nekakve alternativne scene, njih se po gradu češće moglo sresti tijekom dana, nego navečer kad smo mi visili na Peristilu.
Koliko je radio kao medij krajem osamdesetih i početkom devedesetih u Splitu bio zaslužan za širenje nezavisne rock muzike? Mnogi istaknuti pojedinci tih godina imali su svoje radio emisije - Radman, Sveto, kasnije Ante Marković devedesetih, Pila Naopako, itd. Čini mi se da je to bilo dosta razvijeno i aktivno u to doba. Čak se sjećam TV Marjana s prilozima sa demo snimkama bendova, ranih devedesetih. Kako se sjećaš tih detalja?
Da, radio je bio dosta bitan u našim životima. To je bilo doba prije interneta, prije CD-a, i radio nam je bio praktički jedini dostupan medij. Uz te emisije koje si spomenuo, svakako treba spomenuti i Antu Frankića koji je prije svih tih emisija na Radio Marjanu vodio emisiju “Demo top lista” gdje smo prvi put imali priliku predstaviti svoje snimke ljudima, to nam je bilo jako zabavno. Dakle da, radio je bio vrlo bitna stavka u to doba, barem smo imali takav osjećaj. Da je netko od nas nešto posebno dobio i ostvario kroz cijelu tu priču, baš i nije, ali nama je bila baza čuti svoje pjesme u eteru.
Rock FM Club bio je prva underground koncertna inicijativa u Splitu devedesetih. Kakva je bila tvoja uloga u toj priči i tko je uopće inicirao tako nešto? Kada danas gledam na to čini mi se kao jedina dobra stvar koju je SDP ikad uradio u Splitu.
Moglo bi se tako reći. To su inicirali Darko Prolić, Miro Jurjević i Nikola Predović – Škic. Darko je imao ideju i viziju, Miro je preko strica u SDP-u dobio prostor, Škic je oduvijek bio pun kreativne energije i to se sve poklopilo. Ja sam u čitavu tu priču bio uključen od samog početka, od čišćenja i uređenja tog prostora i slaganja stejdža od ormara koje smo zatekli ondje, a nakon nekog vremena počeo sam i aktivno sudjelovati u radu kluba, organizirati koncerte i slušaone. Bilo je to vrlo zabavno i pozitivno okruženje, radilo se volonterski i sve te večeri u klubu bile su dobro posjećene, ljudi su sjajno reagirali na bendove koje smo dovodili. Nažalost, nakon nekoliko godina, glas o klubu se proširio gradom, počela nam je dolaziti hrpa ljudi koji nisu bili dio te naše zajedničke priče i to što je nekad bilo opušteno i zabavno postalo je neizvjesno i naporno pa sam se povukao iz svega toga. Ali bilo je lijepo dok je trajalo, pamtim to kao predivno razdoblje u kojem sam upoznao mnogo novih ljudi i kad sam stvarno imao osjećaj da radim nešto korisno za prijatelje, za scenu i za grad.
Nakon toga FM otvara još za desetak koncerata sezone 1997-1998, kada priču vodi nešto mlađa generacija od tvoje, i onda nekad u proljeće 1998. prostor potpuno zatvara. Koliko si tada imao doticaja s tim, barem kao konzument programa?
Znam da se nešto događalo dolje, ali nijednom nisam bio u klubu u tom razdoblju. Prvo sam bio u vojsci, onda sam zbog ozljede kralježnice zadobivene tijekom služenja vojnog roka bio još skoro godinu dana vezan za krevet, tako da nisam imao ni prilike. Da sam mogao, vjerojatno bih bio otišao, jer to je bio jedan poseban prostor s dobrom energijom i prava je šteta što nije nastavio s radom. Da su se stvari posložile samo malo drukčije, da nismo bili toliko mladi, neiskusni i neorganizirani, FM bi s vremenom sigurno prerastao u ozbiljniji klub. Ali eto, takve su bile okolnosti i realno, nije bilo nikakve šanse da to opstane do današnjih dana.
Jeste li u svojim aktivnostima imali ikakvog doticaja ili support od ekipe Feral Tribunea tokom ranih devedesetih?
Ne, nismo imali nikakve veze s njima, barem koliko se ja sjećam. Čitali smo njihove tekstove, naravno, i na taj način oni su sudjelovali u našem razvoju i oblikovanju, ali neke neposredne suradnje nije bilo.
Oni su bili generacija ipak starija od vas i vjerojatno sklonija tradicionalnijim formama rock muzike od vas mlađarije? Kakva je bila uloga Zlatka Galla i sličnih novinarskih rock veličina (npr. Dragaš) u promociji vašeg rada?
Da, pretpostavljam da si u pravu što se tiče Feralovaca. Ne znam za ostale bendove iz tog doba, ali sjećam se da je Dragaš volio No Comment, negdje je napisao da smo najbolji bend južno od Rijeke, što nam je dosta imponiralo. Ali da smo imali neke koristi od toga, baš i nismo. Gall… Pretpostavljam da on nikad nije ni poslušao No Comment, što je možda i dobro kad se sjetim kako je bezrazložno i grubo popljuvao album Dioniza koji možda i nije bio remek-djelo svjetske klase, ali nije bio ni toliko loš kakvim ga je on predstavio. Doduše, možda sam malo subjektivan po tom pitanju, jer ipak sam proveo lijepe dane u Dionizu i ti ljudi su mi dobri prijatelji pa sve to drugačije doživljavam, ali to je meni jedan jako kvalitetan hard-rock album i žao mi je što nije zauzeo primjereno mjesto u glazbenoj povijesti Splita.
Što pamtiš kada se spomene Dom Mladih, osim neizbježnog Art Squata 1994. godine? Sjećaš li se još neke inicijative ili ideje ranih devedesetih u navedenom prostoru? Kako je sam Art Squat izgledao u očima osobe koja nije direktno sudjelovala u njegovoj realizaciji?
Sjećam se da sam u nekom trenutku gore u amfiteatru gledao Legen, vrlo dojmljiv koncert. Također, u podrumima Doma su i prije Art Squata održavani nekakvi rave partyji, bio sam barem na jednom. Motali smo se mi oko te zgradurine još kao djeca, pokušavali ući unutra i istražiti, ali sve do Art Squata, to je bilo zapušteno, prašnjavo mjesto. Nažalost, dosta se slabo sjećam tih događanja oko Art Squata, samo pamtim da sam bio oduševljen kad sam vidio preobraženi Dom. Ljudi koji su radili na tome uložili su stvarno mnogo truda i kreativnosti da tu prašnjavu betonsku ljušturu oplemene svojim instalacijama. Vjerojatno nitko nije ni bio svjestan da će od tog trenutka nadalje taj Dom postati ishodište čitave splitske glazbene, umjetničke i aktivističke scene.
No Comment nakon nekoliko godina aktivnog rada, koncertiranja u nemogućim uvjetima, nametanja u smislu kvalitete na cjelokupnom prostoru RH ulaze u studio 1995. i snimaju svoj prvi album, 18 pjesama koje su izdane dvije godine kasnije na split CD-u s Osječanima Why Stakla. Opiši nam pobliže uvjete u kojima ste radili i uspjeli realizirati taj album. Koliko misliš da je odolio zubu vremena?
Taj album se dugo kuhao, što zbog nedostatka adekvatnog studija i producenta koji bi prepoznao i razumio što mi uopće želimo postići, ali uglavnom zbog čitavog tog razdoblja krize i neimaštine. Kako kažeš u pitanju, uvjeti su bili vrlo teški, možda čak i ne toliko u samom gradu, ali svako putovanje do Zagreba ili Rijeke bilo je vrlo zahtjevan pothvat zbog te prometne izolacije u kojoj je čitava Dalmacija bila tih godina. Ključni trenutak u nastanku tog albuma odigrao se 1994. kad smo, na sveopće iznenađenje, pobijedili na RiRock festivalu u Palachu i osvojili nagradu od 1.111 DEM. To je u to vrijeme za nas bila astronomski visoka svota, nevjerojatan osjećaj i poticaj. Taj novac nam je uz nešto vlastite ušteđevine i pomoć nevjerojatnog Marinka Biškića koji je nadopunio to što nam je nedostajalo omogućio da rezerviramo termin u studiju Deva i napokon snimimo taj materijal. Kako smo se u međuvremenu dosta sprijateljili s Vavom iz Laufera, uspjeli smo ga dovući u Split na par dana da nam pomogne sa završnim miksom i produkcijom. Naravno, on je to sjajno odradio i jako je obogatio taj album svojim idejama i intervencijama. Nemoguće mi je objektivno procijeniti koliko je taj album odolio zubu vremena, ja ga povremeno preslušam i meni je još uvijek sjajan. Nije to ispalo baš onako kako smo u tom trenutku željeli zvučati, mi smo htjeli da to zvuči sirovije i prljavije, ali ipak treba uzeti u obzir da smo ga snimali u studiju koji je više bio orijentiran prema izvođačima zabavne glazbe. Vlasnik studija Dado je tehnički sve to sjajno i profesionalno odradio, ali nismo mu uspjeli dovoljno dobro objasniti što točno želimo. Ali na kraju, s ovim vremenskim odmakom i u usporedbi s današnjom produkcijom, to mi više ne zvuči toliko ispeglano koliko mi se tada činilo. A tu je i dodatna vrijednost – na istom CD-u su i Why Stakla. Oni su nam tada bili najdraži domaći bend i stvarno sam neopisivo sretan zbog činjenice da smo baš s njima podijelili to izdanje.
Kakva je bila uloga Marinka Biškića u vrijeme Rock FM Cluba, Lunatica i svih ostalih nezavisnih aktivnosti u ST rocku devedesetih?
Jednom riječju – nezaobilazna. Bila su to teška vremena, ali bez njegove moralne i financijske podrške sve bi bilo mnogo, mnogo teže, ako ne i nemoguće. Dok je FM bio na samim počecima, prihodima od ulaznica nismo uspijevali pokriti najam razglasa, honorare izvođača i sve ostale troškove koje donosi organizacija koncerata. Naravno, obratili smo se za pomoć Marinku koji nam je posudio nešto novca dok ne stanemo na vlastite noge. S vremenom smo mu uspjeli vratiti (nadam se) tu pozajmicu i u sjećanje mi se posebno urezao trenutak kad je sa suprugom došao u FM u nedjelju ujutro dok smo čistili ostatke vikend-štale i donio nam tortu kao čestitku što smo napokon samostalni. A i da mu nikad nismo vratili taj novac, vjerujem da nam ne bi zamjerio, jer on je jednostavno takav. Skroman i samozatajan, ali velik, ogroman i neprocjenjiv Čovjek.
Kada ste započeli suradnju s Mladenom Duplančićem Duplom, legendarnim toncem, studijskim snimateljem i basistom iz Splita? Iz moje perspektive njegova uloga je ogromna. a rijetko ga se spominje. Molim te opiši mi vaš put s njim, metode, neku anegdotu i kako ga pamtiš?
Dragi, dobri čovjek. Ako smo za Biškića rekli da je njegov doprinos sceni nemjerljiv, isto moramo reći i za Duplu. Da nije bilo njega i njegovog razglasa, ne bi se održalo mnogo koncerata u Splitu ranih 90-ih, a tko zna kako bi izgledalo sve to što se događalo u FM-u. Bio je uvijek spreman na dogovor, uvijek nam je izlazio u susret. Na početku smo svaki vikend išli kod njega po razglas, ali nakon nekog vremena nam je predložio da sve to lijepo stoji u FM-a, samo ako mu zatreba za nekoga drugoga da netko od nas dođe otvoriti klub pa da se to može uzeti. Cijenio je dobru glazbu i ja sam kroz dugogodišnju suradnju s njim uvijek imao osjećaj da njemu stajanje za miks-pultom FM-a nije bilo samo posao, nego i gušt. I pamtim kako mi je bio poseban osjećaj sa stejdža gledati preko čitavog kluba njegovo lice povremeno osvijetljeno šibicom. Eto ti anegdote - kako u tom dijelu FM-a nasuprot bine nije bilo nikakve rasvjete, bio je problem naći nešto na mikseti u mrklom mraku. I zato je Duple sa sobom uvijek nosio kutiju onih velikih šibica za domaćinstvo. Jednom smo mu predložili da mu donesemo baterijsku svjetiljku, da se ne muči sa šibicama, a on nam je poput kakvog suvremenog Diogeneša odgovorio: "A šta će mi baterija? Iman šibice." Od njegove glazbe, nažalost, nisam čuo mnogo. Sjećam se da je imao neku svoju posebnu kazetu za naštimavanje zvuka, to je bila neka njegova autorska glazba, nekakva elektronika na koju je umiksao svoju kćerku kako nešto govori i žvrgolji, tad je još bila beba. I to mi je bilo super, nekoliko puta sam ga žicao da mi to presnimi, ali nikad nije dao, uvijek je govorio da je to radio samo za sebe. Bilo mi je žao zbog toga, ali razumio sam ga. Uglavnom, velika duša splitske glazbe i jedan od stvarno rijetkih ljudi za koje mi je bilo baš žao kad sam čuo da je umro. Sretan sam što sam imao priliku poznavati ga i surađivati s njim.
U Sloveniji ste kao grupa imali veliku podršku od neponovljivog Marka Brecelja. Koliko misliš da je to pomoglo cjelokupnoj realizaciji benda i svega što ste postigli tokom devedesetih?
Kad smo prvi put svirali u njegovom MKC-u, nismo znali što očekivati. Večer prije svirali smo u Palachu i nismo znali kako doći do Kopra, ali Marko je rekao “ne brinite, poslat ću ja auto po vas”. I tako nas je taj neki tip kojem sam nažalost zaboravio ime svojim Renaultom 4 odvezao od Rijeke do Kopra. Stigli smo u klub oko 2-3 ujutro, Marko nas je dočekao s klopom, sjeo s nama za stol dok smo jeli i rekao: “Čujte, dečki, a što vi uopće svirate? Iskreno, nisam to stigao ni poslušati, ali ovaj vaš bubnjar je bio toliko uporan da sam vam morao dati priliku”. Međutim, nakon koncerta nam je prišao i rekao da mu se jako svidjelo to što radimo i već sljedeće ljeto nas je pozvao na festival u dvorištu MKC-a gdje su svirali i Why Stakla, Franci Blašković i još neki bendovi. Sjajno druženje i epsko opijanje slovenskim vinom s Osječanima, nevjerojatno je koliko su ti ljudi mogli popiti. Naravno da nam je sve to značilo jako puno, neopisiv je taj osjećaj kad ti netko poput Brecelja pokaže koliko cijeni to što radiš.
![]()
Dobar ti je feeling. U tom trenutku nismo ni imali nikakvih ambicija, jednostavno smo se našli u toj situaciji da pokušavamo održati na životu nešto što je, kako sam naknadno shvatio, već bilo mrtvo. Bilo je tu raznih kombinacija, mnogi su ljudi prošli kroz bend, ali iskreno govoreći, sve to što smo pokušavali nije imalo nikakvog smisla. Dok smo u bendu bili nas četvorica, bili smo bend, prijatelji i obitelj. A sve ono što se događalo poslije, svaka verzija bez ijednoga od nas četvorice bila je uzaludno bičevanje mrtvog konja. Neko vrijeme uopće nisam ni bio u bendu, iako ni sam ne znam što se točno dogodilo i kako je do toga došlo, jednostavno je u nekom trenutku došlo do međusobnog zasićenja. Onda sam nakon kraće pauze par godina svirao s Dionizom, to mi je bilo nešto posve novo i s njima sam doživio brojne sulude avanture. Ali, kako je Dioniz imao probe u istom skloništu kao i No Comment, u nekom trenutku su Tommy i Torelo ostali sami u bendu i bilo je nekako logično da se i ja vratim i da pokušamo nastaviti. Isprobavali smo razne pjevače i na kraju zaključili da nam nitko ne odgovara pa smo svirali kao trio, ja sam silom prilika morao preuzeti i glavni vokal, što mi nije bilo baš ugodno, ali nije bilo izbora. Neko smo vrijeme gurali tu priču, odsvirali nekoliko koncerata, ali li nije tu više bilo tog poleta kakav smo imali 90-ih i bend je nekako životario. Doduše, bilo je tu i lijepih doživljaja, poput koncerta “Decade of Digression” u Kocki gdje smo svirali s Gone Bald, Mandelbrot Set i tvojim Will to Fail, to je bila dosta emotivna večer. Međutim, objektivno gledano, sve je to bilo bez neke perspektive, nismo imali dovoljno energije da to izbrijemo na pravi način. Tek nekoliko godina kasnije, kad sam ja već živio u Zagrebu, Tommy i Torelo doveli su u bend sjajnog Borisa koji je preuzeo bas, okrenuli su novu stranicu i sa Cipom na vokalu snimili odličan album Don’t Panic koji je nezasluženo prošao ispod radara. Sve im se sjajno zaokružilo kad je u bend došao Čmite, bio sam na par koncerata i nekoliko proba, i to je zvučalo stvarno izvrsno. Neopisivo mi je žao što nisu uspjeli nastaviti s tim i snimiti album u toj postavi, ali eto, izgleda da je tako moralo biti.
Koliko mogu povezati fakte jednu sezonu si proveo i svirajući bas u punk/ crust bendu “Dishonest”. Kako je ta suradnja izgledala? Pretpostavljam manje ambiciozna od uloge u matičnom bendu. Što je taj bend ostavio iza sebe?
Da, to se dogodilo u ljeto ‘96. Dečki su imali dogovorenu svirku na Monte Paradisu i falio im je basist, pitali su me da im uskočim, ja sam sa zadovoljstvom prihvatio i to je bilo to. Odsvirali smo nekoliko proba i tri koncerta (Menza, Bunker u Zadru i taj Monte Paradiso). Ruku na srce, ja sam odsvirao samo dva koncerta jer u Menzi nije bilo bas pojačala pa sam samo skakutao uokolo s basom, ali to je bila takva glazba i takva oprema da pretpostavljam da je malo tko uopće skužio da ja ne sviram, niti je to bilo bitno. Te jeseni sam ja otišao u vojsku, oni su nastavili svojim putem i to je bilo to. Uglavnom, pozitivno iskustvo i da nije bilo njih, ne bih nikad zasvirao u legendarnoj tvrđavi.
![]() |
| HVALA TOMISLAVU NA FOTOGRAFIJI |
Nakon preseljenja u Zagreb nastavljaš sa svirkom u novim bendovima, najviše trenutno jako aktivnoj (supergrupi) Dno. Kako je danas ponovno graditi jednu takvu priču potpuno od nule i koliko misliš da te iskustvo od prije obogatilo da budeš bolji muzičar? Kolika je razlika stvarati muziku sa 16 i 40+?Ne “najviše”, nego “samo”. Kad sam preselio u Zagreb, okrenuo sam se stvaranju novog života, posvetio se obitelji i nisam imao apsolutno nikakve veze s aktivnim sviranjem. Tek nakon 10-ak godina kad mi je sin malo odrastao i nije više zahtijevao toliko mog vremena, a i kad sam se opet popeo na stejdž s No Commentom u Medici i otpjevao par stvari sa Čmitom, osjetio sam poriv da opet zasviram. Imao sam sreće i našao Dabu i Nina s kojima sam osnovao Dno. I sad imam nove prijatelje i novu obitelj. Jesam li bolji muzičar ili ne, ni sam nisam siguran, ali naravno da je to iskustvo iz mladosti neizbrisiv dio mene i da uvelike utječe na ovo što danas radim. Što se tiče stvaranja glazbe, osnovna razlika je što u 40-ima više nemam tu grčevitu potrebu da se dokažem i ostvarim, i sve je mnogo opuštenije. Čisto uživanje u stvaranju glazbe, druženju na probama, putovanjima na koncerte, sve nekako ide svojim putem i jako sam zadovoljan.
Kao osoba koja nije nimalo žanrovski ograničena, zanima me kako gledaš na cjelokupnu ST baštinu heavy metal muzike, od nezaobilaznog Osmog Putnika pa do bendova koji i 30 godina kasnije vrte taj film? Čini se kao da je Split iz nekog razloga veoma pogodno tlo za takav zvuk.
Da, zaista se tako čini. Ne samo Split, nego i ostali dalmatinski gradovi, rekao bih. Oduvijek sam volio razne vrste metala, kao što oduvijek pokušavam što pozornije pratiti lokalnu scenu, tako da je logično da mi je cijeli taj splitski metal posebno drag. Uostalom, kad pogledaš čitavu tu peristilsku ekipu iz ih ranih 90-ih, ljude s kojima smo se družili, ljude koji su slušali No Comment, bendove s kojima smo dijelili prostorije za probe, ljude koji su dolazili u FM klub - velika većina su bili metalci, oni su bili daleko najbrojnija supkultura. Kao bend, posebno smo bili bliski s Dissectorom, a kasnije i sa BHP-om, to su bili jako dobri i zanimljivi bendovi. I zato mi je baš drago da Stimulans i dalje radi na vrhunskoj razini, vidim da snimaju novi album i jedva ga čekam poslušati. A što se tiče baštine, možda je dovoljno reći da mi je “Ulična molitva” jedan od najdražih albuma ikad.
Napiši mi svoj top 5 splitskih demo albuma svih vremena, neovisno o vremenu i žanru naravno.
U random redoslijedu: 1. Rumplstinski “Live in Plava Kava” 2. Zidar Betonsky “Demo 1997.” 3. Đubrivo “Zašto sarma ne leti?” 4. Puder “Ples divljih svinja” 5. Bizon “demo iz 2012.” Sve su to sjajni demo-albumi i svaki je na svoj način poseban. Rumplstinski mi je samo za dz draži od ostalih, ne samo zbog neupitne kvalitete i značaja koji je taj album imao za splitsku scenu, nego i iz nostalgičnih razloga. Bilo je tu kroz godine još izvrsnih snimki – Rapa Nui, Anita, Ruzina, Naivci na Marici, Dissector, BHP, pa i tvoj Giht Shasie, a vjerojatno sam zaboravio još neke… Zanimljivi ljudi, zanimljiva glazba.
Kako danas gledaš na suvremenu splitsku scenu i što ti se na njoj najviše sviđa? Čudi li te činjenica da jako malo mladih ljudi ima potrebu izražavati se poput naših generacija? Kada si osjetio da se grad nepovratno mijenja na gore (općenito, ne samo u muzičkom pogledu)?
Ne mogu točno definirati taj trenutak promjene, bilo je to vrlo turbulentno vrijeme, a ja sam pokušavao što više biti zatvoren u svom sretnom mjehuriću koji sam dijelio s prijateljima i obitelji. Promijenilo se društveno uređenje i čitav sustav vrijednosti, što je nužno dovelo do promjene atmosfere u gradu. Nestalo je tog bezbrižnog, sigurnog života iz ranih 80-ih kojeg se sjećam, ali nikad ne mogu biti posve siguran je li tada zaista i bilo toliko bolje ili je to samo moj utisak, pogled kroz oči djeteta bez obaveza i pritiska. Što se tiče trenutne scene, nisam upoznat s nekim baš mladim, novim bendovima. Jako mi se sviđa to što rade Wizard of Stone Mountain, uživo su vrlo impozantni. Stimulans guraju taj svoj klasični metal i sjajno to rade, kad sam ih gledao live u nekom klubu na Bačvicama, osjećao sam se kao da sam se vratio u rane 90-e, vrlo kvalitetan bend. Naravno, tu je i Bizon, guštam ih poslušati. Pa Essence koji također već dugo i uporno grade tu svoju priču i zvuče svjetski. Ali velim, sve su to uglavnom bendovi koji postoje već jako dugo, ljudi koje gledam i poznajem već godinama i desetljećima. Mlade snage ne dolaze do izražaja ili barem ne dopiru do mene. Barem kad je neka gitarska glazba u pitanju, očigledno je da od novih stvari koje dolaze iz Splita najviše pozornosti privlače hip-hop/trap izvođači poput Vojka, Kreše i ostalih, sve to volim slušati i pratim što se događa i na toj sceni. Sviđa mi se taj ironični, hiperbolizirani način na koji opisuju splitsku stvarnost i to novo lice grada.
![]()
![]()
![]()
![]()
![]()
NO COMMENT
Album 1995
(split CD sa bendom Why Stakla uz Lunatic fanzin, 1997)
1. Kafka Is Dead
2. Gravity
3. Go
4. Chris Isaak's Theme
5. Enough
6. Rise
7. Slightly Broken
8. Sorry
9. Pretty Sure
10. Crunch My Bones
11. Tierra
12. Unspoken
13. Zamisli Život... (Film Cover)
14. Bury It
15. It's You Who Spoiled Everything
16. Pressure
17. Selfcombustion
18. 22
Rock FM Club, Split 18/03/1995
1. Intro
2. Go
3. Tierra Del Cemento
4. Sorry
5. Chris Isaak's Theme
6. Zamisli Život... (Film Cover)
7. Kafka Is Dead
8. Gravity
9. Diesel Dust+Crunch My Bones
10. Dodirni Mi Kolena (Zana Cover)
11. Enough
12. Pretty Sure
13. Unspoken
14. Slightly Broken
15. Pressure
16. Bez Tebe (Stari NC Cover)
17. Sheila Na Gig (PJ Harvey Cover)
18. We Bite (Misfits Cover)
19. Bury It
20. Rise
21. Hipnotisana Gomila (Partibrejkers Cover)
22. Now (NoMeansNo Cover)
23. It's You Who Spoiled Everything
24. Everything
25. Selfcombustion
26. Waiting Room (Fugazi Cover)
![]()
GURANJE S LITICE & STRAŽARNI LOPOV
