PRVI I SVI OSTALI FESTIVALI BUKE U SPLITSKOJ KOCKI
NAPISAO: IGOR MIHOVILOVIĆ
Negdje krajem 2005. godine, a nakon 4 sezone uglavnom “do it yourself” spike i organizacije (bolje rečeno organizacija obzirom na mnoštvo pojedinaca i skupina koji su organizirali najrazličitije događaje) koncerata u splitskom klubu Kocka, a što je svakako tema za jedan drugi i puno opsežniji tekst, na inicijativu Hrvoja Cokarića iz kulturno umjetničke udruge “Uzgon” pojavljuje se ideja o organizaciji manifestacije “Festival buke”. Osobno sam od početka 2002. sudjelovao u organizaciji koncerata koji od 2004. godine nose i naziv “Guranje s litice” i kroz navedeni se koncertni program u narednim godinama u Kocki, što na velikoj, što na maloj bini, izredalo nekih pedesetak bendova, o čemu također drugom prilikom. Riječ je ipak o manifestacijama koje su i radi labela koji je kasnije preuzeo isto ime i radi općenite promocije bili puno poznatiji i za koje se čulo, a i o kojima se na Internetu nemali broj puta pisalo.
Za ovaj tekst i priču bitan je već navedeni Cokarić, donekle i opskurni bend Giht Shasie koji je u prosincu 2005. nakon tri godine studijsko / koncertne aktivnosti privremeno zaključuje svoju “karijeru” grindcore / karaoke / dadaističko / nihilističkog kolaža. Kako smo i unutar samog Gihta tih godina već intenzivno pokazivali interes prema sludge / stoner / doom / metal / avangardnim utjecajima (kasnije će se itekako osjetiti što u stonerskom Wizard Of Stone Mountain što u prljavim elektroničkim Crvima par godina kasnije) nakon privremenog upokojenja Gihta gitarist Smo i ja došli smo na ideju da napravimo novi projekt koji bi poput ranog Eartha, Sunn 0))) i ostalih sličnih bendova sadržavao samo sporo rifovlje i tešku elektroniku.
Cokarić nam je tih dana rekao da ima namjeru početkom 2006. u Kocki napraviti prvu ediciju novog eksperimentalnog koncertnog programa pod imenom “Festival buke”. Budući da smo imali već nekakve skice u nekoliko tjedana pripremili smo prvi materijal i s istim nastupili na prvom festivalu koji se zbio 13.1.2006. pod imenom Doomed To Walk The Earth As Slaves Of The Living Dead. Ime nam je u međuvremenu zazvučalo bezveznjikavo i pretenciozno, bez obzira što nam je bilo super što u nazivu ima i riječ “doom” i riječ “earth”. Sjetili smo se još jedne malo starije ideje koja je postojala još od ranih vremena Gihta kad bi se nalazili (u svakakvim mentalno-tjelesnim stanjima) i zapisivali buduća imena što bendova što pjesama od kojih većina nikad nije realizirana, a ta je bila Živottinja. Ime je bilo puno ambijentalnije, suvislije, konceptualnije.
No da se vratimo na Festival buke: Cokarić je sa nekoliko iskusnih kolega na brzinu okupio prvu postavu Mondo Kicka, elektronsko-gitarskog impro benda koji je od tada do negdje 2010-2011 nastavio svoju aktivnost u mnogim inkarnacijama. Imali su interesantan i neloš materijal. Cokarić je također svirao i solo set svojih songova pod imenom C Bastard na posebno izrađenom instrumentu koji mu je posudio još jedan od neizbježnih i opskurnih St freakova tih godina - basist Jopa Jurić. C Bastard bilo je ime koje je još iza sebe imalo i par cdr samizdata i jedan album za zagrebački agilni elektronički label ranih nultih: Egoboo.bits. Osim Živottinja pod prvotnim imenom, ranog Mondo Kicka i C Bastarda svečanost je uveličao i Vinko Barić, mitski strip autor iz Splita, vokal u bezbroj ad-hoc punk bendova i jedan od rijetkih ljudi koji energijom i lucidnošću egzistira kao da rane osamdesete u muzičkom i svakom drugom pogledu nikad nisu ni prestale. Vinka će pozitivno kreativno ludilo i beskonačni entuzijazam koju godinu kasnije dovesti i do prve vlastite knjige, samizdata “Hrvatski punk i novi val 1976-1986” (2011) no i to je neka druga priča. Vinko je u ovoj priči jako bitan segment jer je upravo egzistiranjem unutar svojih često notornih i radikalnih punk bendova slobodu umjetničkog izražavanja često gurao do krajnjih granica, a slušatelja tjerao na psihičke i fizičke reakcije raznih vrsta ali to ga nikada nije zaustavilo. Dapače. Na prvom festivalu nastupa sa Soliner Strasse, Janjeće Ulje i Radio Kabul. Na prvi pogled na plakat tri različite grupe ali pri pogledu na binu neponovljiva skupina obješenjaka i bukača svih vrsta na svim mogućim instrumentima uz specifičan Barićev arogantno/agresivni vokalni pank atonalizam i tekstualnu lucidnost i često izvanserijsku kvalitetu istih, uz audio teror od minimalno 70 minuta i opravdanje “pa nije ovo isti bend, sad nas ima 7 i sviramo druge pjesme od onog benda od prije 40 minuta”. Koliko je apsurdan i lucidan u stripovima toliko je artikuliran i pametan u tekstovima, što je dovelo i do legendarne “Neka tebi kušin bude stina, pizda ti materina” par godina kasnije i nekoliko desetaka projekata kasnije. Parodija na dalmatinsku pismu a ujedno i savršen lifestyle statement upravo iste te (ili neke druge a paralelne) Dalmacije kojoj je tradicija i smiješna i nepotrebna i najčešće totalna tlaka.
Već prvi festival buke pokazao je da je nemoguće ukrotiti ljude koji “zajašu” sa svojim prijateljima i po sat vremena uveseljavajući tako troje drugih prijatelja u publici i maltretirajući preostali dio publike tako da se pokušalo, i ponekad uspjelo nekom bendu dati do znanja da je 20 ili 30 minuta nastupa sasvim dovoljno. Oni ambiciozniji i koji su došli odsvirati nešto suvislo i u što su uložili energiju i sviračko umijeće su u pravilu više držali do ovog pravila dok su oni nespremniji na dijalog jednostavno davali svom bendu novo ime i tako nastavljali mučenje većine prisutnih i uveseljavanje nekolicine najlojalnijih prijatelja.
Živottinja je na prvom “Festivalu buke” postigla to da se na platou ispred Doma Omladine, u čijem se podrumu nalazi Kocka po riječima očevidaca treslo od tutnjanja koje smo dole prouzročili kad je prva pjesma koju smo napravili u životu ušla u svoj prekrasni krešendo, a publika skužila da mislimo ozbiljno. Sam Karmakumulator kao moj solo bučni eksperiment je imao dobrih i loših momenata uživo, trenutaka kad sam uspio u svojim naumima i kad nisam ali ovo je bilo do tada u Kocki neizvedeno i na neki način označilo da smo, i kao pojedinci, a i kao generacija, usudit ću se napisati, u stanju zakoračiti korak dalje prema svojim idolima i stvarima koje su nas muzički oblikovale i stvoriti nešto zaista grandiozno i moćno u domeni onog čemu cijeli život stremimo. Srećom imamo i video/audio zapise pa smatram da imam čime braniti svoje teze, ako je ikoga uopće briga za teorije.
Ono što se dogodilo nakon prvih par Festivala buke vjerojatno je nekakva mikro percepcija pojedinaca da prkos, bijes, eksperiment, ludost, neznanje i bunt ipak smijemo negdje pokazati i da nije bitno koliko će to biti kvalitetno, da je bitnije da se to uopće dogodi i da na neki način to i je jedan od ciljeva kad već imamo prostor kakav smo tada imali, a to je bila Kocka (koja srećom i danas postoji pod istim uvjetima ali, prikladno, uz vodstvo mlađe krvi).
Hrvoje Cokarić imao je zanimljivu putanju što kao pojedinac/umjetnik/aktivist/muzičar što kao osoba koja radi unutar raznih inicijativa s manjim pauzama od početka devedesetih upravo u zgradi Doma Omladine u kojoj se nalazi i klub Kocka. I često sam ga tih godina čuo kako brani svoju manifestaciju ponavljajući entuzijastično mantru da je to “upravo ono što nam treba za klub”, “što će dati nam nove smjernice i pokazati nam put”, “spojiti nas s percepcijom klinaca” i tako dalje. Ili sam dio ovih izjava i ideja i sam zapravo izrekao misleći da su nastale u njegovoj glavi? Teško je razlučiti nakon deset godina ali sa sigurnošću mogu reći da mnoge slične teorijske i praktične pozicije i dalje držimo obojica i da smo u mnogim silnicama konceptualno zapravo mislili identično. Kocka kao takva je bila ozbiljan klupski projekt u čijoj je realizaciji sudjelovalo često mnogo neozbiljnih klinaca pa se vjerojatno sa strane činilo da je sve puno neozbiljnije nego što je bilo ili je htjelo biti. Ipak, mnogi organizacijski aspekti su se tijekom godina profesionalizirali, visoko se cijenio odnos sa i prema izvođačima i u tom smislu mislim da smo bili i ostali pri vrhu nezavisnih centara u Hrvatskoj. Općenito priča o klubu zaslužuje dublju kritiku i raščlanjivanje kao i argumentiranje na puno ozbiljnijem nivou od ovog, pa to ostavljam za neki drugi tekst o klubu i povijesti kluba, ili za neku monografiju, ili za oboje. Ima vremena.
Razlog zbog kojeg spominjem općenito klub je taj što smatram da je “Festival buke” bio na neki način povratak korijenima i onome što nas je oblikovalo, neke od nas još osamdesetih, a neke sredinom i krajem devedesetih. To je naravno bio neizbrušeni bunt, divljaštvo i ekscentričnost na bini. Već na drugom festivalu buke, iako sam nakon prvog bio čvrsto odlučio da više na narednima neću nastupati (koliko me sjećanje i arhiva služe nastupio sam na sedam od osam), radim ad hoc bend sa svojim budućim kumom Ivanom Svagušom, još jednim po meni užasno bitnim likom za splitsku sub/kontrakulturu scenu posljednjih 15ak godina, i njegovom tadašnjom djevojkom Majom Karačić, danas poznatom novinarkom portala Infozona. Ova devijacija nosi ime Najslabija Jarica i koliko se sjećam nešto smo odnojzali na bini Kocke i s tim smo bili prilično zadovoljni. Tko je svirao koji instrument i o kojem se repertoaru konkretnije radilo, moja inače briljantna muzička memorija je ovog puta jednostavno izbrisala iz vijuga. Nebitno. Znam da je bubnjar benda Dječaci i mnogih drugih splitskih projekata i bendova - Đole, svirao s nama u barem dvije postave na dva različita Festivala buke.
Osim nas “defaultovaca” s vremenom se pojavila i čudna nakupina drugačijih, bizarnih, jednovečernjih, pank, elektro, heavy metal, rock, hip hop, transžanrovskih hibrida koji su osjetili da im “Festival buke” pripada. I pripadao im je. Nažalost nisam zapisivao imena bendova po pojedinim koncertima a to je svakako vrijedilo raditi jer je s današnje pozicije potpuno nemoguće evocirati konkretnije nazive i projekte obzirom da su se i sami festivali najavljivali generičkim tekstom o projektu isključivo u programskoj knjižici, a prikupljanje bendova bi započelo kada bi Cokarić, često već na trećoj pivi, došao predvečer do kluba na početak tonske probe i gledao tko sve navire u klub u kakvom sastavu i kombinaciji i što se sve suludo sprema večeras, zapisujući ih u nekakvu tekicu i dajući im redne brojeve za nastup. Zbog tog konretnog hendikepa zadržat ću se na nabrajanju koncepata, diverzija i devijacija kojih se danas mogu sjetiti i napamet i u kojima sam sám sudjelovao, a te su mi, razumljivo, najbliže i najjasnije.
Već navedeni Barić je imao najsuludija imena projekata od kojih se posebno sjećam Karađorđeve usne, Miroslava i pesticida, benda imena Jabučni otac, Privrednog snošaja ta neizbježnih Ilije i zrna žita. Mi smo mu opet u kombinaciji Karačić/Mihovilović/Svaguša na trećem festivalu buke pokušali doskočiti boljim imenom koje je bilo Tko je odgurao sir na kolodvor? Koncept je bio mnogo opušteniji nego na prvom festivalu buke, bez ekstra pretenzija, velikih želja, ambicija, lovljenja svojih uzora, pokušaja da se kvalitetnije radi na strukturi i sadržaju. Forma je na neki suludi pank način bila dovoljna i ugodna. Ugodna do te mjere da se jednog od naših zajedničkih nastupa pod boga pitaj kojim imenom zbilja ne mogu sjetiti jer sam u trenutku kad mi je tonac na mixpultu pojačavao gitaru do maksimuma u razglasu, uz dodatne tone feedbacka kroz no input mixer izvor, ionako bio nadomak potpunog alkoholnog blackouta. No, upravo ta sloboda nije nikad bila samoj sebi svrha. Sada mi se čini da je bila potrebna, ispunjavajuća i katarzična. Naravno, smisao nije bila čista destrukcija, ona je najčešće bila simbolična i začinska, omogućavajući nam da se od svega na jednu večer odmorimo, od kluba u klubu, radeći stvari koje su nas umjetnički, duhovno i ljudski ispunjavale i zbližavale. Klub i binsku opremu čuvali smo i pazili i u najgorim stanjima svijesti jer bi destrukcija na toj razini već bila potpuno promašena i to nije dolazilo u obzir. Što se tiče vizuala, već od prvog koncerta većinu ih je uradio Vinko Barić i nakon što bi došli na tonske probe, ako bi ih uopće i bilo, lik bi u maksimalno deset minuta napravio nekakav kolaž ili jednostavno nacrtao na pozadini nekog drugog plakata vizual za navedeni događaj nabrajajući izvođače i to bi bilo to.
Zahvaljujući Sulinoj pedantnosti i foto aparatu danas možemo rekonstruirati tko je sve svirao na Festivalu buke #5: Celzijusovo kazanče, Lumbago, Pohani bureci, Distimia, Discopath, Ilija i zrno žita, Crni sapun i Plišani pišo. Ne sjećam se imena koje smo dali projektu u kojem smo odsvirali četiri obrade Hali Gali Halida moja malenkost na vokalu i članovi Wizard Of Stone Mountain kao prateći bend, ali bilo je prilično suvislo odsvirano i zabavno. Nažalost, nikad to više nismo ponovili.
Festival buke je također svojim performersko-scenskim talentom obogatila i sjajna Sanela M. koja je na većini festivala imala i ulogu voditeljice koja se nije libila između bendova sa šalom od Hajduka za vratom naprimjer, parodirati Doris Dragović ili Josipu Lisac motivirajući publiku da se priključi pankkabareu i razludi kao da je u pitanju zadnja subota ikad. Obzirom na format festivala kao “anything goes” manifestacije idućeg sam u šali imenovao “Nečastivi šesti festival buke” ali mu nisam osobno nazočio u želji da jedan vikend odmorim od destroya, a opravdavajući se obavezama na faksu. Tog puta došli su i nekakvi klinci koji su svirali obrade od Thompsona. Naravno, potpuno neprimjereno svjetonazoru kluba i 99% posjetitelja istog ali momci su odsvirali svoj set do kraja. Voditeljica Sanela primjereno obučena u časnu sestru kurvu ih je nakon što su odsvirali pokušala izbaciti s bine na što joj je mladić vokalni solist navedenog benda “Rođaci”, ako nisam pogriješio ime, rekao da će idući put u Kocku dovesti svećenika da blagoslovi klub?!??!
Sirova forma bez ograda i zabrana dovela je na binu u svojstvu najavljivača i voditelja i današnjeg radijskog spikera Andriju P. s kapom MUP-a i “tekicom iz prostorije broj 3” u ulogu čitača haiku porno poezije, koja se marljivo skupljala u jednoj od prostorija Kocke u kojoj smo imali sastanke i često odmarajući od nekog posla ili obaveza, naletjeli napisati riječ ili dvije lascivno-banalnog sadržaja. Također, na samom početku nastupila je i skupina klinaca od nekih 10 godina i ti su bili najmlađi izvođači koje je klub ikad imao na bini. Na istom, sedmom festivalu buke dogodio se i jedan od dva kulinarsko performerskih vrhunaca kockine velike bine. Naime, Hrvoje Cokarić, već spomenuti idejni začetnik Festivala buke, gurman i kuhar od kalibra na tom je Festivalu buke odlučio spremiti jelo koje ćemo nakon kuhanja na bini neposredno nakon zaključenja pobjednika zajednički degustirati, ukoliko budemo imali sreće da nas publika, ili tko je već bio žiri, nagradi za najbolji nastup te večeri. Pećnica i sav materijal bili su na bini i nakon nekoliko sati intenzivne i marljive pripreme slasne crne paprike bile su spremne. No, ljudima koji su pili cijelu noć u 3 ujutro u rock klubu na bini malo znači porcija crnih paprika, zanimljivije je otkriti ima li još netko “šta đuđe” ili neki sličan stimulans za ranojutarnje bauljanje po najdražem klubu. Bend koji je po nečijim glasovima bio najbolji tu večer zvao se Lady Gadna i nakon proglašenja pobjednika dobili su na poklon punu teću vrućih crnih paprika. Gdje je nakon toga završila ukusna i sočna hrana možete pogledati u videu. Sutradan smo mijenjali i tapete na bini jer je kombinacija ulja, brašna, toća od crnih paprika po lešu od gitare uključene u pojačalo bila ubitačna za 3-4 sloja materijala koji je činio tapecirung bine kluba. Meni u obranu, samoinicijativnom gitaristi Lady Gadne tu večer, dobro nam je došlo osvježenje i promjena tapeta na bini jer su oni stari ionako bili prljavi i pohabani.
Na tom istom festivalu buke nastupili su bendovi Discopath, Ilija i zrno žita, Svagijeva škola crtanja, Disnoise, Otkopano izjebano, Vijetnamska ruža, kao i Crne Paprike u kojima pouzdano znam da je svirao tko god je htio, uz Cokarića i moju malenkost, ali se i toga slabije sjećam. Prvi gastronomski performans zbio se na prethodnom festivalu buke na kojem je svirao ad hoc bend Pohani Bureci, pogađate, za vrijeme performansa spremanja pohanih bureka na bini. Kakvi su pohani bureci bili? Fenomenalni. Nisam ih doduše probao trijezan, ali uz pivu i žestu po izboru u 1 ujutro nisu nikome od nas loše sjeli. Za cijelo vrijeme kuhanja 2 overhead mikrofona su ozvučavala krčkanje korice koja se stvarala na bureku dok je ostatak postave (uključujući fenomenalnog Čmitu na gitari i efektima, neizbježnog Đolu na bubnju i druge koje sam nažalost zaboravio) uspješno izvodio nekakav post rock impro session.
Osim Sane koja je svojim koreografskim, kostimografskim i scenskim talentom obogaćivala večeri i izvođače i činila ih neizvjesnijim i dinamički suvislijim veliku ulogu u funkcioniranju cijele priče bez tehničkog raspadanja dao je i legendarni Sula, čovjek koji je odtehničario dobar dio Festivala Buke i bio tonac ali i aktivni sudionik mnogih projekata, bendova i inicijativa koje su se pojavile na festivalu. Osim desetogodišnjeg posla ton majstora u klubu zaslužan je i za studio “3/4” koji je u zadnjih 5-6 godina u Kocki zaživio omogućavajući cijelom nizu mladih i ne tako mladih bendova mogućnost da dođu do željene i potrebne snimke svojih radova za nikakve novce.
Posljednji festival buke dogodio se u proljeće 2010. godine. Upravo negdje u to vrijeme Cokarić je zbog profesionalnih obaveza prestao raditi u klubu, a sam prostor je mučilo mnogo političkih i infrastrukturnih problema, zbog čega i ja krajem iste godine organiziram zadnje manifestacije i prestajem raditi u klubu u kojem sam proveo okruglih 10 godina, što volonterski što radeći kao admin i obnašajući funkciju predsjednika Koalicije koja je vodila i još uvijek vodi prostor.
Spontano, bez plana, kao što se dogodio i prvi koncert, dogodio se i zadnji, već navedeni osmi festival buke, u subotu 17.4.2010. Nastupali su I Sotona je digao ruke od portuna broj 13 u ulici Ruđera Boškovića, Lady Gadna, MC Normabel, Konjak, Miroslav i pesticidi, Musakari te Kastritis.
Bitna stvar za naglasiti je i opušten pristup u dokumentiranju, odnosno potpuni izostanak truda da se koncerti kvalitetno spreme za povijest, što je svima koji me poznaju prilično nevjerojatna praksa. Neki nastupi su snimljeni, neki nisu, sa nekih sam dobio fotke od ljudi ili videa ili audio fajlove, a da uopće nisam bio svjestan da se snimaju i obzirom na cijeli koncept i realizaciju čini mi se adekvatno da i u tom smislu nije bilo pretenzija. Sad dok pišem tekst svjestan sam da sam barem pola dobrih zajebancija i diverzija potpuno zaboravio, ali za 10 godina ću sigurno pamtiti još upola manje pa je sasvim adekvatno da smo se za desetogodišnjicu priče na ovaj način prisjetili djelića povijesti koju smo stvarali.
Stražarni lopov je blog o rokenrolu u svim njegovim pojavnim oblicima, i upravo subkulturne decentralizacije radi lijepo je malo se prisjetiti divljih dana kada nismo živjeli u Zagrebu i kada smo imali puno više vremena za zdravu i ponekad bolesnu zajebanciju. Hvala Polaku na stvaranju prostora gdje se toga možemo s nostalgijom prisjetiti. Svima koji su bili prisutni na nekom od festivala buke dok sam ordinirao po bini sa sumnjivim kolegama i kolegicama najdublje se ispričavam. > :)
![]()
SANELA:
BRUTAL COOKING ON STAGE:POHANI BUREK:
PLAKATI
INCIDENT SA CRNIM PAPRIKAMA
FOTOGRAFIJE SA KONCERATA
![]()
![]()
GURANJE S LITICE & STRAŽARNI LOPOV 2016
